08Dec

Žena u trenirci

Marica i Anita ušle su u Crkvu kao i svake nedjelje.
Umočile su prste u blagoslovljenu vodu, prekrižile se, poklonile i sjele na svoje uobičajeno mjesto u zadnjoj klupi. Uvijek su dolazile nešto ranije kako bi njihovo mjesto zatekle slobodnim. Nekako su mislile da na njega imaju pravo, jer one su bile od onih rijetkih koje su redovito dolazile na nedjeljne mise. A, ionako se iz zadnjeg reda ima najbolji pregled situacije.

"Stvarno se svatko usudi doći na misu. Bože me oslobodi od nekih!" - zakoluta Marica očima kad je na brzinu bacila oko.

"Da... Takvi nemaju srama ni pred Bogom, ni pred ljudima" - potvrdila je Anita i strogo odmjerila dvije mlađe žene koje, po njoj, nikako nisu pripadale ovamo, sa svim tim slojevima šminke, žarko crvenom ofarbanom kosom i blagom naznakom dekoltea.

"Nadam se da se naš velečasni ozdravio i da će doći danas. Ovaj na zamjeni niš' ne valja. Propovjedi su mu dosadne. Samo nešto mumlja. Ja ga ništa ne razumijem što priča"- rekla je Marica.

"Teško priča jer se rodio sa zečjom usnom. Zato tako frflja. U ono vrijeme nisu to obavljali kako treba, mislim operacije" - odgovorila je Anita.

"Onda ga nisu ni trebali staviti da drži mise. Mogli su mu dati i neki drugi posao. Propovjedi moraju biti jasne."
Stari svećenik nije došao. Kad je misa počela, Marica je ustala razočarano frknuvši.

Deset minuta nakon početka, ušla je jedna žena srednjih godina, sva zadihana. Očito je žurila.
Marica se sagnula prema Aniti.

"E, pa stvarno! Kasniti na službu, i još doći u trenirci? Pa zar je to odraz poštovanja? Najradije bih je istjerala van. Sramota!"

Anita je pogledala ženu i negodujući odmahnula glavom.

"Svašta! U trenirci je došla. E, to se stvarno rijetko vidi."

Kad su u sredini mise svi ustali radi posvete krvi i tijela Isusovog, i žena u trenirci je ustala. Odjednom je počela plakati. Taj plač je bio tih, ali toliko jak, očajan i gčevit, da joj se cijelo tijelo treslo. Odjednom se nemoćno srušila nazad u klupu, spustila glavu što je niže mogla da bude manje vidljiva i dalje se tresući od iznenadne navale plača, s kojim se očito borila da ga zaustavi, ali joj to nije uspjevalo. Njezina ramena su se i dalje trzala, bolno i nemoćno.

"Ma, što je njoj?" - pitala se Anita šapatom.

"Što god da je, uzalud je došla po pomoć. Doći ovako u trenirci, još i debelo kasniti, a sad se još usuđuje i ovako javno plakati a nikakvo poštovanje nije pružila, teško da je zaslužila Božju milost."

"Svejedno. Nju nešto jako muči. Ja ću je pitati poslije mise ako je budem uhvatila."

"Nećeš valjda?" - upitala je Marica, gledajući s poštovanjem, širom otvorenih očiju u svoju prijateljicu.
"Bogme hoću!" - Anita je odlučno odgovorila.

Ali, nije stigla. Kad se pjevala završna pjesma, nakon svećenikovog blagoslova, žena se prekrižila i crvenih očiju i umornog izraza lica, otišla.

Anita i Marica su razočarano gledale za njom. Ali, nisu htjele odustati. Uhvatile su za rukav svoju poznanicu koja je kraj njih prolazila.

"Poznaješ onu ženu u trenirci koja je plakala tamo u trećem redu?" - pita je Marica puna nade.
"Da, poznajem je. U stvari, ne poznajem je osobno, ali znam njezinu priču. Bila je na misi i u četvrtak. Jadna žena!"

"Jadna? Zašto je jadna?" - pitala je Anita.

