23Sep

Ma mislim, kužiš....

MA MISLIM, KUŽIŠ...
( Istinita priča )

Na terasu kafića sjele su dvije mlade dame, negdje u ranim tridesetima. Naručile su veliki cappuccino i sensation, i počele opušteno razgovarati. Bilo je tu riječi o najboljim hranjivim kremama, o tome kako im muževi niš ne kuže, divljenje jedne torbici one druge koja je koštala kao prosječni frižider, o djeci koju škola niš ne odgaja nego samo maltretira nekakvim nebulozama pa onda one doma imaju posla kao da i same idu u školu a niš ne kuže, o definitivnim zaključcima: „ma, kupit ću si one čizme pa nek sve ide vrit“, o prijateljici koja je postala čudna jer se zakopala u kuću i brije po nekoj alternativi, brate mili, ponaša se kao da je udarila negdje glavom pa je preko noći postala sasvim druga osoba, ne možeš na kraj s njom, ponaša se kao da je svu pamet ovog svijeta popila, o tome hoće li i ove godine na skijanje u Austriju, i tako...

Odjednom je razgovor skrenuo na temu, facebook.
- Nisi baš aktivna u zadnje vrijeme – konstatirala je prva.
- To ne znači da me nema. Samo škicam pomalo, ne da mi se komentirati. Komentiraš nešto pa te napadnu, ma mislim, ono... kao da sam im babu ubila. Par puta sam to doživjela i stvarno mi se ne da više.
- Da, kužim. I meni se to dogodilo, al im ne dam gušt. Ja im frknem svoje pa nek si misle. Sloboda govora, kužiš?
- Kužim, ali se meni to ne da u zadnje vrijeme. Dosta mi je mojih sranja, mislim, ono, imam ih dovoljno, i previše.
- Kužim.
- Daj mi, molim te, iskreno reci, što misliš o šeranju onih slika bolesne djece? O statusima njihovih majki?
- Iskreno? Najiskrenije? Bila sam na jednoj stranici takve majke i totalno me bacila u bed. Piše o nekom ponosu, o borbi, sve tako nešto. Treba mi pozitiva jer i ja imam svoja sranja, kužiš? Odfrendala sam stranicu. Ja nemam bolesno dijete i ne znam zašto bih to trebala čitati. Kao, trebala bih nešto shvatiti. Što da shvatim? Pa jebote, nemam ja to doma, zašto bih to ja trebala shvatiti, kužiš?
- E, pa hvala Bogu da isto mislimo. Ma, mislim... sorry, žao mi je tvog djeteta, ali što sad? Ja nemam bolesno dijete, što ja imam s tim? Ne daj Bože da mi se takvo nešto dogodi, onda bih imala nešto s tim, ali za sad, hvala dragom Bogu, nemam. Ja dođem na fejs da se malo odmorim i zabavim, a kad tamo u facu mi tresne slika bolesnog djeteta. Ma, mislim... Preskačem koliko mogu.
- Da. Ali, stvarno mi nije jasno kako uopće imaju potrebu stavljati slike svoje bolesne djece na aparatima i u kolicima. Totalno deprimirajuće, kužiš što ti hoću reći? Svaka majka voli svoje dijete, ma kakvo bilo, ali ipak... Kužiš?
- Ma mislim... Sve neka socijala. Stalno se bune kako im malo država daje. Jebote, kome daje? Svi se nešto bune a ne bi prstom mrdnuli. Moj se muž raspada od posla zbog nas. Ne vidim ga po tri mjeseca.
- I moj. Svaki dan neki sastanci s investitorima. Djeca ga toliko malo vide da je dobro da ga uopće zovu, tata. Kao da je ikome lako. Kužiš?
- Ma mislim, stvarno...

