13Nov

Drugi dio: - Konačno, Međugorje

Naša priča u 5 nastavaka

Naša priča u 5 nastavaka

2. Previše slučajnosti da bi bilo slučajno

Do 31.10., datuma kojeg smo odredili za posjet Međugorju, ostalo je malo više od mjesec dana.
Najviše me plašilo to što nisam znala kako će Mia podnijeti tako dalek put.
Gledala sam je zabrinuto kako krivo sjedi u kolicima i već duže vrijeme nije pomagao ni jastuk kojeg bih ugurala između njenog ramena i lijeve strane kolica. Svejedno bi se jako iskrivila, i period u kojem je mogla sjediti u kolicima, bio je sve kraći. Sve je duže morala ležati u krevetu u posebnom položaju za smanjenje spazma mišića.
- Ja nisam normalna. Sve teže sjedi a ja je vodim na tako dalek put - često sam si predbacivala.
Ali, s druge strane, osjećala sam kako moramo ići. To je neki neobjašnjiv osjećaj. Iako se ni ja, kao ni Mia, ne volim bez razloga odvajati od kuće, osjećala sam kao da imamo dogovoren važan termin kojeg smo dugo čekale i nema ni govora, ni pomisli o nekom odustajanju. To je jako čudno za mene, jer putovanja za koja sam mislila da nisu neophodna, uvijek sam izbjegavala.

Negdje sam pročitala: “ Kad nešto dovoljno jako želiš, cijeli svemir se uroti da to i ostvariš”.
Svemir, Bog, Viša sila, Ljubav, kako god to nazvali, podarilo nam je u tih mjesec dana prije putovanja previše divnih slučajnosti. Toliko da shvatiš da ništa nije slučajno.
Počelo je ovako…
Imamo predivnu fizioterapeuticu koja nam privatno dolazi tri puta tjedno. Mia ima svoju sobu u kojoj je na podu strunjača gdje njih dvije vježbaju po sat vremena.
Obično, kad Barbara dolazi, Mia je čeka u kuhinji u kolicima. Ja je tada podignem iz kolica, nosim u sobu i legnem ju na strunjaču. Tog dana nisam tako napravila, ni sama ne znam zašto.
Odvezla sam je u kolicima u njenu sobu i tamo je podignula i spustila na strunjaču. Iako su u toj sobi već dvoja kolica, jedna nova koja čekaju prilagodbu i jedna stara koja ničemu ne služe, logično bi bilo da sam Mijina kolica maknula da ne bude zakrčeno. Ali, nisam. Pitala sam Barbaru da li će joj ta kolica smetati da tu ostanu, a ona je rekla da neće.
Nakon sat vremena, obje su izašle iz sobe. Kako ju je Barbara vozila prema meni, odmah sam primijetila da Mia sjedi potpuno ravno i opušteno.
Barbara mi je pokazala na valjkasti jastučić kojeg je ugurala između Mijine zdjelice i desnog kraja kolica.
- Sjela sam je i malo proučavala pa mi je palo na pamet da bi to moglo olakšati stvar – objasnila mi je.
Nisam mogla vjerovati. Mia se uopće više nije krivila na lijevu stranu! Sjedila je ravno bez ikakvih problema. Bila sam van sebe od sreće! Odmah sam shvatila koliko će to usporiti daljnje iskrivljavanje kičme i ispadanje kuka. Osjećala sam se kao da sam dobila sedmicu na lotu, kao da mi nitko nije mogao dati ljepši dar. Barbaru bih najradije bila svu izljubila.
- Sva sreća da te imamo. Nikad mi ne bi palo napamet da tu uguram jastuk. A, ni nikom drugom to nije palo na pamet od doktora i fizioterapeuta – rekla sam ushićeno.
Sad je bilo puno lakše. Sjedenje ju više nije toliko umaralo.
Ali, Mia je bila dosta nervozna, slabo je jela, i svejedno tražila da je povremeno legnem i stavim joj njene spotove ili priču. Ja sam znala da je to zbog toga što joj je željezo opet naglo palo. Svaka mjesečnica bi ju doslovno iscrpila i odnijela svo željezo iz organizma. S tim smo se borile svakog mjeseca sirupom, prehranom i homeopatijom. Taman bi malo podigle željezo a novi bi ciklus sve odnio.