"Ona vam je sa svojim teško bolesnim sinom tu u našoj bolnici. Sin ima leukemiju. Kažu da mu nema spasa. Ona kaže da su doktori pokušali sve i da je sad sve u Božjim rukama. Dođe na misu kad god može, većinom kad joj sin spava, tako da se samo iskrade i dotrči do crkve koja je blizu bolnice. Kaže da je još samo molitva drži. Moli za oslobođenje od bolova za svoga sina, za svoju snagu, za svu bolesnu djecu i za svoje dvoje djece koja su već dugo kod bake dok ona ne želi ovog sina ni na trenutak ostaviti samog."

Marica i Anita se nisu ni pogledale onako u čudu kako su često znale. Bilo im je teško pogledati jedna drugu u oči.

"Ja idem kupiti kruh pa moram kuhati ručak" - rekla je Marica tiho, gledajući negdje sa strane.
"I ja moram kuhati, dolaze mi sin i snaha" - rekla je Anita.

Do trgovine nisu ni riječ progovorile. Ali, navečer su obje molile za nepoznatu ženu u trenirci i njezinog sina. Molile su skrušeno, spuštene glave. Anita se nije usudila ni pogledati raspeto tijelo na križu. Samo je na kraju šapnula: "Oprosti. Zaboravila sam. Tko sam ja da sudim? Oprosti mi."

Znala si
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Znala si

Znala si kad moj osmijeh nije imao nikakve veze s mojim pogledom. Otkrila si da blefiram i da u ruci ne krijem royal flash, nego samo bijedan par dvojki. U tom si trenutku sama pokušala zavarat

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 25 Oct 2019 u 07:13
Iz knjige u nastajanju,  `Moć nemoći`
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Iz knjige u nastajanju, `Moć nemoći`

Jednom sam sjedila na klupi ispred rehabilitacije s još jednom mamom Nadom i hvatala zalet dok su nam djeca spavala. Obje smo zapalile cigaretu i kao u kazalištu gledale prizor koji se u

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 20 Oct 2019 u 13:22
Želim vjerovati
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Želim vjerovati

Želim vjerovati da tamo negdje netko zna čemu patnja. Čemu onaj strah od novog dana, od novog buđenja, kad znaš što te čeka. Želim vjerovati da tamo negdje netko zna odgovor na s

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 09 Oct 2019 u 07:46
Daj mi, tata, ruku da vidimo svijet
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Daj mi, tata, ruku da vidimo svijet

Daj mi, tata, ruku da mi pokažeš svoj svijet. Tako ću biti spremniji za let. Puno toga želim znati. Možda mi na neka pitanja možeš lako odgovor dati. Recimo, da li ono veliko stabl

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 16 Sep 2019 u 09:31
Srce ne zna lagati
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Srce ne zna lagati

Ako ti nemirno srce nastoji reći: „Poslušaj me konačno, nije ti to ljubav, to je samo tvoja želja da to bude i zbog toga ti ja malo preskačem da bi shvatio da u toj priči sebe preska

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 09 Sep 2019 u 09:06
Teškoće u razumijevanju života
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Teškoće u razumijevanju života

Ima jedan dečko od dvadeset i pet godina s kojim se često dopisujem preko Vibera. Iako ima brojne teškoće, u nekim njegovim razmišljanjima imam osjećaj kao da nije s ovog svijeta. Ja

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 30 Aug 2019 u 11:36
Kako nebuloze postaju društveno prihvatljive
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Kako nebuloze postaju društveno prihvatljive

Kad sam prvi put poštom dobila „Izvješće o radu skrbnika“ kojeg sam morala popuniti i dostaviti u propisanom roku, inače prijete razrješenjem skrbništva, i ka

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 08 Jul 2019 u 14:04
Prijateljstvo je putovanje do raskršća
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Prijateljstvo je putovanje do raskršća

Kada sam bila jako mlada, bila sam uvjerena da će neka prijateljstva trajati vječno, toliko sam ih duboko osjećala. U jednom trenutku, počela su se, kao sama od sebe, raspadati. Tada nisam razumje

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 05 Jul 2019 u 07:35
Znak
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Znak

- Kad ti kažem, to je bio znak. - Recimo da je. Ali, znak za što? - Za promjenu smjera.  - Jesi li sigurna? - U stvari, nisam. Kako možeš biti sto posto siguran u takve stvari

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 01 Jul 2019 u 07:07
Ukupno vijesti 239

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

+385 52 854 033
+385 98 849 987
+385 91 130 31 80

autor@5portal.hr