Hoće li to zaista biti nova godina za ljude ovoga svijeta?

Stara je gospođa već dugo stajala kraj otvorenog prozora i pažljivim i sjetnim pogledom gledala na svoju ulicu. Nitko točno nije mogao odrediti koliko joj je zapravo godina. Krasile su je mnoge bore, ali ono što ju je najviše krasilo bilo je njezino dostojanstvo, nepokolebljivi stavovi i oči. Uvijek nemirne i žive, oči boje neba u one dane kad oblaci nemaju namjeru narušiti mirno plavetnilo svojim postojanjem.
Stara je gospođa ugledala zaljubljeni mladi par u obližnjem parku. Prekrasna djevojka duge plave kose i mladić kovrčave crne kose i s prilično velikom tetovažom na podlaktici, sjedili su na klupi i nešto si povjerljivo i očito nježno šaputali, kao da je to tajna samo njima znana, skrivena od ostatka svijeta koji ju ionako ne bi razumio. Šaputanje su prekidali jedino dugim poljupcima i zagrljajima.
-Tako je djeco! Volite se. Tu se kriju trenuci istinske sreće. Drugdje ćete je teško naći - tiho je mrmljala sama za sebe, ili nekome tko je nevidljiv ičijem oku, ali je dobro vidljiv njezinom srcu. Kako bi otjerali samoću iz svojih dana, stariji ljudi često znaju voditi povjerljive razgovore s onima koji im u srcu stanuju.

Zatim je ugledala sitnog, mršavog i blijedog dječaka s naočalama kako teškim korakom prolazi ulicom. Očito je njegova školska torba bila preteška za njegova krhka leđa. Ususret dječaku je trčao poveliki, crni, zapušteni pas kojeg je stara gospođa često viđala kako se mota njezinom ulicom. Čula je dječakov veseli uzvik:
-Tu si! Jesi li gladan? Naravno da si gladan. Ti si uvijek gladan!
Dječak je sjeo na obližnje stubište ulaza u jednu zgradu, skinuo tešku torbu s leđa i iz nje izvukao sendvič koji nije pojeo u školi. Sendvič je začas nestao u halapljivoj psećoj gubici. Zatim su se dječak i pas prepustili povjerljivim razgovorima u kojima je dječak pričao, a pas slušao. Dok je pričao, dječak je milovao psa po leđima, a pas je potvrđivao njegove riječi liznuvši ga povremeno po licu i ruci.
Odjednom se kraj njih stvorio malo stariji dječak, jake građe i drskog, nabusitog držanja.
- Hej štreberu! Tko ti je taj?
- Nitko. Pas kojem sam dao svoj sendvič - odgovorio je dječak s naočalama, a stara gospođa nije mogla ne zamijetiti dozu straha i opreznosti u njegovu pogledu i glasu. Pas je vjerojatno osjetio njegov nemir i neprijateljstvo u glasu drskog dječaka, pa je počeo režati. Dječak s naočalama ga je objema rukama obujmio oko vrata.
- Hahaha... Našla krpa zakrpu! Našao jadnik jadnika pa si guguću! Daj 20 kuna!
- Nemam.
- Lažeš! Nemoj da te opet moram pretresati kao prošli put. Znaš što se događa kad mi lažeš.
Dječak s naočalama šutke je iz džepa jakne izvukao novčanicu i predao je drskom dječaku.
- Tako je. Dobar dečko! I reci svom prijatelju da začepi gubicu inače ću uzeti kamen i njime mu dobro isprašiti tu glavurdu koja je ionako niš koristi!
Stara gospođa je tiho šapnula prema dječaku s naočalama:
- Ne brini dječače. Kad odrasteš, ti ćeš imati barem jednog pravog i iskrenog prijatelja i ženu koja će te zaista voljeti. On će imati prijatelje iz koristi. Vjerojatno više njih, koji će dolaziti i odlaziti, i koje će stjecati i ostavljati ovisno o količini koristi koju će zajedno nalaziti u međusobnom druženju. Treba da nam ga bude žao, jer nikad neće shvatiti što znači voljeti i biti voljen. Ti ćeš upoznati trenutke sreće uz svoje voljene. On će sreću poistovjećivati s moći i posjedovanjem, a to će primjenjivati i sa ženama koje ga budu voljele. Nikada mu ničega neće biti dosta i zato nikad neće moći biti sretan.

