23Sep

Oprostite, pogriješila sam

Dok tako ova zemlja hoda stopama duhova prošlosti krećući se četiri godine ulijevo, zatim četiri godine udesno, samo rijetki primjećuju da takvo kretanje vodi jedino u krug. A kad završiš kretanje u krug, onda si u stvari na istom mjestu odakle si i krenuo.
Ali, ova zemlja hoda za svašta u četiri godine, samo ne za ono što bi trebala.

Tako mi hodamo za obitelj, kao da nitko ne zna što je to obitelj, pa se to treba objasniti nama glupima koji mislimo svojom glavom pa nam je definicija obitelji vezana za vlastiti osjećaj ljubavi i pripadnosti, a ne nekih nametnutih pravila.
Hodamo za priznavanje ili diskreditiranje duhova partizana, ustaša, komunista i što ti ja znam koga sve ne, još od stoljeća sedmog.
Cijelu famu napravimo za vrijeme gay parada, kao da tu uopće i treba nešto paradirati, to si što jesi, i neka jesi ako ti je tako priroda dala, i ako je to tvoj identitet.

Za svašta smo se u stanju sakupiti i hodati dajući privid da tako idemo prema negdje, a kad hod završi, vratimo se na isto mjesto odakle smo i krenuli, uvjereni da smo negdje stigli.
Da, za svašta mi hodamo, samo ne hodamo za ukupan život i njegovo dostojanstvo u ovoj maloj zemlji koja ima sve, ali nema ništa zbog kružnog kretanja koje daje privid da se ide prema negdje.

Ne ide se nigdje, jer nitko ne hoda za njih:
Na prosvjedima protiv bilo kakve nepravde, 30-50 ljudi.
Na deložacijama samo aktivisti Živog zida.
Na autobusnim stanicama koje odvode stanovnike ove zemlje na radna mjesta negdje u tuđini kako bi svojoj djeci omogućili školovanje i kruh svagdašnji, samo uplakana rodbina.
Kad se oduzimaju prava djeci s teškoćama, protestiraju samo roditelji te djece uz dva-tri osvješćena izuzetka. Ostalima su dosadni i to ih se ne tiče.
Ispred zatvorenih tvornica, jedino stoje radnici koji traže zaostale bijedne plaće. Ostali cokću jezikom pred ekranima.
Muškarci, žene, starci, djeca, građani ove zemlje postaju građevine od kojih se traži jedino da biraju kojim će smjerom ići iduće četiri godine, lijevo ili desno, tiho, poslušno, plješćući duhovima tamo nekih ratova, priznavajući zaslužne i zanemarene mrtve, ne obazirajući se na zaslužne i zanemarene žive.

Mnogi su me pitali zašto sam obrisala zadnji post. Najviše zbog toga što sam u jednom trenutku pomislila da stvarno nema smisla sebe izložiti nekom bijesnom komentaru nekog uvjerenog hodača u krug koji ne razumije da u stvari ne ide nigdje. Čemu uopće pisati o nekim osjećajima u zemlji u kojoj su i osjećaji zadani? Čemu? Bila sam ljuta. Na sebe, na druge, na besmisao koji osjećam oko sebe.
Znate, nije uvijek lako to podnijeti, ako ti je život ionako kompliciran.
Ali onda, kad sam ga obrisala, shvatila sam da tako ni ja u stvari ne idem nigdje dok šutim uvjerena da je dobro samo misliti svoje.
Tako u stvari i ja idem u krug jer ne činim ništa. Osjećala sam se kao zadnja kukavica i nisam se nimalo voljela. Shvatila sam da sam pogriješila. Oprostite mi na tome.

Onda sam još pomislila:
A, ne, ne, nećeš! Ne pristajem ići u krug zbog nametnutih smjerova. Ja pristajem ići samo prema negdje što još nije viđeno, ili je samo naslućeno, ali ako se budem kretala prema tamo, vidjet ću. To mi jedino daje nadu i smisao.
Ne idem ni stalno lijevo, ni desno. Ponekad, istina, teturam, jer nikog uvjereno ne slijedim pa se lako izgubiti, ali ja se vratim i idem prema negdje, i ne vraćam se na početnu točku sigurna da sam negdje ipak stigla jer su me drugi u to uvjerili. Ja znam što osjećam.

