22Jun

Istinita priča koja završava, a u stvari tek počinje, na Božić

Ponavljam priču radi sebe i vas kako bih nas podsjetila da ni u najtežim trenucima nikad nismo sami. Samo treba obratiti pažnju na znakove. Barem ja tako radim. Ti mi znakovi daju snagu, nadu i smisao, čak i onda kad sve izgleda izgubljenim. Zar je od tog događaja prošlo 20 godina? Ajme, kako vrijeme leti! Znam, puno je za čitati, ali što mogu. Ne znam ja u kratko. A nisam sigurna ni da li se tako nešto u kraće od toga može i ispričati.

ISTINITA PRIČA KOJA ZAVRŠAVA, A U STVARI TEK POČINJE, NA BOŽIĆ

Mia je tada imala tek devet mjeseci i jedva dostignutih 4 kg. Trebalo je doći sa početnih 820 gr. do tih 4 kg. uz sve što nas je pratilo.
U to vrijeme bile smo na rehabilitaciji već nekih 9 dana, na koju smo došle pravo sa dojenačkog odjela. Samo smo promijenile zgradu u bolničkom kompleksu, a to smo činile gotovo redovito punih godinu dana uz kratke predahe kod kuće. Ja nisam dojila, pa nisam imala pravo ostati s njom u bolnici, ali nisam se dala, pa sam i ja spavala u kompleksu bolnice. Jednom sam se čak i švercala, dijeleći krevet sa prijateljicom. Onda mi se činilo da to nitko ne zna. Danas mi je jasno da su svi znali, i čistačice, sestre i doktori, ali su zažmirili na jedno oko jer sam se jako trudila biti što tiša i ne smetati kako me ne bi otjerali. Hvala im na njihovoj dobroti.
Počela sam primjećivati da se sa Miom nešto čudno događa. Iznenada bi se njezino malo tijelo zgrčilo u čudnu pozu, kao da se klanja, a potom ruke raširile uz sitne trzaje glave, nebrojeno puta na dan. Bila je konstantno umorna i plačljiva. To sam rekla i opisala doktorici, ali ona u tome nije vidjela ništa čudno i ljutila se na mene da pretjerujem. Bila sam joj očito dosadna. Ona je bila od one vrste koja je voljela primati koverte da biste dobili njezinu pažnju. Pošto ja u kovertu nisam imala bog zna što staviti, osim nešto malo, to malo je bilo jedva dostatno da nas ujutro usputno pozdravi kada dođe na odjel. Do tada nismo imale ni taj pozdrav. I tako, nije nas poslala na EEG kako sam je stalno molila, da vidimo da li se sa radom mozga nešto događa. "Mama, dajte prestanite dramiti toliko. Pa, dijete se od veselja trza!" - bio je njezin zadnji odgovor. Nije ju čak ni jednom pregledala, samo je konstatirala da uporno nastavimo sa vježbama. Sam Bog joj je dao par dana godišnjeg odmora. Kad je stigla zamjena, ja sam ispričala novoj doktorici što me muči da bi ona u trenu reagirala i poslala nas na EEG. Naravno, nalaz je bio katastrofalno loš. Mia je imala konstante epileptičke napade. Nebrojene. U roku od jednog sata bile smo premještene na neurološki odjel. Kada je neurologica vidjela nalaz, zvala nas je na razgovor. U međuvremenu je moj suprug uzeo slobodan dan na poslu i doputovao kako bismo razgovoru prisustvovali zajedno, jer ja nisam bila sigurna da li kroz to mogu proći sama. Čula sam riječi za koje sam mislila da ih više nikada neću čuti, ne nakon svega što smo prošli, nakon što se Mia konačno izvukla iz najgore moguće prognoze:
"Žao mi je. Nalaz je jako loš. Povreda mozga je prevelika. Pokušat ćemo pronaći kombinaciju lijekova koja će smanjiti ili zaustaviti napade, ali jako je teško kod takve vrste napada pronaći odgovarajuću kombinaciju, ako uopće uspijemo pronaći nešto što bi djelovalo. Ako ne uspijemo, njezin mozak će uslijed tolikih napada i njezine slabe konstitucije polako odumirati, dok ne dođe do kraja." Rekla je još puno toga, ali ja ju više nisam čula.
Kad smo izašli iz kancelarije pogledali smo Miu koja je spavala, a suprug je samo bez riječi odmahivao glavom. Ja se nisam usuđivala zaplakati. To mi je izgledalo kao da bih potvrdila njezine riječi, kao da će se stvarno to dogoditi ako zaplačem. Rekla sam samo: "Ne! Nije tako! Izvukla se jednom, izvukla se drugi put, izvući će se opet. Ona je borac. Nije se dala sa 820 grama težine, sve prognoze je preveslala, neće se dati ni sada kad je jača. Vidjet ćeš!"
Kad sam ostala sama, a pošto je Mia još spavala, sjela sam na jednu stijenu kraj mora. Po prvi put u životu popričala sam sa Bogom, jer do tada On je za mene bio samo dio nečijeg folklora, nešto u što neki vjeruju a neki ne, nešto što može biti a i ne mora biti. Nešto previše apstraktno za moj pojam, mada sam voljela zakučaste priče o onostranom i tajnovitom, ali nisam bila odgojena u vjeri pa je On za mene bio samo lik iz nekih takvih priča.
Molila sam od srca, mada nisam znala ni jednu molitvu. Molila sam za njeno zdravlje, da je poštedi polagane smrti, da lijekovi djeluju, da mi da neki znak da će sve biti u redu jer nisam sigurna da li ću ja to sve moći izdržati, nešto za što ću se uhvatiti kao za snagu jer imam osjećaj da je više nemam. Sjećam se da sam se tresla bez suza, a bilo je to sredinom rujna, topao i sunčan dan.

