07Dec

Oprostite, pogriješila sam

Dok tako ova zemlja hoda stopama duhova prošlosti krećući se četiri godine ulijevo, zatim četiri godine udesno, samo rijetki primjećuju da takvo kretanje vodi jedino u krug. A kad završiš kretanje u krug, onda si u stvari na istom mjestu odakle si i krenuo.
Ali, ova zemlja hoda za svašta u četiri godine, samo ne za ono što bi trebala.

Tako mi hodamo za obitelj, kao da nitko ne zna što je to obitelj, pa se to treba objasniti nama glupima koji mislimo svojom glavom pa nam je definicija obitelji vezana za vlastiti osjećaj ljubavi i pripadnosti, a ne nekih nametnutih pravila.
Hodamo za priznavanje ili diskreditiranje duhova partizana, ustaša, komunista i što ti ja znam koga sve ne, još od stoljeća sedmog.
Cijelu famu napravimo za vrijeme gay parada, kao da tu uopće i treba nešto paradirati, to si što jesi, i neka jesi ako ti je tako priroda dala, i ako je to tvoj identitet.

Za svašta smo se u stanju sakupiti i hodati dajući privid da tako idemo prema negdje, a kad hod završi, vratimo se na isto mjesto odakle smo i krenuli, uvjereni da smo negdje stigli.
Da, za svašta mi hodamo, samo ne hodamo za ukupan život i njegovo dostojanstvo u ovoj maloj zemlji koja ima sve, ali nema ništa zbog kružnog kretanja koje daje privid da se ide prema negdje.

Ne ide se nigdje, jer nitko ne hoda za njih:
Na prosvjedima protiv bilo kakve nepravde, 30-50 ljudi.
Na deložacijama samo aktivisti Živog zida.
Na autobusnim stanicama koje odvode stanovnike ove zemlje na radna mjesta negdje u tuđini kako bi svojoj djeci omogućili školovanje i kruh svagdašnji, samo uplakana rodbina.
Kad se oduzimaju prava djeci s teškoćama, protestiraju samo roditelji te djece uz dva-tri osvješćena izuzetka. Ostalima su dosadni i to ih se ne tiče.
Ispred zatvorenih tvornica, jedino stoje radnici koji traže zaostale bijedne plaće. Ostali cokću jezikom pred ekranima.
Muškarci, žene, starci, djeca, građani ove zemlje postaju građevine od kojih se traži jedino da biraju kojim će smjerom ići iduće četiri godine, lijevo ili desno, tiho, poslušno, plješćući duhovima tamo nekih ratova, priznavajući zaslužne i zanemarene mrtve, ne obazirajući se na zaslužne i zanemarene žive.

Mnogi su me pitali zašto sam obrisala zadnji post. Najviše zbog toga što sam u jednom trenutku pomislila da stvarno nema smisla sebe izložiti nekom bijesnom komentaru nekog uvjerenog hodača u krug koji ne razumije da u stvari ne ide nigdje. Čemu uopće pisati o nekim osjećajima u zemlji u kojoj su i osjećaji zadani? Čemu? Bila sam ljuta. Na sebe, na druge, na besmisao koji osjećam oko sebe.
Znate, nije uvijek lako to podnijeti, ako ti je život ionako kompliciran.
Ali onda, kad sam ga obrisala, shvatila sam da tako ni ja u stvari ne idem nigdje dok šutim uvjerena da je dobro samo misliti svoje.
Tako u stvari i ja idem u krug jer ne činim ništa. Osjećala sam se kao zadnja kukavica i nisam se nimalo voljela. Shvatila sam da sam pogriješila. Oprostite mi na tome.

Onda sam još pomislila:
A, ne, ne, nećeš! Ne pristajem ići u krug zbog nametnutih smjerova. Ja pristajem ići samo prema negdje što još nije viđeno, ili je samo naslućeno, ali ako se budem kretala prema tamo, vidjet ću. To mi jedino daje nadu i smisao.
Ne idem ni stalno lijevo, ni desno. Ponekad, istina, teturam, jer nikog uvjereno ne slijedim pa se lako izgubiti, ali ja se vratim i idem prema negdje, i ne vraćam se na početnu točku sigurna da sam negdje ipak stigla jer su me drugi u to uvjerili. Ja znam što osjećam.