Malo dalje, ugledala je jednog umirovljenika kako kopa po kontejneru. Dugim štapom je izvukao jednu plastičnu bocu, brižljivo ju je obrisao o neku staru krpu, i pažljivo, kao da je od dragocjenoga kristala spremio u veliku crnu plastičnu vreću.
Onda je došla jedna srednjovječna žena u kućnom ogrtaču, prezrivo ga odmjerila i podigla svoju vrećicu da je ubaci u kontejner. Kako ju je podigla, tako su iz vrećice ispala dva cijela stara kruha. Stari umirovljenik pogledao je kruh i okrenuo glavu kao da se srami. Gospođa je uz nervozan uzdah podigla kruh i ubacila ga u kontejner, a zatim žustrim korakom otišla za svojim poslom.
- Da, da... i treba te biti sram, dobri čovječe. Treba nas biti sram ljudi koji tako lako zaborave što znači ne imati ništa i biti gladan. Poznajem tu gospođu još otkako je bila malo dijete. Rođena je u jako siromašnoj obitelji s puno djece koju su njezini majka i otac jedva prehranjivali. Udala se za vlasnika obližnje trgovine i ubrzo zaboravila da je ikada bila siromašna. Treba nas biti sram takvih ljudi koji tako lako zaborave što znači dobrota davanja i što takvi ljudi kasnije svoje zaposlenike i siromahe tretiraju kao potrošnu robu i smetnju ovoga svijeta. Većinu nas treba biti sram što dopuštamo takvim ljudima da stvaraju vrijednosti svijeta svojim novčanicama i sebičnom gramzivošću.

Odjednom je začula buku dječjih glasova. Pogledala je na drugu stranu i vidjela kako se pet dječaka ruga jednom bucmastom dječaku. Nazivali su ga svakakvim imenima i zbijali šale na njegov račun, obijesno se smijući, rokćući i upirući prstom. Dječak je samo nemoćno i nijemo stajao, crven u licu od neugode. Dobro je znao da nema smisla bježati jer tako bi im samo dao još više povoda za ruganje. Čekao je da im dosadi. To je bila jedina isprobana metoda.
- Priča li vam itko bajke, djeco? Bajke o tome kako dobro uvijek na kraju pobjeđuje zlo? Ušuška li vas itko u krevet, pomiluje po glavi pa vam priča o tome kako na svijetu ima zla i dobra, objašnjava li vam kako zlo izgleda, a kako izgleda dobro? Daju li vam do znanja da se jedino ljubavlju može pobijediti zlo, ili vaši nemaju vremena pa vam puste one živčane, bučne i brze crtiće u kojima zlo zna biti opisano na simpatičan način pa time i opravdano prihvatljivo, jer oni bučni i zločesti ipak često dođu na svoje? Bajke postoje s razlogom, ali im trebaju dobra usta da vam ih ispričaju.

U obližnjem kafiću su za stolom sjedile tri djevojke, svaka sa šalicom kave ispred sebe. Vrlo su malo međusobno razgovarale, tek tu i tamo, onako usput. Većinu su vremena nešto tipkale na svojim mobitelima i očito smatrale da je to važno. Svako toliko bi se neka zahihotala kad bi pogledala u svoj mobitel i onda uz osmijeh ukucala nešto.
- Oči, djevojke, oči su važne! Onaj tko te gleda pravo u oči dok s tobom razgovara, teško može lagati, jer oči su ogledalo njegove duše. Onaj tko piše poruke može svašta napisati, a ti mu vjeruješ jer mu ne vidiš oči. Teže je gledati nekoga u oči dok s njime razgovaraš nego otipkati mu bilo što. Gledajte se, cure! Tu se jedino krije iskrenost, učenje i prava utjeha. To ne možete naći u tim veselim sličicama i natipkanim riječima koje će vam lažno davati nadu da ste zaista nešto posebno i vrijedno nekome. Samo vam iskren pogled i uho može to dati. Nikakva sprava ne može zamijeniti ljudskost.

Stara je gospođa polako zatvorila prozor. Bilo joj je hladno. Legla je u krevet i nastavila tiho mrmljati sebi u bradu, ili nekome znanom samo njezinom srcu:
- Da, da... kraj je godine. Dolazi nova. Hoće li to zaista biti nova godina za ljude ovoga svijeta? Ne bih rekla. Nove, čudne vrijednosti lažno pokreću svijet, ali ljudi su i dalje povodljivi na isti, stari način.
Zatvorila je oči. Nije htjela misliti o zlu na ovome svijetu. Mislila je na dječaka s naočalama kako hrani i miluje psa lutalicu, na umirovljenika koji okreće glavu od bačenoga kruha na pločniku i na zaljubljeni par u parku.
- Vi ste nada ovoga svijeta. Svatko tko zna voljeti, nada je ovoga svijeta - prošaptala je tonući u san.

Stara gospođa Ljubav je zaspala.

Vesna Ferluga - Antić (04.01.2018/09:25)