Pokušaj razumijevanja

U zadnje mi se vrijeme često vrti po glavi jedna kratka scena iz prošlosti, koja čak i nije bila nešto strašno napram nekih drugih situacija, ali je na mene očito ostavila jak dojam.
Pošto imam sklonost opravdavati ljude kako bih ih bolje razumijela, ući dublje u način reagiranja na ono što ih boli i okupira, tako je bilo i u tom slučaju. Dugo sam razmišljala da li da o tome pišem, ali, evo me... Možda meni tako bude jasnije a i nekom drugom koji se nosi sa sličnim situacijama i ne zna kako da ih emotivno proživi i preživi.

Prije par godina, šetale smo jednom ulicom, Mia i ja. Bio je krasan proljetni dan.
Na jednom zidiću sjedili su djed i unuka, slatka djevojčica duge plave kose od nekih 5, 6 godina.
Odmah sam primijetila da nas djevojčica netremice gleda, to jest, da gleda Miu u invalidskim kolicima. Navikne se čovjek na to buljenje. Nije ti uvijek svejedno, valjda ovisi o danu. Ponekad si pomiren a ponekad uznemiren. Tog mi je dana bilo svejedno, sve dok nismo prošli ispred njih a mala je djevojčica upitala djeda:

- Jel'da, djede, da je ova djevojčica jadna? – osjetila sam to kao ubod nožem u trbuh. Više mi nije bilo svejedno. Nastavila sam dalje hodati praveći se da to pitanje nisam čula. Samo sam provjerila da ga Mia nije slučajno čula. Ali, ona je zadovoljno slušala svoju priču na mobitelu pa mi je bilo malo lakše.
Krajičkom oka vidjela sam da se djed nelagodno premješta na zidiću jer je znao da sam to morala čuti, bilo je dovoljno glasno. Na moju veliku žalost, odgovorio je:
- Je, ona je jadna.

U trenu sam osjetila ljutnju, poriv da se zaustavim i da kažem djedu:
- Nemojte učiti dijete da je jadan svatko tko se na neki način razlikuje – i da mu na dugo i široko objašnjavam o smislu postojanja svakog bića na kugli zemaljskoj. Ali, nisam. Sa knedlom u grlu nastavila sam dalje. Došlo mi je da zaplačem, ne toliko zbog tih riječi, koliko zbog vlastite nemoći da objasnim ljudima koliko nama dani, kao i svim ostalima, znaju biti i divni i teški.
Zašto nisam ništa rekla?

Zbog toga jer znam djeda i unuku. Ne prisno, nego po pričanju. Mali smo grad. Ljudske se sudbine u malom gradu teško sakriju.
Maloj je djevojčici majka umrla neposredno nakon što ju je rodila. Otac je, vrlo brzo nakon toga, otišao u Njemačku, prepustivši dijete baki i djedu. Pobjegao je? Možda. Od svoje tuge, od krivice, od malog bića koje je krivio za smrt supruge pa je ne može gledati. Od straha što i kako dalje. Tko zna?

Činjenica je da je mala djevojčica ubrzo dobila dva brata blizanca. Otac je nikad nije posjetio sa svojim sinovima i novom suprugom. Tko zna da li su braća za nju i znala. Svako toliko bi poslao malo novca, valjda tako nastojeći oprati savjest, barem donekle. Neki ljudi svoje osjećaje peru novcem. Drukčije ne znaju.
Prošlo mi je kroz glavu opravdanje za tu djevojčicu i njenog djeda, zašto baš tako formulirano pitanje i zašto baš takav odgovor.
Mala će djevojčica rasti s teškim teretom sudbine nekoliko života na svojim krhkim leđima. Smrt majke izazvane njenim rođenjem. Bijeg oca koji ju je možda zbog toga krivio, toliko da ni njezinu vlastitu braću nije htio s njom upoznati. Baku i djeda koji su već odgojili vlastitu djecu, spremili ih za samostalne živote i kad su trebali malo odahnuti, došla im je ona, mala, nemoćna, tako naglo otrgnuta od zagrljaja vlastite majke i oca. Opet su neplanirano morali uzeti u ruke tijek sudbine jednog života u već poodmaklim godinama i manjkom snage.

Kad je tako pitala, možda je podsvjesno osjećala taj silan teret kojeg će cijelog života nositi i htjela je znati da li je netko ipak nesretniji od nje? Možda je tako tražila nadu, u saznanju da ima i težih sudbina od njene? Možda su i njoj nebrojeno puta razne susjede, tete, poznati i nepoznati ljudi rekli; jadno dijete, i to ju je jako boljelo. Možda je djed odgovorio kako je odgovorio da bi joj pružio tu nadu, zrno hrabrosti da nastavi dalje, bez obzira na teret kojeg će cijeli život nositi? Nekom je uvijek gore nego tebi, dijete drago.
Da, možda...
Ali, ipak...

Zašto se tješimo time da je nekom gore nego nama? Uvijek ima bolesnije djece, nesretnijih i siromašnijih ljudi. Zar je to neka utjeha? Ne bi trebala biti.
Utjeha bi trebala sasvim drukčije izgledati. Trebali bi se bolje vidjeti, više nastojati razumijeti.
Onda bi možda, barem donekle, bolje shvatili da se u svakom od nas krije neka težina koja nas određuje, zbog koje jesmo kakvi jesmo.

Svaka težina u sebi krije naznaku mudrosti. Svaka sudbina je važna i ima puno slojeva. Osuđivanje i etiketiranje ne daje odgovore na vlastita pitanja, čak dapače, samo daje lažnu sigurnost koja je prečesto klimava.
Jedino što daje poneke odgovore je prihvaćanje važnosti svakog života, nastojanje da se razumije što se skriva iza fasade. Ponekad je to divna, svjetla soba. Ponekad tamna i klaustofobična. Kako koji dan, kad uspomene naglo izrone, kad te osjećaji krivice gaze kao teretni vlak sa sto vagona.
Bilo bi divno kad se ne bi tješili time da je nekom gore nego nama, nego time da nas netko konačno nastoji razumijeti. I vidjeti, zaista vidjeti. (09:10/29.09.2017.)