Nikad više
Kao i svako jutro, probudila se prije njega i skuhala mu kavu. Kao i obično, ispekla mu je dva tosta sa šunkom, ulila puno mlijeka u malo kave i sve mu to servirala na stol. Kao i obično, on
- Mama a zašto ste se ti i tata svađali jučer?
- Ajoj, Mirtice... jesmo te probudili? Žao mi je ako jesmo.
- Pa, vikali ste jedno na drugo mama. Ružne ste si riječi rekli, znaš. I to one riječi koje meni branite da govorim jer kažete da su proste. Ja sam se pokrila preko glave da vas ne slušam jer ste baš bili glupi, oboje. I zašto se svađate zbog novca, mama? Ja imam nešto u kasici prasici od baka što su mi dale za rođendan. Ako vam to dam, hoćete se onda prestati svađati?
- Mirta, znaš da te i ja i tata volimo najviše na svijetu, ali bojim se da nije to tako jednostavno. Mislim da tvoja kasica prasica neće popraviti ono zbog čega se tata i ja češće svađamo u zadnje vrijeme. Oprosti, malo smo se zanijeli i zaboravili da ti možda slušaš i da te to boli. Pokušat ćemo da se to više ne događa. Daj mi sada lijepo ruku jer moramo preko ceste.
- Znaš, mama, vi veliki nikada ne slušate nas djecu jer mislite da ništa ne znamo. Ali ja mislim da znam kako ćete se prestati svađati ti i tata. Hoćeš da ti kažem?
- Hajde, reci mi. Baš me zanima, jer ja ne znam više što da radim, a mislim da ni tata ne zna.
- Evo, ovako mama. Kad smo ti i ja vani i prelazimo cestu, ti me uvijek držiš za ruku jer ne želiš da se izgubim ili da mi se nešto ružno dogodi. To radiš jer me jako voliš. Je li tako?"
- Je, ljubavi, baš je tako.
- I zato me držiš za ruku i kad smo u velikoj trgovini, u nekoj gužvi ili u autobusu, a moramo stajati pa da ne padnem ili da me netko ne sruši. Je li tako?
- Je ljubavi, ali svejedno ne razumijem kakve to veze ima s tatom i sa mnom.
- Sad ću ti reći. Vidiš, kada biste se ti i tata malo više držali za ruke kad idete negdje, više biste pazili jedno na drugo. Vi se nikada ne držite za ruke. Ti i tata mene vodite svugdje sa sobom i držite me za ruku. Mislim da vama velikima svakakve gluposti padaju na pamet, samo zato jer se nikada ne držite za ruku. Ti ideš na jednu stranu, tata na drugu i čak si i ne kažete poslije gdje ste bili. Da ja idem svojim putem i da ti ne kažem gdje idem, ti bi poludjela. Zato me držiš za ruku da mi neka glupost ne padne na pamet. Lijepo uhvati tatu za ruku, a on neka ponekad uhvati tebe pa idite zajedno obavljati te vaše stvari za velike pa ćete se manje svađati jer ste sve zajedno napravili. I nijedno od vas ne bi se moglo srušiti ili izgubiti jer ga ono drugo čuva. I ne bi moglo potrošiti bez veze novac jer ga ono drugo drži za ruku. Kako ti i tata čuvate mene, tako čuvajte i jedno drugo jer se volite. A onda, kad se ne možete držati za ruku, kad morate biti razdvojeni, kao kada sam ja u školi bez vas, kada dođete kući, sve si lijepo ispričajte, sve što vam se dogodilo. I ja vama moram svaki dan sve ispričati čak i kada mi se ne da. Ali znam da vam je to važno jer me volite. I čiča-miča, gotova je priča. Kužiš mama?
Kao i svako jutro, probudila se prije njega i skuhala mu kavu. Kao i obično, ispekla mu je dva tosta sa šunkom, ulila puno mlijeka u malo kave i sve mu to servirala na stol. Kao i obično, on
Tu i tamo, u tvoj život, kao slučajno, i možda tek na kratko, dođe netko tko ne nastoji biti bolji, niti se na bilo koji način ima namjeru natjecati s tobom, već je svjestan da svatko ima svoj p
Mene je život naučio da mi nitko za ništa nije toliko kriv, koliko sam sama kriva što sam ponekad nekom dozvolila da negativno utječe na moje vrijednovanje vlastitog života. A, do pr
Život je takav... Koliko god ga planiraš, i koliko god misliš da ga imaš pod kontrolom, on najčešće gradi tvoju cestu prema tamo negdje, gdje nikad nisi, ni u snu pomisl
Rano je jutro. Magdalena je bila ljuta na sebe što se nije probudila prije kćerke. Bilo je puno posla kojeg je mislila obaviti prije nego li se kćerkica probudi. Uzdahnula je. Sama si je kriv
Pošto sam sama sebi često komplicirana, pa su mi vjerojatno zbog toga i ljudi i odnosi često komplicirani, ja o svemu tome razmišljam otprilike ovako: Ako voliš muljati ljude,
Bero nije imao nikog svog. Trenutno je živio kao podstanar kod jednog mladića koji izgleda nije mogao voditi računa ni o sebi kako treba, a kamoli da bi se svom podstanaru posvetio toliko da
Na ovom površno - materijalističkom svijetu, većina nas ima osjećaj kao da nam nešto nedostaje, barem većina onih s kojima znam pričati o tome. Praznina koju osjećamo u nutrini kao
Kad bi sa sigurnošću znao da će ti iduća godina biti zadnja u životu, da li bi se tada promijenio? Da li bi više volio a manje sudio? Da li bi ti manje toga smetalo