20Aug

Oprostite, pogriješila sam

Dok tako ova zemlja hoda stopama duhova prošlosti krećući se četiri godine ulijevo, zatim četiri godine udesno, samo rijetki primjećuju da takvo kretanje vodi jedino u krug. A kad završiš kretanje u krug, onda si u stvari na istom mjestu odakle si i krenuo.
Ali, ova zemlja hoda za svašta u četiri godine, samo ne za ono što bi trebala.

Tako mi hodamo za obitelj, kao da nitko ne zna što je to obitelj, pa se to treba objasniti nama glupima koji mislimo svojom glavom pa nam je definicija obitelji vezana za vlastiti osjećaj ljubavi i pripadnosti, a ne nekih nametnutih pravila.
Hodamo za priznavanje ili diskreditiranje duhova partizana, ustaša, komunista i što ti ja znam koga sve ne, još od stoljeća sedmog.
Cijelu famu napravimo za vrijeme gay parada, kao da tu uopće i treba nešto paradirati, to si što jesi, i neka jesi ako ti je tako priroda dala, i ako je to tvoj identitet.

Za svašta smo se u stanju sakupiti i hodati dajući privid da tako idemo prema negdje, a kad hod završi, vratimo se na isto mjesto odakle smo i krenuli, uvjereni da smo negdje stigli.
Da, za svašta mi hodamo, samo ne hodamo za ukupan život i njegovo dostojanstvo u ovoj maloj zemlji koja ima sve, ali nema ništa zbog kružnog kretanja koje daje privid da se ide prema negdje.

Ne ide se nigdje, jer nitko ne hoda za njih:
Na prosvjedima protiv bilo kakve nepravde, 30-50 ljudi.
Na deložacijama samo aktivisti Živog zida.
Na autobusnim stanicama koje odvode stanovnike ove zemlje na radna mjesta negdje u tuđini kako bi svojoj djeci omogućili školovanje i kruh svagdašnji, samo uplakana rodbina.
Kad se oduzimaju prava djeci s teškoćama, protestiraju samo roditelji te djece uz dva-tri osvješćena izuzetka. Ostalima su dosadni i to ih se ne tiče.
Ispred zatvorenih tvornica, jedino stoje radnici koji traže zaostale bijedne plaće. Ostali cokću jezikom pred ekranima.
Muškarci, žene, starci, djeca, građani ove zemlje postaju građevine od kojih se traži jedino da biraju kojim će smjerom ići iduće četiri godine, lijevo ili desno, tiho, poslušno, plješćući duhovima tamo nekih ratova, priznavajući zaslužne i zanemarene mrtve, ne obazirajući se na zaslužne i zanemarene žive.

Mnogi su me pitali zašto sam obrisala zadnji post. Najviše zbog toga što sam u jednom trenutku pomislila da stvarno nema smisla sebe izložiti nekom bijesnom komentaru nekog uvjerenog hodača u krug koji ne razumije da u stvari ne ide nigdje. Čemu uopće pisati o nekim osjećajima u zemlji u kojoj su i osjećaji zadani? Čemu? Bila sam ljuta. Na sebe, na druge, na besmisao koji osjećam oko sebe.
Znate, nije uvijek lako to podnijeti, ako ti je život ionako kompliciran.
Ali onda, kad sam ga obrisala, shvatila sam da tako ni ja u stvari ne idem nigdje dok šutim uvjerena da je dobro samo misliti svoje.
Tako u stvari i ja idem u krug jer ne činim ništa. Osjećala sam se kao zadnja kukavica i nisam se nimalo voljela. Shvatila sam da sam pogriješila. Oprostite mi na tome.

Onda sam još pomislila:
A, ne, ne, nećeš! Ne pristajem ići u krug zbog nametnutih smjerova. Ja pristajem ići samo prema negdje što još nije viđeno, ili je samo naslućeno, ali ako se budem kretala prema tamo, vidjet ću. To mi jedino daje nadu i smisao.
Ne idem ni stalno lijevo, ni desno. Ponekad, istina, teturam, jer nikog uvjereno ne slijedim pa se lako izgubiti, ali ja se vratim i idem prema negdje, i ne vraćam se na početnu točku sigurna da sam negdje ipak stigla jer su me drugi u to uvjerili. Ja znam što osjećam.

