14Oct

Ne mogu više

Rano je. Pet ujutro. Leona bulji u strop. Dijete kraj nje ravnomjerno diše u dubokom snu.
“Moram zvati laboratorij da mu dođu izvaditi krv. Plakati će. Znam da će plakati. Ma, što plakati? Urlati će. Ako mu krv ne bude bolja, morat ćemo u bolnicu. Znam da ćemo morati. Teško će to podnijeti iako zna da ću i ja spavati tamo s njim, zna da se neću dati odvojiti od njega. Uostalom, kako se uopće može lako podnijeti bolnica? Jedino ako si lud. Zvati fizioterapeuticu. Moram joj reći da mu pregleda ruku. Negdje ga boli ali nisam sigurna gdje točno. Možda sam mu je ja istegnula kad sam ga dizala iz invalidskih kolica? Težak je. Nisam htjela, ali boli me rame pa sam prilično nespretna. Možda nisam ja kriva? Nadam se da nisam. Stvarno se nadam da nisam. Što da mu skuham? Danima nema apetita. Ne mogu više…”

Što je tiše mogla, iskrala se iz sobe. Vrata kratko zaškripe, a ona napeto zastane. Sin se promeškoljio.
“Spavaj, spavaj, molim te, jako je rano” šaputala je u sebi.
Stavlja đezvu. Probode je bol u ramenu i kičmi, bum, bum, jedna za drugom. Tiho zastenje.
Pokušava ignorirati, kad je probode još jednom. Osamnaest godina nošenja djeteta koje više ne bi trebalo biti dijete. Ljutito zatomi još jedno stenjanje. Sat, možda dva, mira. Očajno želi biti malo sama sa sobom kako bi prikupila snagu za dan .
“Mama”, čuje iz sobe. Osjetio je da je nema.
“Ne mogu više” – šapne tko zna kome i uzdahne. Odlazi u sobu. “Tu sam”- kaže mu tiho. “Spavaj, tu sam” – poljubi ga u kosu, okrene ga na drugu stranu, pažljivo pokrije i izađe. Nakon pet minuta, opet čuje: “Mama”
Legne kraj njega i on ponovno zaspi.

Nakon pranja i presvlačenja, stavlja ga u kolica.
“Hoćeš da ti mama ispeče palačinke?” – on s osmjehom kimne. S velikim optimizmom stavi mu tri palačinke na tanjur i počne ga hraniti sitnim zalogajima, pomno pazeći da se ne zagrcne. Pojeo je dvije trećine jedne palačinke i popio decilitar vode jer mu se na mlijeko dizao želudac. Pričeka malo s davanjem lijekova. Sumnjivo joj je to dizanje želuca. Nakon zadnjeg lijeka, ispovraća te dvije trećine jedne palačinke. Nosi ga na krevet. Briše najprije njega pa kolica.
“ Što ću sad? Da pričekam s ponovnim davanjem lijeka? Možda će nakon sat vremena ipak pojesti nešto? Možda je viroza? Ide nešto naokolo. Tek je prebolio bronhitis. Idealna podloga za dobivanje epi napada. Slab je. A i te promjene vremena... Iako su prošli mjeseci od zadnjeg napada, užasava me pomisao da bi mogao opet. Nikad se neću na to naviknuti. Nikad! Ne mogu više…”

Stavlja chia sjemenke da se natapaju u vodi. Kažu, pune su željeza i omega 3. Pomažu i za stolicu.
“Pomoći će to, sigurno će pomoći” – uvjerena je. Kuha juhu od povrća. Odluči da će udvostručiti količinu sjemenki u juhi. Mora dignuti željezo. Odluči da će miksati ciklu s voćem i u to ubaciti malo sjemenki. “Moram ga nekako nagovoriti da popije. Jetrica. Reći ću mužu da kupi jetrica. Blitvu voli. Ako pomiješam malo jetrica s puno blitve, možda će jesti.
Ponavlja davanje lijekova. Opet mu se diže želudac. “Bem ti, tko je izmislio taj lijek za djecu tako odvratan? Koliko te odvratne kemije mora popiti na dan? Ne mogu više… “ Stavlja mu pjesmice dok kuha ručak. Usput pjeva jer on voli kad ona sluša isto što i on.