Ne želim slijediti. Želim misliti, osjećati, voljeti, nadati se. Želim živjeti jer znam da neću zauvijek. Neprijatelji su uvijek mogući kad se ne krećeš u krug. Njih se ne plašim, jer oni koji se kreću u krug, oni ne misle. Oni su papige koje ponavljaju gazdine riječi i onda plješću i njemu i sebi.
Plašim se kretanja u krug jer tada nisam živa. Plašim se ne-života u životu.
Pa tako, izvinjavam se na brisanju posta. Pogriješila sam. Malo sam zateturala. Vraćam se smjeru prema negdje. Zbog mene i onih koje volim.
Hodam za život i pravo na vlastiti odabir njegovog smjera.

Damirova mama
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Damirova mama

Kada pričaju o njoj, kažu "Damirova mama". Rijetko tko joj i zna ime. Nije ni potrebno. Kada kažu "Damirova mama", svi znaju o kome se radi. Kad bi rekli Ružica, većina bi pitala, "Koja Ružica?

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 05 Feb 2015 u 07:18
Zaista moćni ljudi
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Zaista moćni ljudi

Zaista moćni ljudi nisu oni koji vješto znaju kako sebi dati puno i kako biti, bez obzira na sve, puni sebe da bi bili zamijećeni. Zaista moćni ljudi su oni koji znaju kako drugima dati puno

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 29 Jan 2015 u 07:21
Dobar odgoj budućih generacija
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Dobar odgoj budućih generacija

"Nikada ne smiješ uzeti nešto tuđe bez pitanja. To je jako, jako ružno!" - rekao je tata strogo svojoj kćerkici Dori, nakon što se mlađi sin pobunio da je seka smazala i svoju

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 22 Jan 2015 u 08:21
što je u stvari naša svrha?
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

što je u stvari naša svrha?

Da li je svrha svačijeg postojanja jednostavno postojati u datom okviru vremena i prostora u kojem je došao na svijet, bez previše promišljanja? Da li je svrha postojanja većin

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 15 Jan 2015 u 07:20
  Svijet ima sve
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Svijet ima sve

Svijet ima sve.Dovoljno vode da nitko ne bude žedan.Dovoljno hrane da nitko ne bude gladan.Dovoljno sunca da nikome ne bude zima.Dovoljno kamena i drva da nitko ne bude bez doma.Svijet ima svega dovo

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 08 Jan 2015 u 07:17
Hoće li to zaista biti Nova godina za ljude ovoga svijeta?
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Hoće li to zaista biti Nova godina za ljude ovoga svijeta?

Stara je gospođa već dugo stajala kraj otvorenog prozora i pažljivim i sjetnim pogledom gledala na svoju ulicu. Nitko točno nije mogao odrediti koliko joj je zapravo godina. Krasile su je mnoge bo

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 01 Jan 2015 u 10:44
Istinita priča koja završava, a u stvari tek počinje na Božić
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Istinita priča koja završava, a u stvari tek počinje na Božić

Mia je tada imala tek devet mjeseci i jedva dostignutih 4 kg. Trebalo je doći sa početnih 820 gr. do tih 4 kg. uz sve što nas je pratilo tih 9 mjeseci. U to vrijeme bile smo na rehabilitacij

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 25 Dec 2014 u 13:26
Nasmijani mali anđeli
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Nasmijani mali anđeli

Gore na nebu stanuju nasmijani mali anđeli. Poznavala sam neke od njih dok su kratko boravili ovdje. često na njih pomislim. A kad na njih mislim, sjetim se njihovog osmijeha, iako za nas velike ta

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 18 Dec 2014 u 07:04
Mačo Balkanac
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Mačo Balkanac

On je rezao voće za kompot.Ona je za to vrijeme spremala čisto suđe iz perilice.Šutjeli su oboje, svatko u svojim mislima, pomalo umorni pri kraju dana.Odjednom je on, ne dignuvši gla

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 11 Dec 2014 u 07:15
Ukupno vijesti 236

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

+385 52 854 033
+385 98 849 987
+385 91 130 31 80

autor@5portal.hr