Razlozi za ponos

Majke djece s teškoćama možda nemaju mnogo od svjetovnih stvari, ali imaju nešto što je za ostali svijet upravo začuđujuće. Imaju ponos.

Ponos na što? Koji pak može biti njihov razlog da osjećaju ponos? - pitati će mnogi neupućeni.

Prvih par godina, sve su majke djece s teškoćama živjele kao što sam i ja, prolazeći sve one faze kako bi jednog dana shvatile da su ponosne na svoje dijete, ali i na sebe.

Fazu negacije, fazu ljutnje, fazu tuge i fazu prihvaćanja i pomirenja.

Kad su sve to svladale, a ni u snu neću umanjivati koliko je teško doći do zadnje faze i što je sve do nje trebalo proći, ostaje im ostatak života boriti se s fazama napretka i nazadovanja.

To je zaista težak život. Težak i psihički i fizički. Život s puno padova, ponovnih ustajanja, ponovnih početaka, usamljen jer ga tek rijetki razumiju, a o borbama za dostojanstvo svog djeteta da i ne govorim. Ali, koliko god bio težak, onaj period kad tvoje dijete napreduje ne može se zamijeniti za nikakvo bogatstvo ovog svijeta. To je period takve gole sreće da ga je teško i pojmiti nekom tko se tako beskrajno dugo nije tome nadao i konačno doživio.

Ali, kako je moje dijete već odraslo, kako sam sve to prošla i još puno toga imam za proći, samo molim Boga da me zdravlje služi, kad sam jednom došla do faze pomirenja i prihvaćanja s teškom dijagnozom, kako u sebi, tako sam i u ostalim majkama djece s teškoćama prepoznala ponos.

Kad sam u tuđem gradu i šetamo se moja Mia i ja, kad susretnemo drugu majku i njeno djete s teškoćama, mi se odmah prepoznamo. Nije to prepoznavanje po imenu, niti po tome što smo se negdje slučajno srele ali se više ne možemo sjetiti gdje. To je neko dublje prepoznavanje.

Prepoznajemo jedna kod druge tu zajedničku borbu, taj zajednički inat, tu ljubav zbog koje smo bile spremne odreći se svega što smo ikad htjele kako bi se brinule za jedan krhki život u kojem nam je jedina zajednička želja da bude sretan i ispunjen bez obzira na teškoće. Prepoznjemo jedna kod druge sve one pokušaje ne pridavanja pažnje tužnih coktanja jezikom, odvraćenih pogleda ili buljenja. Svu onu borbu s raznim operacijama, rehabilitacijama, birokracijama, pokušaje intergacija koje za premnogu djecu još nemaju sluha, što se sve zajedno može opisati kao zajednička frustracija koju nam je donijela demokracija u kojoj jedino vlada korporacija i nečija provizija.

Imamo mi i te kakvog razloga za ponos, ma koliko je to nekome bilo čudno.

Naša su djeca do sad prošla ono što mnogi neće ni u tri života. Mi smo smogle snage da uvijek ponovo pobijedimo vlastite strahove, sumnje i boli, nazadovanja naše djece, svako buđenje iz narkoze dok smo doslovno umirale kad je dijete bilo od nas odvedeno i uspavano umjetnim snom. Naučile smo se boriti. To su naučile čak i neke od nas koje prirodno nismo bile tome sklone, ali imale smo za koga to naučiti i morale smo to naučiti da bi naše dijete bilo prihvaćeno kao jednakovrijedno. Borile smo se toliko, i još se borimo s djetetovom dijagnozom, sa sobom, s nerazumjevanjem okoline, da se u prolazu prepoznajemo kao da se oduvijek znamo. Prepoznajemo jedna kod druge i još nešto… Da nam je netko prije rekao da ćemo moći proći sve što smo prošle, uvjereno bi odgovorile da nema šanse. Ali, tu smo, šetamo s našom djecom, zahvalne na tom zatišju u kojem se možemo bezbrižno šetati.

Ponekad se samo nasmiješimo jedna drugoj. Ponekad kažemo djeci: “Gle, kako lijepi dečko, ili gle kako lijepa curica, vidiš kako ti se smješi?” , jer se i naša djeca prepoznaju u dubini sebe.

Ponekad se zaustavimo i razmjenimo iskustva, sretne što možemo pričati s nekim tko neće imati grč u želucu dok to sluša, ili se osjećati nelagodno na neki način, ili nas žaliti.

Ponekad samo prođemo jedna kraj druge, ali nema šanse da se nismo primjetile i osjetile.

Dok ponosno šetamo gradom s našom djecom, mi smo uvijek u tom trenutku pobjednice. Pobijedile smo dijagnozu, svoje strepnje, nerazumijevanje svijeta, sva ona padanja, nazadovanja, besane noći, otkrile bogatstvo unutarnjeg svijeta svojih anđela koje nema nikakve veze s ostatkom današnjih materijalnih težnji i nadanja, naučile pravu vrijednost davanja, bezuvjetne ljubavi i svoje snage koje nismo bile svjesne.

Da, mi imamo razlog za ponos.