Ne želim slijediti. Želim misliti, osjećati, voljeti, nadati se. Želim živjeti jer znam da neću zauvijek. Neprijatelji su uvijek mogući kad se ne krećeš u krug. Njih se ne plašim, jer oni koji se kreću u krug, oni ne misle. Oni su papige koje ponavljaju gazdine riječi i onda plješću i njemu i sebi.
Plašim se kretanja u krug jer tada nisam živa. Plašim se ne-života u životu.
Pa tako, izvinjavam se na brisanju posta. Pogriješila sam. Malo sam zateturala. Vraćam se smjeru prema negdje. Zbog mene i onih koje volim.
Hodam za život i pravo na vlastiti odabir njegovog smjera.

Što je hendikep?
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Što je hendikep?

Meni kao majci djeteta s teškoćama, ne smeta toliko što ljudi u njega znaju doslovno buljiti. Smeta me to što donesu zaključke a da uopće nemaju potrebu prići i pitati. Da im

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 09 Jun 2016 u 07:27
Baba i babac
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Baba i babac

- Vesna, znaš što si ti? Ti si jedna znatiželjna baba - ustanovio je moj prijatelj Darko koji ide u drugi razred. - Ja? - Da, ti. Stalno me nešto pitaš. Imam li curu, kak

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 02 Jun 2016 u 07:30
Prestara
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Prestara

Prestara sam da bi me svatko mogao nagovoriti na bilo što.Prestara sam da bih povjerovala onima koji uvijek cvrkuću kad govore.Prestara sam da ne bih imala svoje mišljenje nakon svega p

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 19 May 2016 u 08:37
Baš me briga
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Baš me briga

Mirjana je nakon ručka krenula da opere prljavo suđe. Nakon toga je namjeravala obrisati prašinu i skinuti paučinu s lustera koju je još jučer primijetila kad je upalila svjetlo, ali

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 12 May 2016 u 07:30
Zamislite samo
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Zamislite samo

Zamislite da živite u zemlji čiji stanovnici žive po onom: "Bog voli hrabre". Pa tako, kad god je očita nepravda koja se nad nekim provodi, većina ima potrebu o tome vikati i ukazivati, jer znaju

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 05 May 2016 u 07:10
Neke se stvari jednostavno ne mogu reći na glas
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Neke se stvari jednostavno ne mogu reći na glas

Mogla bih ti reći sve o sebi, ali neću. Jer, neke stvari ne želim čuti izrečene na glas. Namjerno sam ih zakopala negdje duboko kako bih samu sebe ponekad mogla lagati da nisu važne. Istina, pon

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 28 Apr 2016 u 07:23
Koliko djetetu treba
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Koliko djetetu treba

Dvije majke sjede u parku na klupi. Jedna je majka zdravog dječačića koji veselo trči po parku, a druga je majka dječačića u invalidskim kolicima. - Život je nepravedan - kaže majka zdravog d

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 21 Apr 2016 u 07:25
Ljepota je u malim svjetlima
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Ljepota je u malim svjetlima

Šetamo gradom, moja Mia i ja.Ja se držim za njezinu sreću, ona za moju.Jedna drugoj šaljemo zrake unutarnjeg sunca.Mrak uvijek zarobimo u staklenku sjećanjada u nju, kad zatreba, ubac

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 14 Apr 2016 u 07:21
Kad bi zaista vjerovali, mi bi zaista voljeli
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Kad bi zaista vjerovali, mi bi zaista voljeli

Kad bi na ovome velikom svijetu postojao samo jedan mali kutak u kojem vjera u Boga nije uvjetovana samo jednom interpretacijom koja se zove “ispravna”, nego samo ljubavlju i prihvaćanjem

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 07 Apr 2016 u 07:25
Ukupno vijesti 233

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

+385 52 854 033
+385 98 849 987
+385 91 130 31 80

autor@5portal.hr