15Nov

Pokušaj razumijevanja

U zadnje mi se vrijeme često vrti po glavi jedna kratka scena iz prošlosti, koja čak i nije bila nešto strašno napram nekih drugih situacija, ali je na mene očito ostavila jak dojam.
Pošto imam sklonost opravdavati ljude kako bih ih bolje razumijela, ući dublje u način reagiranja na ono što ih boli i okupira, tako je bilo i u tom slučaju. Dugo sam razmišljala da li da o tome pišem, ali, evo me... Možda meni tako bude jasnije a i nekom drugom koji se nosi sa sličnim situacijama i ne zna kako da ih emotivno proživi i preživi.

Prije par godina, šetale smo jednom ulicom, Mia i ja. Bio je krasan proljetni dan.
Na jednom zidiću sjedili su djed i unuka, slatka djevojčica duge plave kose od nekih 5, 6 godina.
Odmah sam primijetila da nas djevojčica netremice gleda, to jest, da gleda Miu u invalidskim kolicima. Navikne se čovjek na to buljenje. Nije ti uvijek svejedno, valjda ovisi o danu. Ponekad si pomiren a ponekad uznemiren. Tog mi je dana bilo svejedno, sve dok nismo prošli ispred njih a mala je djevojčica upitala djeda:

- Jel'da, djede, da je ova djevojčica jadna? – osjetila sam to kao ubod nožem u trbuh. Više mi nije bilo svejedno. Nastavila sam dalje hodati praveći se da to pitanje nisam čula. Samo sam provjerila da ga Mia nije slučajno čula. Ali, ona je zadovoljno slušala svoju priču na mobitelu pa mi je bilo malo lakše.
Krajičkom oka vidjela sam da se djed nelagodno premješta na zidiću jer je znao da sam to morala čuti, bilo je dovoljno glasno. Na moju veliku žalost, odgovorio je:
- Je, ona je jadna.

U trenu sam osjetila ljutnju, poriv da se zaustavim i da kažem djedu:
- Nemojte učiti dijete da je jadan svatko tko se na neki način razlikuje – i da mu na dugo i široko objašnjavam o smislu postojanja svakog bića na kugli zemaljskoj. Ali, nisam. Sa knedlom u grlu nastavila sam dalje. Došlo mi je da zaplačem, ne toliko zbog tih riječi, koliko zbog vlastite nemoći da objasnim ljudima koliko nama dani, kao i svim ostalima, znaju biti i divni i teški.
Zašto nisam ništa rekla?

Zbog toga jer znam djeda i unuku. Ne prisno, nego po pričanju. Mali smo grad. Ljudske se sudbine u malom gradu teško sakriju.
Maloj je djevojčici majka umrla neposredno nakon što ju je rodila. Otac je, vrlo brzo nakon toga, otišao u Njemačku, prepustivši dijete baki i djedu. Pobjegao je? Možda. Od svoje tuge, od krivice, od malog bića koje je krivio za smrt supruge pa je ne može gledati. Od straha što i kako dalje. Tko zna?

Činjenica je da je mala djevojčica ubrzo dobila dva brata blizanca. Otac je nikad nije posjetio sa svojim sinovima i novom suprugom. Tko zna da li su braća za nju i znala. Svako toliko bi poslao malo novca, valjda tako nastojeći oprati savjest, barem donekle. Neki ljudi svoje osjećaje peru novcem. Drukčije ne znaju.
Prošlo mi je kroz glavu opravdanje za tu djevojčicu i njenog djeda, zašto baš tako formulirano pitanje i zašto baš takav odgovor.
Mala će djevojčica rasti s teškim teretom sudbine nekoliko života na svojim krhkim leđima. Smrt majke izazvane njenim rođenjem. Bijeg oca koji ju je možda zbog toga krivio, toliko da ni njezinu vlastitu braću nije htio s njom upoznati. Baku i djeda koji su već odgojili vlastitu djecu, spremili ih za samostalne živote i kad su trebali malo odahnuti, došla im je ona, mala, nemoćna, tako naglo otrgnuta od zagrljaja vlastite majke i oca. Opet su neplanirano morali uzeti u ruke tijek sudbine jednog života u već poodmaklim godinama i manjkom snage.