Kad sam se vratila na neurologiju, ispred ulaza u zgradu ugledala sam crnu mačku. I inače sam je viđala u krugu bolnice. Bila je to dobra maca, samo se nije voljela dirati. Obično bih je viđala kako se mota oko kuhinje ili kioska sa hranom.
Miji su počeli davati lijek koji se zvao Apilepsin. "Počet ćemo sa njim, pa ćemo vidjeti kamo će nas odvesti" - rekla je doktorica, bez prevelike nade u glasu koju sam ja odlučila ignorirati. Sve sam činila da se ne slomim. Nuspojave lijeka su bile takve da je Mia gotovo konstantno spavala iduća tri dana. Kratka buđenja su više izgledala kao pokušaj buđenja nego neko zaista budno stanje.

Ali, dešavalo se nešto čudno sa druge strane. Svaki put kad bih izašla iz zgrade neurologije i krenula prema zgradi u kojoj su bile spavaonice za mame, ona crna mačkica bi me slijedila. Kao neki privrženi psić. I svaki put kad bih izašla iz spavaonice i krenula prema neurologiji, ona bi me dočekala i krenula za mnom. Iako sam tih dana bila daleko od sposobnosti zapažanja ičega oko sebe, nisam to mogla ne primijetiti. Ona me čekala da bi išla sa mnom. Uskoro sam primijetila da kad me slijedi, Mia je taj dan bila dobro i stabilno. Kad je nije bilo, Mia je bila loše. Počela sam joj donositi hranu koju bi ona ponekad pojela a ponekad ne bi. Očito je hranu dobivala drugdje i bila sita. Bila sam svjesna toga da si možda uobražavam, da nju tumačim kao Božji znak samo zbog silnog straha i očaja, i dalje bez suza jer i dalje nisam suzama htjela potvrditi ono što je doktorica rekla. Bilo me strah zaplakati. Mislila sam, ako počnem plakati, više nikada neću moći stati.