Polaže mu ruku na čelo jer nekako klonulo sjedi a oči mu imaju neki staklasti sjaj. Čelo je vrelo. Opet mu se diže želudac.
“Viroza. Znala sam! “ Nosi ga na krevet. Stavlja mu toplomjer pa zatim čepić da smanji temperaturu. On plače.
“Proći će, sine, nije to ništa strašno. Još malo i neće te više boljeti želudac, vidjet ćeš.” Priča mu omiljenu priču. Zapahne je miris izgorenog jela.
“Ne, ne, ne, ne! Bem ti! “ Iskopča plin na štednjaku. Vreli lonac u žurbi hvata golim rukama jer ga čuje kako plače. Vrisne a lonac tresne na pod. Sad plače još više.
“Evo me, odmah ću doći!” – vikne i krpom podigne lonac. Ono proliveno će počistiti kasnije, kad se on malo smiri, kad čepić učini svoje.
Opeklu ruku stavlja nakratko pod mlaz vode. Okrene dlan. Dva plika su već izbila. Pogleda u vis:
“Ne mogu više” – prošapće a najradije bi to vrisnula, onako, iz petnih žila.
Odjednom začuje glas. U sebi, van sebe, od nekud:
“ Ali, kako to misliš da ne možeš više? Koliko vidim, sve si mogla. Ti ne možeš manje, jer voliš. U tome je stvar.”

 

Želim vjerovati
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Želim vjerovati

Želim vjerovati da tamo negdje netko zna čemu patnja. Čemu onaj strah od novog dana, od novog buđenja, kad znaš što te čeka. Želim vjerovati da tamo negdje netko zna odgovor na s

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 09 Oct 2019 u 07:46
Daj mi, tata, ruku da vidimo svijet
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Daj mi, tata, ruku da vidimo svijet

Daj mi, tata, ruku da mi pokažeš svoj svijet. Tako ću biti spremniji za let. Puno toga želim znati. Možda mi na neka pitanja možeš lako odgovor dati. Recimo, da li ono veliko stabl

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 16 Sep 2019 u 09:31
Srce ne zna lagati
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Srce ne zna lagati

Ako ti nemirno srce nastoji reći: „Poslušaj me konačno, nije ti to ljubav, to je samo tvoja želja da to bude i zbog toga ti ja malo preskačem da bi shvatio da u toj priči sebe preska

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 09 Sep 2019 u 09:06
Teškoće u razumijevanju života
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Teškoće u razumijevanju života

Ima jedan dečko od dvadeset i pet godina s kojim se često dopisujem preko Vibera. Iako ima brojne teškoće, u nekim njegovim razmišljanjima imam osjećaj kao da nije s ovog svijeta. Ja

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 30 Aug 2019 u 11:36
Kako nebuloze postaju društveno prihvatljive
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Kako nebuloze postaju društveno prihvatljive

Kad sam prvi put poštom dobila „Izvješće o radu skrbnika“ kojeg sam morala popuniti i dostaviti u propisanom roku, inače prijete razrješenjem skrbništva, i ka

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 08 Jul 2019 u 14:04
Prijateljstvo je putovanje do raskršća
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Prijateljstvo je putovanje do raskršća

Kada sam bila jako mlada, bila sam uvjerena da će neka prijateljstva trajati vječno, toliko sam ih duboko osjećala. U jednom trenutku, počela su se, kao sama od sebe, raspadati. Tada nisam razumje

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 05 Jul 2019 u 07:35
Znak
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Znak

- Kad ti kažem, to je bio znak. - Recimo da je. Ali, znak za što? - Za promjenu smjera.  - Jesi li sigurna? - U stvari, nisam. Kako možeš biti sto posto siguran u takve stvari

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 01 Jul 2019 u 07:07
Kako je Darko pobjegao od kuće
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Kako je Darko pobjegao od kuće

Darko je bio ljut. Jako ljut.  Odlučio je da mu je ovog puta svega dosta, da su mu se mama i tata popeli navrh glave i da će pobjeći od kuće pa neka vide!  Jučer su se opet svađali.

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 24 Jun 2019 u 09:40
Tiho
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Tiho

Svijet je sve bučniji, a ja sve tiša. Sve više to kod sebe primjećujem. Svijet viče. Stalno netko nekoga pokušava nadglasati i tako nitko nikog ne čuje. Ta mi je buka svijeta

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 21 Jun 2019 u 10:24
Ukupno vijesti 237

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

+385 52 854 033
+385 98 849 987
+385 91 130 31 80

autor@5portal.hr