Ne želim slijediti. Želim misliti, osjećati, voljeti, nadati se. Želim živjeti jer znam da neću zauvijek. Neprijatelji su uvijek mogući kad se ne krećeš u krug. Njih se ne plašim, jer oni koji se kreću u krug, oni ne misle. Oni su papige koje ponavljaju gazdine riječi i onda plješću i njemu i sebi.
Plašim se kretanja u krug jer tada nisam živa. Plašim se ne-života u životu.
Pa tako, izvinjavam se na brisanju posta. Pogriješila sam. Malo sam zateturala. Vraćam se smjeru prema negdje. Zbog mene i onih koje volim.
Hodam za život i pravo na vlastiti odabir njegovog smjera.

Sedmica na lotu
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Sedmica na lotu

Ne treba meni sedmica na lotu. A, šta bih ja s tim? S milionom u novčanicama stiglo bi u paketu i milion gnjavaža. Dobila bih gomilu rođaka za koje nisam ni znala da ih imam, odjednom bi me

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 03 Sep 2015 u 07:32
Pomogli bi mi, kako da ne, samo kad oni ne bi bili tako....
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Pomogli bi mi, kako da ne, samo kad oni ne bi bili tako....

Svima nam je kao nešto žao. Svi kao nešto suosjećamo. Kao, znamo kako je to kad moraš bježati iz svoje porušene kuće samo s najlonskom vrećicom u ruci, iz svoje zemlje

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 27 Aug 2015 u 07:11
Fine nijanse
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Fine nijanse

        Zaista je tužno koliko mnogo ljudi misli da ih definira veličina, cijena i količina stvari koje posjeduju.        Stvar

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 20 Aug 2015 u 07:05
Učini da progledam
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Učini da progledam

Na jednom od malobrojnih duhovnih okupljanja na kojima sam uspjela prisustvovati, bila nam je dodijeljena mala sličica s prikazom scene susreta slijepog prosjaka Bartimeja i Isusa. Ta mala sličica,

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 13 Aug 2015 u 07:48
Boli me papak za zadatak
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Boli me papak za zadatak

Ponekad me stvarno boli papak za, nazovimo to tako, ozbiljan kućni zadatak. Ma što ja to kao baš uvijek moram? Da mi kuća bude besprijekorno čista? Da mi se prozor uvijek blista? Da

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 06 Aug 2015 u 07:13
Gabriel
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Gabriel

Ima jedan mali dječak, sin moje jako dobre prijateljice, koji me oduševi svojim stavovima svaki put kad ga sretnem. Iako je još mali, tek će ove godine krenuti u školu, za razli

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 30 Jul 2015 u 06:58
Ne osuđuj je, jer ne znaš
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Ne osuđuj je, jer ne znaš

Jesi li ikad kao ona probdjela noći i noći umotana u ljepljivi strah?Da li znaš kako izgleda kad više ne vidiš nikakav izlaz iz klaustrofobije zidova poniženja, muke, dječjeg

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 23 Jul 2015 u 06:58
šapat u jutru
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

šapat u jutru

Stajala je na prozoru očiju punih suza. Bila je iskreno zahvalna na samoći. Djeca su još spavala a suprug je bio na poslu. Davno se nije molila, ali jutros je imala snažnu potrebu za tim. Nj

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 16 Jul 2015 u 07:29
Ogromne duše od svjetla i duše veličine zrna graška
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Ogromne duše od svjetla i duše veličine zrna graška

Postoje ljudi koji imaju ogromnu dušu, sazdanu od divnih i nježnih prelijevajućih boja, sazdanu od svjetla koje je drugačije od svjetla znanom oku, u koju stanu svi oni koji su iskreno želj

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 09 Jul 2015 u 07:08
Ukupno vijesti 239

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

+385 52 854 033
+385 98 849 987
+385 91 130 31 80

autor@5portal.hr