17Aug

Hoće li to zaista biti nova godina za ljude ovoga svijeta?

Stara je gospođa već dugo stajala kraj otvorenog prozora i pažljivim i sjetnim pogledom gledala na svoju ulicu. Nitko točno nije mogao odrediti koliko joj je zapravo godina. Krasile su je mnoge bore, ali ono što ju je najviše krasilo bilo je njezino dostojanstvo, nepokolebljivi stavovi i oči. Uvijek nemirne i žive, oči boje neba u one dane kad oblaci nemaju namjeru narušiti mirno plavetnilo svojim postojanjem.
Stara je gospođa ugledala zaljubljeni mladi par u obližnjem parku. Prekrasna djevojka duge plave kose i mladić kovrčave crne kose i s prilično velikom tetovažom na podlaktici, sjedili su na klupi i nešto si povjerljivo i očito nježno šaputali, kao da je to tajna samo njima znana, skrivena od ostatka svijeta koji ju ionako ne bi razumio. Šaputanje su prekidali jedino dugim poljupcima i zagrljajima.
-Tako je djeco! Volite se. Tu se kriju trenuci istinske sreće. Drugdje ćete je teško naći - tiho je mrmljala sama za sebe, ili nekome tko je nevidljiv ičijem oku, ali je dobro vidljiv njezinom srcu. Kako bi otjerali samoću iz svojih dana, stariji ljudi često znaju voditi povjerljive razgovore s onima koji im u srcu stanuju.

Zatim je ugledala sitnog, mršavog i blijedog dječaka s naočalama kako teškim korakom prolazi ulicom. Očito je njegova školska torba bila preteška za njegova krhka leđa. Ususret dječaku je trčao poveliki, crni, zapušteni pas kojeg je stara gospođa često viđala kako se mota njezinom ulicom. Čula je dječakov veseli uzvik:
-Tu si! Jesi li gladan? Naravno da si gladan. Ti si uvijek gladan!
Dječak je sjeo na obližnje stubište ulaza u jednu zgradu, skinuo tešku torbu s leđa i iz nje izvukao sendvič koji nije pojeo u školi. Sendvič je začas nestao u halapljivoj psećoj gubici. Zatim su se dječak i pas prepustili povjerljivim razgovorima u kojima je dječak pričao, a pas slušao. Dok je pričao, dječak je milovao psa po leđima, a pas je potvrđivao njegove riječi liznuvši ga povremeno po licu i ruci.
Odjednom se kraj njih stvorio malo stariji dječak, jake građe i drskog, nabusitog držanja.
- Hej štreberu! Tko ti je taj?
- Nitko. Pas kojem sam dao svoj sendvič - odgovorio je dječak s naočalama, a stara gospođa nije mogla ne zamijetiti dozu straha i opreznosti u njegovu pogledu i glasu. Pas je vjerojatno osjetio njegov nemir i neprijateljstvo u glasu drskog dječaka, pa je počeo režati. Dječak s naočalama ga je objema rukama obujmio oko vrata.
- Hahaha... Našla krpa zakrpu! Našao jadnik jadnika pa si guguću! Daj 20 kuna!
- Nemam.
- Lažeš! Nemoj da te opet moram pretresati kao prošli put. Znaš što se događa kad mi lažeš.
Dječak s naočalama šutke je iz džepa jakne izvukao novčanicu i predao je drskom dječaku.
- Tako je. Dobar dečko! I reci svom prijatelju da začepi gubicu inače ću uzeti kamen i njime mu dobro isprašiti tu glavurdu koja je ionako niš koristi!
Stara gospođa je tiho šapnula prema dječaku s naočalama:
- Ne brini dječače. Kad odrasteš, ti ćeš imati barem jednog pravog i iskrenog prijatelja i ženu koja će te zaista voljeti. On će imati prijatelje iz koristi. Vjerojatno više njih, koji će dolaziti i odlaziti, i koje će stjecati i ostavljati ovisno o količini koristi koju će zajedno nalaziti u međusobnom druženju. Treba da nam ga bude žao, jer nikad neće shvatiti što znači voljeti i biti voljen. Ti ćeš upoznati trenutke sreće uz svoje voljene. On će sreću poistovjećivati s moći i posjedovanjem, a to će primjenjivati i sa ženama koje ga budu voljele. Nikada mu ničega neće biti dosta i zato nikad neće moći biti sretan.

