Labin, grad `ležećih policajaca`

Ja volim Labin. To je moj grad, u njemu sam rođen, dugo živio van njega, i naravno često mislio na njega. Labin je i lijep grad, znam sad će možda neki zločesti, reći da sam, politički obojen, bojama stranke ili stranaka koje su na vlasti. Potpuno krivo, volio sam ga i onda, kad su neki drugi ljudi bili na vlasti, a on bio manji, ružniji, nepraktičan za življenje, on je i tada bio moja ljubav.

No, koliko god ga volio, ne mogu a da ne zamijetim, njegove mane, nedostatke, neke stvari koje se mogu učiniti boljima i ljepšima u gradu u kojem živimo. To vam ga dođe, kao kad volite neku osobu, vidite na njoj stvari koje nisu baš za pohvalu, vidite mane i nedostatke, no ipak je volite.

Labin je po mnogočemu specifičan. Imamo rudarske šahtove no nemamo rudnika. Rudarske spomenike, a rudara, nažalost više nema. Nismo, ili nisu, znali, mogli, htjeli, sačuvati baštinu, pa tako današnji mladi recimo, ne znaju kako izgleda rudarska lampa, ili kaciga. Ne znaju kako izgleda rudarska lopata ili vagonet, kojim se ugljen prevozio. Znam, reći će neki, kako to nije istina, jer sve to postoji u mini rudniku gradskog muzeja, no iskreno koliko nas i kad  to, posjećujemo muzej. Moglo se to sačuvati, u nekom od labinskih parkova ili ulica, no nije. Doduše, treba biti iskren i priznati da imamo Pjacal, gdje ipak ima bar nešto od rudarenja.

Labin nema baš velik broj stanovnika, ali ima mnogo trgovačkih centara, kao neki mnogo veći i mnogoljudniji gradovi. Labin je i jedan od gradova koji ima mnogo naziva na stranom jeziku. Tako postoji Harlem za Streljanu, mnogi kažu da je to Beverli His (pišem po Vuku), ulica Matije Vlačića nekad, a mnogi je i danas nazivaju Holivud (opet po Vuku) i tako dalje.

Labin je definitivno i grad `ležećih policajaca`. Onih prirodnih, na koje nije utrošeno financijskih sredstava da bi ih postavili. Recimo vozite se jednom od najdužih, ako ne i najdužom ulicom grada, onom Istarskom. Za one koji to ne znaju, proteže se od trgovačkog centra Konzum, preko naselja Kature, pa sve do autobusnog kolodvora, a i dalje gdje prelazi u ulicu Senari, sve do kafe bara Formula.

`Ležeći policajci` na svaki metar. Lijepo raspoređeni, neki dubine, a neki visine i do pet centimetara. Neki znaju reći da su to udubine ili brežuljci, no to su baš `ležeći policajci`. Nema šanse i laž je, kad ti netko kaže da automobili tom ulicom jure sto na sat. Mislim da je to nemoguće, jer već u prvom udaru na `ležećeg policajca` ima da ti glava probije lim krova automobila, o motociklima da ne govorimo. Poseban je ugođaj, kad danima pada kiša. Ako si kojim slučajem pješak, ne treba sa sobom imati kišobran, znaj da ćeš već nakon pedesetak metara hoda trotoarom uz Istarsku ulicu, biti skroz mokar. Na ulici i njenim rupama (ležećim policajcima) stvaraju se mala jezera, i kad prođe par automobila, evo te skroz mokrog. Cestari to ponekad krpaju, zakrpa ima mali milijun, no bez nekog većeg rezultata.

Isti je slučaj i u Rudarskoj ulici, također u centru grada. Znate već, onom što vodi od Trga labinskih rudara, prema zgradi gradske knjižnice. Rupa do rupe, `ležeći policajci` na sve strane.

Dvije udarne labinske ulice, dvije udarne gradske sramote. Neke su lokalne, neke županijske, što nikoga i za ništa ne amnestira. Mislim da ceste nigdje, a pogotovu u centru grada, ne bi trebale, ni smjele tako izgledati. Nemoguće je njima voziti, bubrezi ti iskaču iz tijela, amortizeri automobila traže zamjenu jednom godišnje, a ne vjerujem u onu „nema novca“, kad ga ima za gluposti, treba se naći i za nešto što na tisuće građana koristi svakodnevno.