18Oct

Oprostite, pogriješila sam

Dok tako ova zemlja hoda stopama duhova prošlosti krećući se četiri godine ulijevo, zatim četiri godine udesno, samo rijetki primjećuju da takvo kretanje vodi jedino u krug. A kad završiš kretanje u krug, onda si u stvari na istom mjestu odakle si i krenuo.
Ali, ova zemlja hoda za svašta u četiri godine, samo ne za ono što bi trebala.

Tako mi hodamo za obitelj, kao da nitko ne zna što je to obitelj, pa se to treba objasniti nama glupima koji mislimo svojom glavom pa nam je definicija obitelji vezana za vlastiti osjećaj ljubavi i pripadnosti, a ne nekih nametnutih pravila.
Hodamo za priznavanje ili diskreditiranje duhova partizana, ustaša, komunista i što ti ja znam koga sve ne, još od stoljeća sedmog.
Cijelu famu napravimo za vrijeme gay parada, kao da tu uopće i treba nešto paradirati, to si što jesi, i neka jesi ako ti je tako priroda dala, i ako je to tvoj identitet.

Za svašta smo se u stanju sakupiti i hodati dajući privid da tako idemo prema negdje, a kad hod završi, vratimo se na isto mjesto odakle smo i krenuli, uvjereni da smo negdje stigli.
Da, za svašta mi hodamo, samo ne hodamo za ukupan život i njegovo dostojanstvo u ovoj maloj zemlji koja ima sve, ali nema ništa zbog kružnog kretanja koje daje privid da se ide prema negdje.

Ne ide se nigdje, jer nitko ne hoda za njih:
Na prosvjedima protiv bilo kakve nepravde, 30-50 ljudi.
Na deložacijama samo aktivisti Živog zida.
Na autobusnim stanicama koje odvode stanovnike ove zemlje na radna mjesta negdje u tuđini kako bi svojoj djeci omogućili školovanje i kruh svagdašnji, samo uplakana rodbina.
Kad se oduzimaju prava djeci s teškoćama, protestiraju samo roditelji te djece uz dva-tri osvješćena izuzetka. Ostalima su dosadni i to ih se ne tiče.
Ispred zatvorenih tvornica, jedino stoje radnici koji traže zaostale bijedne plaće. Ostali cokću jezikom pred ekranima.
Muškarci, žene, starci, djeca, građani ove zemlje postaju građevine od kojih se traži jedino da biraju kojim će smjerom ići iduće četiri godine, lijevo ili desno, tiho, poslušno, plješćući duhovima tamo nekih ratova, priznavajući zaslužne i zanemarene mrtve, ne obazirajući se na zaslužne i zanemarene žive.

Mnogi su me pitali zašto sam obrisala zadnji post. Najviše zbog toga što sam u jednom trenutku pomislila da stvarno nema smisla sebe izložiti nekom bijesnom komentaru nekog uvjerenog hodača u krug koji ne razumije da u stvari ne ide nigdje. Čemu uopće pisati o nekim osjećajima u zemlji u kojoj su i osjećaji zadani? Čemu? Bila sam ljuta. Na sebe, na druge, na besmisao koji osjećam oko sebe.
Znate, nije uvijek lako to podnijeti, ako ti je život ionako kompliciran.
Ali onda, kad sam ga obrisala, shvatila sam da tako ni ja u stvari ne idem nigdje dok šutim uvjerena da je dobro samo misliti svoje.
Tako u stvari i ja idem u krug jer ne činim ništa. Osjećala sam se kao zadnja kukavica i nisam se nimalo voljela. Shvatila sam da sam pogriješila. Oprostite mi na tome.

Onda sam još pomislila:
A, ne, ne, nećeš! Ne pristajem ići u krug zbog nametnutih smjerova. Ja pristajem ići samo prema negdje što još nije viđeno, ili je samo naslućeno, ali ako se budem kretala prema tamo, vidjet ću. To mi jedino daje nadu i smisao.
Ne idem ni stalno lijevo, ni desno. Ponekad, istina, teturam, jer nikog uvjereno ne slijedim pa se lako izgubiti, ali ja se vratim i idem prema negdje, i ne vraćam se na početnu točku sigurna da sam negdje ipak stigla jer su me drugi u to uvjerili. Ja znam što osjećam.