Nekim sam prijateljima rekla da se spremamo u Međugorje. Nakon par dana dobila sam poruku od prijateljice, inače vjernice, koja mi je rekla da je bila u crkvi u koju inače ne ide i da smo joj Mia i ja cijelo vrijeme bile u mislima. Pomolila se za nas, za Miu i još jednog dječaka upalila je svjeću pred sv. Antom za ublaženje njihovih boli, predala Mijine i moje boli u Isusove i Majčine ruke i još mi je rekla da je imala neopisiv osjećaj za vrijeme mise i pri povratku kući, kao da ju je obuzeo neki mir, neka sreća, kao da je bila saslušana.
Bila sam joj zahvalna, dirnula me do srca ta njena potreba da nam tako pomogne, ali, iskreno, nisam ništa od tog očekivala. Crkvi kao instituciji više nisam vjerovala. Previše sam se tamo naslušala govora mržnje na propovijedima od strane svećenika, direktiva za koga trebamo glasati, i to me otjeralo. Od kad je na propovijedi svećenik rekao: “Tko zaokruži ZA, nema što tražiti u crkvi”, moja noga više unutra nije kročila. Pomislila sam: “Ako nam je Bog dao slobodnu volju, kako nam je ti, u Njegovo ime, možeš uskraćivati?” Nisam osjetila ljubav. Zaključivši kako Bog ne stanuje u nekoj zgradi, nego u srcu, nikad više nisam otišla na misu.
Ali, drugi dan, kad sam nakon jutarnje toalete i davanja lijekova stavljala Miu u kolica, primijetila sam da joj jedan jastuk, onaj između ramena i strane kolica, smeta. S njim je sjedila neprirodno. Bio je višak. Kad sam ga maknula, Mia je sjedila normalno. U čudu sam nanovo stavljala jastuk i micala ga, ali bilo je bolje bez njega. “Što je ovo”, stalno sam ponavljala. I, ne samo to. Mia je počela jesti, i to puno, i bila je puno bolje volje. Stalno mi je nešto pokušavala pričati i objašnjavati. I ja sam se osjećala bolje. Nisam više osjećala toliki gubitak snage.
Imala sam potrebu to reći prijateljici. Bila je istinski sretna a ja dirnuta njenom srećom radi nas. Iako volim samoću koja me odmara, takav sam tip, iskreno sam zahvalna na takvim nesebičnim, divnim ljudima u našem životu. Zaista je važno imati pozitivne ljude oko sebe, pa makar se ne sasvim slagali u razmišljanjima. Tako se uči i napreduje.

Sestra je sa svojima doputovala dva dana prije planiranog puta u Međugorje. Zbog nekog smo razloga, tako nam je došlo, odlučile da krenemo već sutra i ostanemo 4 dana umjesto tri. Zvale smo hotel i to sredile. Usred pakiranja, zove me i uznemireno pita:
- Jesi li ti čula za to da nam za prelazak granice treba zelena karta?
- Nikad.
- Daj, pogledaj malo na internet, ovdje mi netko objašnjava da bez toga ne možemo u BiH.
- Ufff… Ma, što je to sad u zadnji tren? Idem odmah pogledati.
Tražim, čitam i vidim da zaista treba. Pročitala sam i to da se na nekim prijelazima karta može kupiti. Ako se ne može kupiti, plati se neka kazna. Ali, uvijek postoji strah da ćeš naletjeti na nekog tko će se zainatiti i oko toga napraviti veliki problem, što si mi nakon tako dugog puta s Miom, nismo smjeli dozvoliti. Postajala sam sve očajnija jer nisam znala ni kako se zove naš prijelaz, gubila sam dragocijeno vrijeme za pakiranje, a Mia je bila gladna. Već sam pomislila kako nam je suđeno da odgodimo putovanje za dan poslije dok ne sredimo zelenu kartu, kad me opet zove sestra.
- Nećeš vjerovati, ali našli smo zelenu kartu među ostalim dokumentima za auto.
- Kako? Jeste li je tražili kad ste radili registraciju ili osiguranje?
- Ne, nikad nismo pitali da nam je daju jer nam za Hrvatsku nije trebala. Nismo ni znali za nju. Izgleda da su je Heiniu automatski dali kad je plaćao osiguranje. Kako god bilo, sad je prvi put u životu držimo u rukama.
- Pogledaj datum da li je valjana, tko zna od kad stoji tamo – savjetovala sam.
- Valjana je! Do 2017.
- E, pa sister, izgleda da netko od tamo gore jako želi da dođemo.
- Da, nevjerojatno, zar ne?

