14Oct

Oprostite, pogriješila sam

Dok tako ova zemlja hoda stopama duhova prošlosti krećući se četiri godine ulijevo, zatim četiri godine udesno, samo rijetki primjećuju da takvo kretanje vodi jedino u krug. A kad završiš kretanje u krug, onda si u stvari na istom mjestu odakle si i krenuo.
Ali, ova zemlja hoda za svašta u četiri godine, samo ne za ono što bi trebala.

Tako mi hodamo za obitelj, kao da nitko ne zna što je to obitelj, pa se to treba objasniti nama glupima koji mislimo svojom glavom pa nam je definicija obitelji vezana za vlastiti osjećaj ljubavi i pripadnosti, a ne nekih nametnutih pravila.
Hodamo za priznavanje ili diskreditiranje duhova partizana, ustaša, komunista i što ti ja znam koga sve ne, još od stoljeća sedmog.
Cijelu famu napravimo za vrijeme gay parada, kao da tu uopće i treba nešto paradirati, to si što jesi, i neka jesi ako ti je tako priroda dala, i ako je to tvoj identitet.

Za svašta smo se u stanju sakupiti i hodati dajući privid da tako idemo prema negdje, a kad hod završi, vratimo se na isto mjesto odakle smo i krenuli, uvjereni da smo negdje stigli.
Da, za svašta mi hodamo, samo ne hodamo za ukupan život i njegovo dostojanstvo u ovoj maloj zemlji koja ima sve, ali nema ništa zbog kružnog kretanja koje daje privid da se ide prema negdje.

Ne ide se nigdje, jer nitko ne hoda za njih:
Na prosvjedima protiv bilo kakve nepravde, 30-50 ljudi.
Na deložacijama samo aktivisti Živog zida.
Na autobusnim stanicama koje odvode stanovnike ove zemlje na radna mjesta negdje u tuđini kako bi svojoj djeci omogućili školovanje i kruh svagdašnji, samo uplakana rodbina.
Kad se oduzimaju prava djeci s teškoćama, protestiraju samo roditelji te djece uz dva-tri osvješćena izuzetka. Ostalima su dosadni i to ih se ne tiče.
Ispred zatvorenih tvornica, jedino stoje radnici koji traže zaostale bijedne plaće. Ostali cokću jezikom pred ekranima.
Muškarci, žene, starci, djeca, građani ove zemlje postaju građevine od kojih se traži jedino da biraju kojim će smjerom ići iduće četiri godine, lijevo ili desno, tiho, poslušno, plješćući duhovima tamo nekih ratova, priznavajući zaslužne i zanemarene mrtve, ne obazirajući se na zaslužne i zanemarene žive.

Mnogi su me pitali zašto sam obrisala zadnji post. Najviše zbog toga što sam u jednom trenutku pomislila da stvarno nema smisla sebe izložiti nekom bijesnom komentaru nekog uvjerenog hodača u krug koji ne razumije da u stvari ne ide nigdje. Čemu uopće pisati o nekim osjećajima u zemlji u kojoj su i osjećaji zadani? Čemu? Bila sam ljuta. Na sebe, na druge, na besmisao koji osjećam oko sebe.
Znate, nije uvijek lako to podnijeti, ako ti je život ionako kompliciran.
Ali onda, kad sam ga obrisala, shvatila sam da tako ni ja u stvari ne idem nigdje dok šutim uvjerena da je dobro samo misliti svoje.
Tako u stvari i ja idem u krug jer ne činim ništa. Osjećala sam se kao zadnja kukavica i nisam se nimalo voljela. Shvatila sam da sam pogriješila. Oprostite mi na tome.

Onda sam još pomislila:
A, ne, ne, nećeš! Ne pristajem ići u krug zbog nametnutih smjerova. Ja pristajem ići samo prema negdje što još nije viđeno, ili je samo naslućeno, ali ako se budem kretala prema tamo, vidjet ću. To mi jedino daje nadu i smisao.
Ne idem ni stalno lijevo, ni desno. Ponekad, istina, teturam, jer nikog uvjereno ne slijedim pa se lako izgubiti, ali ja se vratim i idem prema negdje, i ne vraćam se na početnu točku sigurna da sam negdje ipak stigla jer su me drugi u to uvjerili. Ja znam što osjećam.

