Ne dam dušu za dva crna i dva bijela

Neka sve ide kamo i kako hoće, ja ću po svom.
Nemam blagog pojma da li je to dobro ili nije, ali znam i vidim da nije dobro ni tamo kamo ovaj svijet ide. Ne da nije dobro, nego je grozno.

Sva ta opsjednutost moćima, izgledom i materijalnim koja se proteže do najviših stupova vlasti i onih što ih nazivamo „moralnim stupovima“. Sve neki stupovi. Ja se ne oslanjam na stupove već na dobre ljude. Na onih par za koje imam sreću da su došli i ostali.
Opsjednutost je tolika da dolazi i do sudstva, pa oni koji imaju moć i bogatstvo nikad ne budu za nikakve prijestupe kažnjeni, čak ih se brani i pomaže, dok siromasi jedini dobivaju rigorozne kazne, valjda se kažnjava siromaštvo i nemoć, tako meni sve to izgleda.
Trenutno mi je ovaj smjer, baš bljak.

Lijepimo sličice naše bolesne djece u želji da stvorimo krug empatije i prihvaćanja a ne prihvaćamo ni jedni druge, ni zbog najmanjih različitosti. Lijepimo selfije u želji da nas se zavoli takve kakvi jesmo a ne volimo ni sami sebe. Kako ćemo se voljeti kad nas uvjeravaju da si vrijedan pažnje samo ako imaš neku moć, izgled i dovoljno šuške? Tad si i zakonom zaštićena vrsta.
Oni koji imaju neku moć, u ovakvom se svijetu pretvaraju u sociopate. Postaju potpuno neosjetljivi na svačiju sudbinu osim svoje. Potpuno nesposobni da nešto osjete što se njih samih ne tiče. Sjećate se Milanovića i njegove puknute cijevi? Ili interesantnog požara?

Vičemo slovima ali ne i glasom. Dobro je vikati i slovima, ali đaba ti to ako ti guza ostane zaljepljena ispred ekrana kad slovno vikanje treba podkrijepiti i glasovnim a ne samo lajkom.
Zato sam odlučila. Neću biti moderna, neću slijediti nikakav trend. Ja ću po svom. Ne pristajem na nikakav kalup da bi me se prihvatilo, ne više. Probala sam dok sam bila mlađa, bilo je grozno.
Priznat ću bez pardona i srama da jako malo toga kužim što se tiče ovog svijeta, osim da su mu vrijednosti pogrešne i da gleda kamo ne bi smio i ravna se po tom.

Priznat ću i to da često sama sebi djelujem zbunjenom i glupom jer puno mi toga odbija ući u glavu. Recimo tko je tko, i biranje strana. Ja tu niš ne kužim. Glupa sam jer i dalje, čak i u ovakvom svijetu, želim da se djeca s teškoćama prihvate kao jednakovrijedna, mada nisu i nikad neće biti, barem sve dok i jedan susjed izbjegava susjeda koji je druge nacionalnosti i drukčijeg materijalnog statusa ili ima manju moć.

I am too old for this sheet. To mi se sve više doslovno gadi. Sva ta napumpana usta i pretvaranje dvojki u četvorke ili petice i onda je takvima domet da opisuju kako je tko odjeven i da li to na njima paše ili ne, da li su u trendu ili ne. Pred kamerama, da ih se ozbiljno shvati. Protežu i svoje ekscese pred kamerama da ih se ozbiljno shvati. A kamere jedva čekaju. Sva sreća da ne gledam televiziju jer nemam za to želudac. Ono malo što slučajno pohvatam, jer mi televizija brunda dok mi je muž doma, dovoljno mi je da shvatim da smo dobrano utonuli u živo blato, ostaje nam samo da nosem, koji jedino viri van, hvatamo zrak.
Ja ću po svom.

Šepavo, zbunjeno, traljavo, malo svjesna što radim, malo potpuno nesvjesna.
Ali, nastojat ću svim snagama da ne pripadam ovakvom svijetu i da ne prodam dušu za dva crna i dva bijela. Nadam se da ću barem donekle uspjeti.
Na kraju mi neće suditi ovozemaljski sudovi. I znam da će to biti zaslužena presuda, a najvjerojatnije će glasiti; "Nisi dovoljno shvatila, mogla si i bolje, ajd' ti ponovo."