Ne želim slijediti. Želim misliti, osjećati, voljeti, nadati se. Želim živjeti jer znam da neću zauvijek. Neprijatelji su uvijek mogući kad se ne krećeš u krug. Njih se ne plašim, jer oni koji se kreću u krug, oni ne misle. Oni su papige koje ponavljaju gazdine riječi i onda plješću i njemu i sebi.
Plašim se kretanja u krug jer tada nisam živa. Plašim se ne-života u životu.
Pa tako, izvinjavam se na brisanju posta. Pogriješila sam. Malo sam zateturala. Vraćam se smjeru prema negdje. Zbog mene i onih koje volim.
Hodam za život i pravo na vlastiti odabir njegovog smjera.

Pusti me da živim
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Pusti me da živim

Mene je život naučio da mi nitko za ništa nije toliko kriv, koliko sam sama kriva što sam ponekad nekom dozvolila da negativno utječe na moje vrijednovanje vlastitog života. A, do pr

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 25 Feb 2016 u 07:54
Srce na pola puta
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Srce na pola puta

Život je takav... Koliko god ga planiraš, i koliko god misliš da ga imaš pod kontrolom, on najčešće gradi tvoju cestu prema tamo negdje, gdje nikad nisi, ni u snu pomisl

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 18 Feb 2016 u 07:21
Dnevnik jedne posebne majke, posebnog djeteta
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Dnevnik jedne posebne majke, posebnog djeteta

Rano je jutro. Magdalena je bila ljuta na sebe što se nije probudila prije kćerke. Bilo je puno posla kojeg je mislila obaviti prije nego li se kćerkica probudi. Uzdahnula je. Sama si je kriv

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 13 Feb 2016 u 11:08
Kako se postaje dobar
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Kako se postaje dobar

Pošto sam sama sebi često komplicirana, pa su mi vjerojatno zbog toga i ljudi i odnosi često komplicirani, ja o svemu tome razmišljam otprilike ovako: Ako voliš muljati ljude,

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 04 Feb 2016 u 07:48
Bero
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Bero

 Bero nije imao nikog svog. Trenutno je živio kao podstanar kod jednog mladića koji izgleda nije mogao voditi računa ni o sebi kako treba, a kamoli da bi se svom podstanaru posvetio toliko da

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 28 Jan 2016 u 07:57
Nešto nedostaje
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Nešto nedostaje

Na ovom površno - materijalističkom svijetu, većina nas ima osjećaj kao da nam nešto nedostaje, barem većina onih s kojima znam pričati o tome. Praznina koju osjećamo u nutrini kao

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 21 Jan 2016 u 07:33
Kad bi znao bi li...
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Kad bi znao bi li...

Kad bi sa sigurnošću znao da će ti iduća godina biti zadnja u životu, da li bi se tada promijenio? Da li bi više volio a manje sudio? Da li bi ti manje toga smetalo

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 14 Jan 2016 u 07:31
Darko je Darko
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Darko je Darko

Majka koja ima dijete koje ne hoda, ne služi se rukama i ne priča, želi da njezino dijete makar ponešto uspije izgovoriti kako bi moglo komunicirati s njom i s drugim ljudima pa puno vježba

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 07 Jan 2016 u 08:39
Ja nisam `samo pas` ja sam Didi
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Ja nisam `samo pas` ja sam Didi

Ne kužim ljude. Zaista ih ne kužim. Zato ih se ponekad bojim. Prije nego li sam dobila ime, bila sam kod gazde koji me stalno tukao i vikao na mene. Nakon što je shvatio da mora ponekad kup

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 31 Dec 2015 u 08:08
Ukupno vijesti 237

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

+385 52 854 033
+385 98 849 987
+385 91 130 31 80

autor@5portal.hr