Ne želim slijediti. Želim misliti, osjećati, voljeti, nadati se. Želim živjeti jer znam da neću zauvijek. Neprijatelji su uvijek mogući kad se ne krećeš u krug. Njih se ne plašim, jer oni koji se kreću u krug, oni ne misle. Oni su papige koje ponavljaju gazdine riječi i onda plješću i njemu i sebi.
Plašim se kretanja u krug jer tada nisam živa. Plašim se ne-života u životu.
Pa tako, izvinjavam se na brisanju posta. Pogriješila sam. Malo sam zateturala. Vraćam se smjeru prema negdje. Zbog mene i onih koje volim.
Hodam za život i pravo na vlastiti odabir njegovog smjera.

Razlozi za ponos
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Razlozi za ponos

Majke djece s teškoćama možda nemaju mnogo od svjetovnih stvari ali imaju nešto što je za ostali svijet upravo začuđujuće. Imaju ponos. Ponos na što? Koji pak može b

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 12 Jan 2017 u 07:53
Bruno
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Bruno

Dr. Suzana zaista više nije znala što da radi sa Brunom, na koji način da dođe do njega i tako mu pomogne. Već je dva mjeseca hospitaliziran u njihovoj psihijatrijskoj ustanovi, svako

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 05 Jan 2017 u 08:45
Sretan rođendan
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Sretan rođendan

Mala je Anđela otvorila oči. San je bio nemiran, i onako bunovna, nije u prvi tren shvatila gdje je. Ugledala je bijeli strop i naslutila metalne rešetke oko sebe. Osjetila je tupi udarac str

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 29 Dec 2016 u 09:36
Hoće li to zaista biti nova godina za ljude ovoga svijeta?
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Hoće li to zaista biti nova godina za ljude ovoga svijeta?

Stara je gospođa već dugo stajala kraj otvorenog prozora i pažljivim i sjetnim pogledom gledala na svoju ulicu. Nitko točno nije mogao odrediti koliko joj je zapravo godina. Krasile su je mnoge bo

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 29 Dec 2016 u 09:14
Peti dio: - Konačno, Međugorje
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Peti dio: - Konačno, Međugorje

Najljepša uspomena Kad sam se vratila, dočekala me sestra. Kad me vidjela onako uplakanu ostala je iznenađena, jer rijetko je kad imala priliku vidjeti me takvu, ako me ikad i vidjela. Promu

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 15 Dec 2016 u 07:21
Četvrti dio: - Konačno, Međugorje
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Četvrti dio: - Konačno, Međugorje

Brdo ukazanja Prva destinacija idućeg dana bilo nam je Brdo ukazanja. Do sad sam taj obavezni hodočasnički put zbog kojeg se i dolazi u Međugorje, vidjela samo na fotografijama. Bila sam zaista s

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 08 Dec 2016 u 07:34
Treći dio: - Konačno, Međugorje
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Treći dio: - Konačno, Međugorje

Pjesma i suze Kad smo krenuli na put, upitala sam sestru: - Što očekuješ od Međugorja? Malo je razmišljala pa je slegnula ramenima i rekla: - Ništa. Da ga konačno vidim

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 01 Dec 2016 u 07:23
Drugi dio: - Konačno, Međugorje
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Drugi dio: - Konačno, Međugorje

Naša priča u 5 nastavaka Naša priča u 5 nastavaka 2. Previše slučajnosti da bi bilo slučajno Do 31.10., datuma kojeg smo odredili za posjet Međugorju, ostalo je malo vi&sc

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 24 Nov 2016 u 07:40
Prvi dio: - Konačno, Međugorje
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Prvi dio: - Konačno, Međugorje

Naša priča u 5 nastavaka 1. Odluka - A, da odemo u Međugorje? – sestra mi je postavila to pitanje kad smo razgovarale preko Skype. Iako godinama pričamo o tome kako bi voljele otić

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 17 Nov 2016 u 07:32
Ukupno vijesti 237

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

+385 52 854 033
+385 98 849 987
+385 91 130 31 80

autor@5portal.hr