Nakon 7 dana, usred noći probudila me težina na nogama. Imala sam sreće i bila sam sama u sobi sa 4 kreveta, što je bila rijetkost i što mi je u tim trenucima zaista odgovaralo, jer nisam imala volje za ikakvim razgovorima. Pošto je bio mrkli mrak, pružila sam ruku i napipala nešto krzneno i meko, a zatim me nešto lupilo po ruci, kao da mi kaže: "Tu sam, ali ne diraj me". Iznenađeno sam sjela i vidjela crnu mačkicu kako se udobno smjestila na mom krevetu, na mojim nogama. Mačku koja nije voljela da ju se dira i koja nikada nije prilazila dovoljno blizu osim ako neka hrana nije bila u pitanju. Visoki prozor bio je otvoren jer je bilo toplo, i ona je jednostavno ušla unutra. Bila sam sigurna da to inače ne radi, jer sam dovoljno dugo bila u bolnici i sigurno bih čula da je to još nekome napravila. Još sam sumnjala u sebe i Božji znak, jer onaj racionalni dio u meni mi je stalno šaptao da se u stvari hvatam za slamku vjerujući da mi jedna mačka nešto poručuje. Ponovno sam nekako kratko zaspala, a kad sam se probudila, nje više na krevetu nije bilo. Ali, čekala me ispred zgrade i išla sa mnom do neurologije. Ja sam ipak odahnula jer to je bio dobar znak ovih dana.
Uradili smo kontrolni EEG da vidimo da li su se napadaji koliko smirili. Doktorica je rekla da moramo još jednom jer joj nešto nije jasno a meni je srce skoro stalo, ali uradili smo ga opet. Nakon sat vremena, doktorica je ušla u sobu zajedno sa glavnom sestrom i rekla: "Mama, ja ne znam što da mislim. Ovako nešto nikada nisam doživjela. Lijek je odmah počeo djelovati. EEG pokazuje da Mia više uopće nema napade. Uredan je. S obzirom na njezin EEG prije 7 dana, mogu samo iskreno reći, dogodilo se čudo! Prvi i samo jedan lijek promijenio je kompletnu sliku u samo sedam dana. Još ne mogu vjerovati."
Ja sam podigla glavu i šapnula "Hvala ti!", zagrlila doktoricu i sestru, sa Miom u krilu istrčala van da vidim mačkicu, ali nje više nije bilo. Viđala sam je i dalje u krugu bolnice, ali više sa mnom nije imala ništa. Kao da me ne poznaje. I dalje je radila ono što rade sve mačke na svijetu koje nemaju dom. Tražila je pouzdan izvor hrane.

U međuvremenu smo se opet dva puta selile. Sa neurologije na gastroenterologiju radi ameba koje je tko zna kako dobila, pa opet na rehabilitaciju, gdje sam svečano i ponosno rekla onoj doktorici da je ovo zadnji put da nas vidi, jer je zbog njezinog nemara Mia imala predugo napade i da se selimo u Pulu na rehabilitaciju od sad na dalje.

Došle smo kući na Badnjak. Kad smo ušle u topli stan, dočekao nas je okićen bor, nona i nono i naš mali psić. Suprug se smješio od uha do uha. Tada sam prvi put zaplakala. I plakala sam dugo grleći moje zlato koje se rasplakalo zajedno sa mnom, a ja sam bila Bogu zahvalna što je čujem i na tome što je čujem u našem domu, kraj tate, none i noneta.
Na Božić je ta priča završila. Na Božić je počela naša nova priča. Ja sam nastavila dalje uz vjeru u nešto veće od nas samih, svjesna da će u stvari tek sve početi tog Božića. Sve ovo do sada je bilo samo upoznavanje sa svime što će nas pratiti. Nisam se više plašila. Čekale su nas mnoge borbe u nekom drugom gradu. Ali, tog Božića sam jasno shvatila da nisam prepuštena na milost i nemilost, da imam nevidljivu pomoć i da previše volim svoje dijete da bih se ikada predala i prepustila samosažaljenju i gorčini. Shvatila sam tog Božića u spokoju svog doma, da je Mia došla sa razlogom na ovaj svijet i da ja trebam puno toga od nje naučiti, da je u stvari više ona moja učiteljica života nego ja njena. Uči me još i danas.