Kad je tako pitala, možda je podsvjesno osjećala taj silan teret kojeg će cijelog života nositi i htjela je znati da li je netko ipak nesretniji od nje? Možda je tako tražila nadu, u saznanju da ima i težih sudbina od njene? Možda su i njoj nebrojeno puta razne susjede, tete, poznati i nepoznati ljudi rekli; jadno dijete, i to ju je jako boljelo. Možda je djed odgovorio kako je odgovorio da bi joj pružio tu nadu, zrno hrabrosti da nastavi dalje, bez obzira na teret kojeg će cijeli život nositi? Nekom je uvijek gore nego tebi, dijete drago.
Da, možda...
Ali, ipak...

Zašto se tješimo time da je nekom gore nego nama? Uvijek ima bolesnije djece, nesretnijih i siromašnijih ljudi. Zar je to neka utjeha? Ne bi trebala biti.
Utjeha bi trebala sasvim drukčije izgledati. Trebali bi se bolje vidjeti, više nastojati razumijeti.
Onda bi možda, barem donekle, bolje shvatili da se u svakom od nas krije neka težina koja nas određuje, zbog koje jesmo kakvi jesmo.

Svaka težina u sebi krije naznaku mudrosti. Svaka sudbina je važna i ima puno slojeva. Osuđivanje i etiketiranje ne daje odgovore na vlastita pitanja, čak dapače, samo daje lažnu sigurnost koja je prečesto klimava.
Jedino što daje poneke odgovore je prihvaćanje važnosti svakog života, nastojanje da se razumije što se skriva iza fasade. Ponekad je to divna, svjetla soba. Ponekad tamna i klaustofobična. Kako koji dan, kad uspomene naglo izrone, kad te osjećaji krivice gaze kao teretni vlak sa sto vagona.
Bilo bi divno kad se ne bi tješili time da je nekom gore nego nama, nego time da nas netko konačno nastoji razumijeti. I vidjeti, zaista vidjeti. (09:10/29.09.2017.)

što sve treba djetetu sa poteškoćama u razvoju
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

što sve treba djetetu sa poteškoćama u razvoju

Kada netko tko se nije do sada susreo sa djetetom sa poteškoćama bilo koje vrste, prvi put susretne takvo dijete, ne zna kako bi se ponašao, pa najčešće svoje osjećaje izraža

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 13 Feb 2014 u 07:38
A odakle si ti?
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

A odakle si ti?

" Hmm....Ferluga-Antić! A odakle takvo prezime? Odakle su tvoji? Odakle ti je suprug? " - Ovako je počeo moj razgovor sa jednim starijim, elegantnim gospodinom u jednom kafiću gdje sam bila u malob

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 06 Feb 2014 u 07:26
Apsurd mog pogleda kroz prozor zbog Johna i Ivana
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Apsurd mog pogleda kroz prozor zbog Johna i Ivana

Rodila sam se u malom gradu Labinu. U SFR Jugoslaviji. Kroz prozor sam vidjela da je nebo plavo, zvijezde da su treperave i mjesec okrugao. Malo u daljini sam cijelo djetinjstvo gledala brdo sa vod

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 30 Jan 2014 u 07:28
Kako je Ivana konačno pukla
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Kako je Ivana konačno pukla

Ivana je imala lijepe 34 godine. Imala je jedan propali brak za sobom, bez djece. Zatim je prije 5 godina upoznala sadašnjeg supruga i usprkos protivljenju svoje obitelji, jer je bio druge naci

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 23 Jan 2014 u 07:28
Nova kolumnistica 5portala.hr-Vesna Ferluga Antić - `Fine nijanse`
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Nova kolumnistica 5portala.hr-Vesna Ferluga Antić - `Fine nijanse`

Kada mi je urednik ovog portala u ugodnom razgovoru predložio da budem jedna od kolumnista, nisam se puno dvoumila. Napisanih tekstova imam, inspiracije mi za sada ne nedostaje, a urednika sam upozna

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 21 Jan 2014 u 12:25
Ukupno vijesti 239

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

+385 52 854 033
+385 98 849 987
+385 91 130 31 80

autor@5portal.hr