Malo dalje, ugledala je jednog umirovljenika kako kopa po kontejneru. Dugim štapom je izvukao jednu plastičnu bocu, brižljivo ju je obrisao o neku staru krpu, i pažljivo, kao da je od dragocjenoga kristala spremio u veliku crnu plastičnu vreću.
Onda je došla jedna srednjovječna žena u kućnom ogrtaču, prezrivo ga odmjerila i podigla svoju vrećicu da je ubaci u kontejner. Kako ju je podigla, tako su iz vrećice ispala dva cijela stara kruha. Stari umirovljenik pogledao je kruh i okrenuo glavu kao da se srami. Gospođa je uz nervozan uzdah podigla kruh i ubacila ga u kontejner, a zatim žustrim korakom otišla za svojim poslom.
- Da, da... i treba te biti sram, dobri čovječe. Treba nas biti sram ljudi koji tako lako zaborave što znači ne imati ništa i biti gladan. Poznajem tu gospođu još otkako je bila malo dijete. Rođena je u jako siromašnoj obitelji s puno djece koju su njezini majka i otac jedva prehranjivali. Udala se za vlasnika obližnje trgovine i ubrzo zaboravila da je ikada bila siromašna. Treba nas biti sram takvih ljudi koji tako lako zaborave što znači dobrota davanja i što takvi ljudi kasnije svoje zaposlenike i siromahe tretiraju kao potrošnu robu i smetnju ovoga svijeta. Većinu nas treba biti sram što dopuštamo takvim ljudima da stvaraju vrijednosti svijeta svojim novčanicama i sebičnom gramzivošću.

Odjednom je začula buku dječjih glasova. Pogledala je na drugu stranu i vidjela kako se pet dječaka ruga jednom bucmastom dječaku. Nazivali su ga svakakvim imenima i zbijali šale na njegov račun, obijesno se smijući, rokćući i upirući prstom. Dječak je samo nemoćno i nijemo stajao, crven u licu od neugode. Dobro je znao da nema smisla bježati jer tako bi im samo dao još više povoda za ruganje. Čekao je da im dosadi. To je bila jedina isprobana metoda.
- Priča li vam itko bajke, djeco? Bajke o tome kako dobro uvijek na kraju pobjeđuje zlo? Ušuška li vas itko u krevet, pomiluje po glavi pa vam priča o tome kako na svijetu ima zla i dobra, objašnjava li vam kako zlo izgleda, a kako izgleda dobro? Daju li vam do znanja da se jedino ljubavlju može pobijediti zlo, ili vaši nemaju vremena pa vam puste one živčane, bučne i brze crtiće u kojima zlo zna biti opisano na simpatičan način pa time i opravdano prihvatljivo, jer oni bučni i zločesti ipak često dođu na svoje? Bajke postoje s razlogom, ali im trebaju dobra usta da vam ih ispričaju.

U obližnjem kafiću su za stolom sjedile tri djevojke, svaka sa šalicom kave ispred sebe. Vrlo su malo međusobno razgovarale, tek tu i tamo, onako usput. Većinu su vremena nešto tipkale na svojim mobitelima i očito smatrale da je to važno. Svako toliko bi se neka zahihotala kad bi pogledala u svoj mobitel i onda uz osmijeh ukucala nešto.
- Oči, djevojke, oči su važne! Onaj tko te gleda pravo u oči dok s tobom razgovara, teško može lagati, jer oči su ogledalo njegove duše. Onaj tko piše poruke može svašta napisati, a ti mu vjeruješ jer mu ne vidiš oči. Teže je gledati nekoga u oči dok s njime razgovaraš nego otipkati mu bilo što. Gledajte se, cure! Tu se jedino krije iskrenost, učenje i prava utjeha. To ne možete naći u tim veselim sličicama i natipkanim riječima koje će vam lažno davati nadu da ste zaista nešto posebno i vrijedno nekome. Samo vam iskren pogled i uho može to dati. Nikakva sprava ne može zamijeniti ljudskost.