I tako je razgovor tekao dalje. Nisu ni primijetile da za stolom ispred njih sjedi jedna žena u prilično čudnoj pozi, okrenuta im leđima. Možda bi je i primijetile da je imala njegovanu frizuru kao one, torbicu koja je očito koštala kao prosječan frižider ili čizmice za kojima jedna od njih toliko čezne. Ali, ta je žena imala na sebi samo umoran pogled bez šminke, čistu kosu sa vidljivim početkom sijedog izrasta, čistu i lijepu majicu, traperice i praktičnu platnenu torbu. Naručila si je macchiato, usula šećer i taman počela miješati kad je razgovor skrenuo na temu bolesne djece. Nije imala namjeru prisluškivati, ali dame su bile dovoljno glasne da nije mogla ne ih čuti. Zastala je u pol miješanja i tako je, nepomično, sa žlicom u kavi, dugo ostala. Malo se nešto kolebala, ali se ipak na kraju okrenula i rekla.
- Oprostite što se miješam u vaš razgovor, nisam htjela prisluškivati ali ste prilično glasne pa sam sve čula, htjela ne htjela. Ja sam jedna od tih majki koja je jako ponosna na svoje dijete s velikim teškoćama. Ponosna sam na njega jer je moje dijete više prošlo nego što bi mnogi u tri života. Ponosna sam i na sebe jer se moje dijete, bez obzira na sve što je prošlo, često smije. Zbog toga jer u sebi ne krije ni trunku zlobe i nije sposobno nikog mrziti i osuđivati. Ponosna sam jer je svojim postojanjem promijenilo dosta osoba u svojoj blizini, dajući im do znanja što je zaista važno. Ponosna jer mu ne treba ništa od stvari da bi se osjećalo sretnim. Ovo je prvi put nakon dva mjeseca da sam uspjela sama izaći iz kuće. Moje dijete nije bilo dobro i ja se nisam usuđivala maknuti od njega. Sad sam si uzela sat vremena dok mi je suprug doma i pazi na dijete, koje je malo bolje, da barem malo odmorim i napunim baterije za dalje. Stvarno sam htjela u miru popiti svoj macchiato, srediti misli i malo odahnuti, ali slika vas dvije mi je to pokvarila. Ali, znate...
- Ne moram ja to slušati. Ma, mislim... – zgroženo je rekla jedna dama.
- Primijetila sam da često koristite riječi, „ma mislim i kužiš“. E, onda pokušajte misliti i kužiti. Nitko ne zna što ga u životu čeka. Mi ne stavljamo slike naše djece kako bi se ljudi nad njima rasplakali, jer mrzimo žaljenje. To nam je od svega najgore. Stavljamo slike da bi ih se prihvatilo kao jednakovrijedne. Jer to i jesu. Njima treba isto kao i vašoj djeci, da ih se voli, da uče i da se osjećaju prihvaćenima bez obzira što se po nečemu razlikuju. Ne, vi ne morate gledati njihove slike i čitati statuse o njihovoj borbi. Nitko vas na to ne tjera. Ali, suditi majkama da stalno nešto traže a ne znati koliko koštaju terapije za takvu djecu da im se stanje barem ne bi pogoršalo, koliko koštaju ortopetska pomagala, privatni liječnici jer neki pomažu više od društvenih pa dajemo sve od sebe da im ih i priuštimo, suditi majkama jer ne rade a ne znati da se zbog bolesti ne mogu od njih mrdnuti a pomoći i podrške nema, kako ni državne tako ni privatne, je krajnje neznanje i bahatost. To je diskriminacija, drage moje.
- Ma mislim... – ponovila je prva.
- Ma, kužite, ja nisam mislila... – počela je druga.
- Pa, potrudite se onda da: „Ma mislim“ i „Kužiš“, sprovedete u dijela – rekla je majka – dotle si kupite one čizmice pa nek sve ode lijepo vrit i odite na skijanje da vam prijatelji ne bi pomislili da ste otišli vrit sa statusom u društvu, ne daj Bože. Našu borbu zaista ne morate pratiti, ne morate je ni podržati, ni razumijeti, ali bogme je nećete ni podcjenjivati. Ne pred jednom majkom.
Zatim je ustala, pozvala konobara i platila sve tri narudžbe.
- Častim vas jer ste to morale slušati, htjele ne htjele. Želim vam ugodan dan.