Božić je vrijeme čuda, vrijeme spoznaja, dobrote, ponovnog rođenja i davanja. Božić je blagoslovljeno vrijeme.
Tražite čudo i doći će. Možda ne u onom obliku za koje ste molili, ali doći će u onom obliku koje vam treba. Samo treba obratiti pažnju da bi se uhvatila nada, smisao i snaga za koju ćeš se moći držati.

Vesna Ferluga - Antić

Velike sitnice
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Velike sitnice

U mom životu trenutno nema ničeg novog i velikog što bi me moglo držati. Drže me sitnice. Veliko je umijeće znati prepoznati sitnice kao stupove života. Pogotovo u zahtjevnim vremenima. T

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 12 Jan 2018 u 09:47
Hoće li to zaista biti nova godina za ljude ovoga svijeta?
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Hoće li to zaista biti nova godina za ljude ovoga svijeta?

Stara je gospođa već dugo stajala kraj otvorenog prozora i pažljivim i sjetnim pogledom gledala na svoju ulicu. Nitko točno nije mogao odrediti koliko joj je zapravo godina. Krasile su je mnoge bo

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 04 Jan 2018 u 09:29
Što ti je godina dana....
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Što ti je godina dana....

Spakiraš plastičnu jelku u kartonsku kutiju i staviš je na vrh ormara, par se puta posvađaš i pomiriš s mužem, popiješ par kavica s prijateljicom, jednom se grdno

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 28 Dec 2017 u 08:50
Neka
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Neka

Neka pada kiša. Ona ima super kabanicu za kolica, a ja imam divan šareni kišobran. Neka ljudi ogovaraju jedni druge. Mi ćemo i dalje, baš tada, imati nekog hitnog posla.

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 08 Dec 2017 u 07:25
Što bi bilo da nisu?
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Što bi bilo da nisu?

Sto puta su me prevarili na istu foru slatkorječivosti. Izmišljali dim samo da bi drugima mogli reći: „Gdje ima dima, ima i vatre“. Krali mi energiju na slamku pretvarajući se

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 23 Nov 2017 u 07:14
Kada konačno pukneš
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Kada konačno pukneš

Ivana je imala lijepe 34 godine. Imala je jedan propali brak za sobom, bez djece. Zatim je prije 5 godina upoznala sadašnjeg supruga i usprkos protivljenju svoje obitelji, jer je bio druge naci

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 16 Nov 2017 u 08:12
Ma mislim, kužiš....
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Ma mislim, kužiš....

MA MISLIM, KUŽIŠ... ( Istinita priča ) Na terasu kafića sjele su dvije mlade dame, negdje u ranim tridesetima. Naručile su veliki cappuccino i sensation, i počele opušteno razgovar

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 02 Nov 2017 u 08:47
Čuvat ću te
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Čuvat ću te

Ništa ti ne brini, dijete moje drago. Dok sam ovdje, čuvat ću te svim raspoloživim oružjem od ovog, prečesto zabludjelog svijeta. Čuvat ću te glasom. Kad netko kaže da ti na neš

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 26 Oct 2017 u 09:10
Leonela
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Leonela

Dragi moji, ovog puta pišem moleći građane da se solidariziraju a i navodim zbog čega. Nadam se da je to ok. Možda se još šta skupi. Pozdrav! Kažu da se državni aparat prem

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 19 Oct 2017 u 07:07
Ne dam dušu za dva crna i dva bijela
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Ne dam dušu za dva crna i dva bijela

Neka sve ide kamo i kako hoće, ja ću po svom.Nemam blagog pojma da li je to dobro ili nije, ali znam i vidim da nije dobro ni tamo kamo ovaj svijet ide. Ne da nije dobro, nego je grozno.Sva ta opsje

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 12 Oct 2017 u 09:54
Ukupno vijesti 204

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

Telefon+385 52 854 033
Telefon+385 98 849 987
Telefon+385 91 130 31 80

Mailautor@5portal.hr