Nekad nam je bio Maj

Nekad smo ga majem zvali, peti mjesec u godini. Danas je to svibanj, no ostao je isti, te je i dalje peti po redu mjesec u godini, i dalje je meteorološki promjenjiv, kao što to u proljeće i biva i dalje slavimo njegov prvi dan, kao praznik radnika i radništva. Upravo nam stiže, a ja malo požurio s pisanjem.

No, nešto ipak nije isto, zvali li ga majem ili svibnjem, a to je što se pred njegov prvi dan takmiče takozvane vođe radnika iliti djelatnika, tko će više govoriti, tko će se više kleti, da upravo on zastupa radnika.

Meni je svake godine pred taj dan loše. Slušam te neradnike što mjesečno zarađuju od 15 tisuća pa naviše, kako upravo oni štite radnika i zamislite baš se oni o njemu brinu.

Svi su mi isti, isto pričaju, ja ću reći isto lažu, da li se zvali Ribić, Sever, Matijašević ili naš lokalni Bulić.

Sjećam se, upravo sam njega pred par godina ugostio na jednom mediju, pa je ni okom trepnuvši rekao da zarađuje više od deset tisuća kuna. Zamislite nije mu ni najmanje neugodno bilo, čak je to izrekao ponosno, kao da nema ni najmanje sumnje da to svojim „mukotrpnim“ radom zaslužuje.

Svi oni ponašanjem i govorom liče više na političare nego sindikaliste, pa mi nije jasno zašto čoporativno u politiku ne prijeđu. Istina neki poput Hrelje su to i učinili. Prvo je „štitio“ rednika, pa je sa nekih četrdeset i kusur godina počeo „štititi“ umirovljenike.

Tako ti „zaštitari radnika“ pozivaju na prosvjede, pozivaju radnike da se okupljaju po šumama i parkovima, no grah bi im trebao netko drugi servirati. Pitam se koliko su ono to radnih mjesta spasili, koliko su radnika vratili na njihova radna mjesta s kojih su besramno i bespravno otjerani, kako oni mogu bilo kome ili u bilo čemu pomoći, šurujući s poslodavcima, i gledajući samo svoje debele guzice i materijalnu dobit ?? Oni, sindikalni čelnici osim laži i obmana ne znaju ništa i nikome servirati. Ali nisu oni krivi, već baš taj obespravljeni radnik koji im vjeruje, koji svojom mjesečnom članarinom te „đabalebare“ hrani i nagrađuje za njihov nerad.

Loše mi je, pa ih izbjegavam i gledati i slušati, no tko sam ja da bi se oni na to obazirali. Nije čak ni njihova greška, dokle god ima onih koji im vjeruju i za njima marširaju.

Valjda i radnička klasa progleda, pa jednom zauvijek shvati da ih mogu štititi samo oni koji su njima ravni, koji njihovu sudbinu dijele, koji na kraju mjeseca iste svota zarađenih kuna u novčanik spremaju, do onda će oni i dalje biti u raju, radnik u paklu. Oni će živjeti kao kraljevi, ostatak kao robovi.

Što prije to većina shvati, krenut će na bolje a radnik će se cijeniti za svoj rad i svoje pošteno zarađenu kunu.

Dragi moji radnice i radnici, ne sindikalisti, želim vam unaprijed sretan prvi maj, vaš praznik. Ribić, Sever, Bulić…. neka slave neke druge praznike, jer oni s radom i radnikom veze nemaju. (08:20:18/30.04.2017.)