Dok je polako odlazila prema svom domu, najprije je mislila da će zaplakati. Ali, nije. Nije žalila sebe. U tom je trenutku žalila one ljude koji ne znaju prepoznati anđele na zemlji i njihovu svrhu. Samo čizmice zbog kojih će možda sve otići vrit.

Mia i njezina audioteka
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Mia i njezina audioteka

Mia i ja smo već odavno uvele jedan običaj koji nas jako veseli. Kako se ona ne može služiti rukama, ne govori, osim nekih pet-šest kratkih glasova, a pri tome i slabo vidi, kako bih joj po

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 19 Sep 2018 u 13:28
Obećajem da ću se voljeti i tužnu
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Obećajem da ću se voljeti i tužnu

Ustajem rano, negdje oko pet. U šalicu odlomljene ručke ulijevam gorku kavu s par kapljica mlijeka. Na šalici piše, "Obećaj da ćeš se voljeti i tužnu". To je samo &scar

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 07 Sep 2018 u 09:48
Kao da...
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Kao da...

Kao da jedeš slasnu pizzu ili tortu ispred gladnog djeteta u ritama i ne obazireš se na njega. Nije to tvoje dijete. Nek mu kupe njegovi ako je gladno. Kao da kupuješ Gucci torbi

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 27 Aug 2018 u 13:54
Pravi pas
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Pravi pas

- Znaš što? Tata mi je rekao da ćemo kupiti pravog psa. - Kako to misliš, pravog? Misliš živog a ne plišanog? - Ma, ne. Mislim na pravog. Tata kaže da valjaju sam

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 15 Aug 2018 u 08:59
Pravo na sladoled
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Pravo na sladoled

Kad sa kćeri u invalidskim kolicima čekam u nekom dugačkom redu, nikad ne pitam da nas se pusti ispred. Znam ja da invalidi imaju prvenstvo i da je moje pravo pitati da nas se pusti, ali nikad ne m

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 10 Aug 2018 u 09:44
Normalan Mujo
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Normalan Mujo

- Pa dobro. Jesi li ti normalna? - Pojma nemam. Zašto pitaš? - Ja ti kažem da nisi. - A ja ti kažem da možda imaš i pravo. Sad mi reci na osnovu čega si mi postavila dijagnozu

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 08 Aug 2018 u 07:09
Zbogom, šjor Oliver, ostavio si svoj trag u beskraju
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Zbogom, šjor Oliver, ostavio si svoj trag u beskraju

- Umro nam je Oliver – bilo je prvo što mi je prijateljica rekla na telefon nakon pozdrava.  Umro nam je Oliver. Baš tako je rekla.  Jer, Oliver je bio zaista naš.

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 31 Jul 2018 u 10:26
Edi
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Edi

Mislim da sam u to vrijeme imala oko 10 ili 11 godina. Moji su roditelji došli u posjed komadića zemlje u obližnjem selu i odlučili na njemu posaditi vinograd, izorati dio za povrtnjak i izg

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 24 Jul 2018 u 21:06
Vraća se
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Vraća se

Da ja imam sina, bio bi on meni nogometaš, ja vam kažem. Vježbao bi šutati onu loptu sve dok je tri puta za redom ne bi uspio upucati u moj najveći lonac za juhu sa dvadeset metara. J

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 21 Jul 2018 u 08:12
Velike sitnice
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Velike sitnice

U mom životu trenutno nema ničeg novog i velikog što bi me moglo držati. Drže me sitnice. Veliko je umijeće znati prepoznati sitnice kao stupove života. Pogotovo u zahtjevnim vremenima. T

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 12 Jan 2018 u 09:47
Ukupno vijesti 213

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

+385 52 854 033
+385 98 849 987
+385 91 130 31 80

autor@5portal.hr