Stara je gospođa polako zatvorila prozor. Bilo joj je hladno. Legla je u krevet i nastavila tiho mrmljati sebi u bradu, ili nekome znanom samo njezinom srcu:
- Da, da... kraj je godine. Dolazi nova. Hoće li to zaista biti nova godina za ljude ovoga svijeta? Ne bih rekla. Nove, čudne vrijednosti lažno pokreću svijet, ali ljudi su i dalje povodljivi na isti, stari način.
Zatvorila je oči. Nije htjela misliti o zlu na ovome svijetu. Mislila je na dječaka s naočalama kako hrani i miluje psa lutalicu, na umirovljenika koji okreće glavu od bačenoga kruha na pločniku i na zaljubljeni par u parku.
- Vi ste nada ovoga svijeta. Svatko tko zna voljeti, nada je ovoga svijeta - prošaptala je tonući u san.

Stara gospođa Ljubav je zaspala.

Vesna Ferluga - Antić (04.01.2018/09:25)

Pravi pas
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Pravi pas

- Znaš što? Tata mi je rekao da ćemo kupiti pravog psa. - Kako to misliš, pravog? Misliš živog a ne plišanog? - Ma, ne. Mislim na pravog. Tata kaže da valjaju sam

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 15 Aug 2018 u 08:59
Pravo na sladoled
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Pravo na sladoled

Kad sa kćeri u invalidskim kolicima čekam u nekom dugačkom redu, nikad ne pitam da nas se pusti ispred. Znam ja da invalidi imaju prvenstvo i da je moje pravo pitati da nas se pusti, ali nikad ne m

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 10 Aug 2018 u 09:44
Normalan Mujo
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Normalan Mujo

- Pa dobro. Jesi li ti normalna? - Pojma nemam. Zašto pitaš? - Ja ti kažem da nisi. - A ja ti kažem da možda imaš i pravo. Sad mi reci na osnovu čega si mi postavila dijagnozu

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 08 Aug 2018 u 07:09
Zbogom, šjor Oliver, ostavio si svoj trag u beskraju
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Zbogom, šjor Oliver, ostavio si svoj trag u beskraju

- Umro nam je Oliver – bilo je prvo što mi je prijateljica rekla na telefon nakon pozdrava.  Umro nam je Oliver. Baš tako je rekla.  Jer, Oliver je bio zaista naš.

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 31 Jul 2018 u 10:26
Edi
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Edi

Mislim da sam u to vrijeme imala oko 10 ili 11 godina. Moji su roditelji došli u posjed komadića zemlje u obližnjem selu i odlučili na njemu posaditi vinograd, izorati dio za povrtnjak i izg

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 24 Jul 2018 u 21:06
Vraća se
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Vraća se

Da ja imam sina, bio bi on meni nogometaš, ja vam kažem. Vježbao bi šutati onu loptu sve dok je tri puta za redom ne bi uspio upucati u moj najveći lonac za juhu sa dvadeset metara. J

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 21 Jul 2018 u 08:12
Velike sitnice
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Velike sitnice

U mom životu trenutno nema ničeg novog i velikog što bi me moglo držati. Drže me sitnice. Veliko je umijeće znati prepoznati sitnice kao stupove života. Pogotovo u zahtjevnim vremenima. T

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 12 Jan 2018 u 09:47
Što ti je godina dana....
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Što ti je godina dana....

Spakiraš plastičnu jelku u kartonsku kutiju i staviš je na vrh ormara, par se puta posvađaš i pomiriš s mužem, popiješ par kavica s prijateljicom, jednom se grdno

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 28 Dec 2017 u 08:50
Istinita priča koja završava, a u stvari tek počinje, na Božić
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Istinita priča koja završava, a u stvari tek počinje, na Božić

Ponavljam priču radi sebe i vas kako bih nas podsjetila da ni u najtežim trenucima nikad nismo sami. Samo treba obratiti pažnju na znakove. Barem ja tako radim. Ti mi znakovi daju snagu, nadu i s

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 14 Dec 2017 u 09:12
Neka
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Neka

Neka pada kiša. Ona ima super kabanicu za kolica, a ja imam divan šareni kišobran. Neka ljudi ogovaraju jedni druge. Mi ćemo i dalje, baš tada, imati nekog hitnog posla.

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 08 Dec 2017 u 07:25
Ukupno vijesti 210

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

+385 52 854 033
+385 98 849 987
+385 91 130 31 80

autor@5portal.hr