Još je samo jedna prepreka bila za koju se svemir potrudio da nam je otkloni. Mia je trebala dobiti mjesečnicu u Međugorju, a to bi je dodatno iscrpilo osim putovanja i bilo bi teško, jer ju je i doma teško podnosila. Ali, nije ju dobila. Prvi put joj je kasnila.

Mala, velika čuda. Kad obratiš pažnju, shvatiš da je to zaista previše slučajnosti da bi bilo slučajno. I još nešto shvatiš. Da si voljen i da je nekom stalo jer je tebi stalo.

Nastavak slijedi...

 

Znala si
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Znala si

Znala si kad moj osmijeh nije imao nikakve veze s mojim pogledom. Otkrila si da blefiram i da u ruci ne krijem royal flash, nego samo bijedan par dvojki. U tom si trenutku sama pokušala zavarat

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 25 Oct 2019 u 07:13
Iz knjige u nastajanju,  `Moć nemoći`
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Iz knjige u nastajanju, `Moć nemoći`

Jednom sam sjedila na klupi ispred rehabilitacije s još jednom mamom Nadom i hvatala zalet dok su nam djeca spavala. Obje smo zapalile cigaretu i kao u kazalištu gledale prizor koji se u

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 20 Oct 2019 u 13:22
Želim vjerovati
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Želim vjerovati

Želim vjerovati da tamo negdje netko zna čemu patnja. Čemu onaj strah od novog dana, od novog buđenja, kad znaš što te čeka. Želim vjerovati da tamo negdje netko zna odgovor na s

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 09 Oct 2019 u 07:46
Daj mi, tata, ruku da vidimo svijet
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Daj mi, tata, ruku da vidimo svijet

Daj mi, tata, ruku da mi pokažeš svoj svijet. Tako ću biti spremniji za let. Puno toga želim znati. Možda mi na neka pitanja možeš lako odgovor dati. Recimo, da li ono veliko stabl

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 16 Sep 2019 u 09:31
Srce ne zna lagati
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Srce ne zna lagati

Ako ti nemirno srce nastoji reći: „Poslušaj me konačno, nije ti to ljubav, to je samo tvoja želja da to bude i zbog toga ti ja malo preskačem da bi shvatio da u toj priči sebe preska

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 09 Sep 2019 u 09:06
Teškoće u razumijevanju života
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Teškoće u razumijevanju života

Ima jedan dečko od dvadeset i pet godina s kojim se često dopisujem preko Vibera. Iako ima brojne teškoće, u nekim njegovim razmišljanjima imam osjećaj kao da nije s ovog svijeta. Ja

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 30 Aug 2019 u 11:36
Kako nebuloze postaju društveno prihvatljive
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Kako nebuloze postaju društveno prihvatljive

Kad sam prvi put poštom dobila „Izvješće o radu skrbnika“ kojeg sam morala popuniti i dostaviti u propisanom roku, inače prijete razrješenjem skrbništva, i ka

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 08 Jul 2019 u 14:04
Prijateljstvo je putovanje do raskršća
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Prijateljstvo je putovanje do raskršća

Kada sam bila jako mlada, bila sam uvjerena da će neka prijateljstva trajati vječno, toliko sam ih duboko osjećala. U jednom trenutku, počela su se, kao sama od sebe, raspadati. Tada nisam razumje

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 05 Jul 2019 u 07:35
Znak
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Znak

- Kad ti kažem, to je bio znak. - Recimo da je. Ali, znak za što? - Za promjenu smjera.  - Jesi li sigurna? - U stvari, nisam. Kako možeš biti sto posto siguran u takve stvari

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 01 Jul 2019 u 07:07
Ukupno vijesti 239

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

+385 52 854 033
+385 98 849 987
+385 91 130 31 80

autor@5portal.hr