22Nov

Hoće li to zaista biti nova godina za ljude ovoga svijeta?

Stara je gospođa već dugo stajala kraj otvorenog prozora i pažljivim i sjetnim pogledom gledala na svoju ulicu. Nitko točno nije mogao odrediti koliko joj je zapravo godina. Krasile su je mnoge bore, ali ono što ju je najviše krasilo bilo je njezino dostojanstvo, nepokolebljivi stavovi i oči. Uvijek nemirne i žive, oči boje neba u one dane kad oblaci nemaju namjeru narušiti mirno plavetnilo svojim postojanjem.
Stara je gospođa ugledala zaljubljeni mladi par u obližnjem parku. Prekrasna djevojka duge plave kose i mladić kovrčave crne kose i s prilično velikom tetovažom na podlaktici, sjedili su na klupi i nešto si povjerljivo i očito nježno šaputali, kao da je to tajna samo njima znana, skrivena od ostatka svijeta koji ju ionako ne bi razumio. Šaputanje su prekidali jedino dugim poljupcima i zagrljajima.
-Tako je djeco! Volite se. Tu se kriju trenuci istinske sreće. Drugdje ćete je teško naći - tiho je mrmljala sama za sebe, ili nekome tko je nevidljiv ičijem oku, ali je dobro vidljiv njezinom srcu. Kako bi otjerali samoću iz svojih dana, stariji ljudi često znaju voditi povjerljive razgovore s onima koji im u srcu stanuju.

Zatim je ugledala sitnog, mršavog i blijedog dječaka s naočalama kako teškim korakom prolazi ulicom. Očito je njegova školska torba bila preteška za njegova krhka leđa. Ususret dječaku je trčao poveliki, crni, zapušteni pas kojeg je stara gospođa često viđala kako se mota njezinom ulicom. Čula je dječakov veseli uzvik:
-Tu si! Jesi li gladan? Naravno da si gladan. Ti si uvijek gladan!
Dječak je sjeo na obližnje stubište ulaza u jednu zgradu, skinuo tešku torbu s leđa i iz nje izvukao sendvič koji nije pojeo u školi. Sendvič je začas nestao u halapljivoj psećoj gubici. Zatim su se dječak i pas prepustili povjerljivim razgovorima u kojima je dječak pričao, a pas slušao. Dok je pričao, dječak je milovao psa po leđima, a pas je potvrđivao njegove riječi liznuvši ga povremeno po licu i ruci.
Odjednom se kraj njih stvorio malo stariji dječak, jake građe i drskog, nabusitog držanja.
- Hej štreberu! Tko ti je taj?
- Nitko. Pas kojem sam dao svoj sendvič - odgovorio je dječak s naočalama, a stara gospođa nije mogla ne zamijetiti dozu straha i opreznosti u njegovu pogledu i glasu. Pas je vjerojatno osjetio njegov nemir i neprijateljstvo u glasu drskog dječaka, pa je počeo režati. Dječak s naočalama ga je objema rukama obujmio oko vrata.
- Hahaha... Našla krpa zakrpu! Našao jadnik jadnika pa si guguću! Daj 20 kuna!
- Nemam.
- Lažeš! Nemoj da te opet moram pretresati kao prošli put. Znaš što se događa kad mi lažeš.
Dječak s naočalama šutke je iz džepa jakne izvukao novčanicu i predao je drskom dječaku.
- Tako je. Dobar dečko! I reci svom prijatelju da začepi gubicu inače ću uzeti kamen i njime mu dobro isprašiti tu glavurdu koja je ionako niš koristi!
Stara gospođa je tiho šapnula prema dječaku s naočalama:
- Ne brini dječače. Kad odrasteš, ti ćeš imati barem jednog pravog i iskrenog prijatelja i ženu koja će te zaista voljeti. On će imati prijatelje iz koristi. Vjerojatno više njih, koji će dolaziti i odlaziti, i koje će stjecati i ostavljati ovisno o količini koristi koju će zajedno nalaziti u međusobnom druženju. Treba da nam ga bude žao, jer nikad neće shvatiti što znači voljeti i biti voljen. Ti ćeš upoznati trenutke sreće uz svoje voljene. On će sreću poistovjećivati s moći i posjedovanjem, a to će primjenjivati i sa ženama koje ga budu voljele. Nikada mu ničega neće biti dosta i zato nikad neće moći biti sretan.

Malo dalje, ugledala je jednog umirovljenika kako kopa po kontejneru. Dugim štapom je izvukao jednu plastičnu bocu, brižljivo ju je obrisao o neku staru krpu, i pažljivo, kao da je od dragocjenoga kristala spremio u veliku crnu plastičnu vreću.
Onda je došla jedna srednjovječna žena u kućnom ogrtaču, prezrivo ga odmjerila i podigla svoju vrećicu da je ubaci u kontejner. Kako ju je podigla, tako su iz vrećice ispala dva cijela stara kruha. Stari umirovljenik pogledao je kruh i okrenuo glavu kao da se srami. Gospođa je uz nervozan uzdah podigla kruh i ubacila ga u kontejner, a zatim žustrim korakom otišla za svojim poslom.
- Da, da... i treba te biti sram, dobri čovječe. Treba nas biti sram ljudi koji tako lako zaborave što znači ne imati ništa i biti gladan. Poznajem tu gospođu još otkako je bila malo dijete. Rođena je u jako siromašnoj obitelji s puno djece koju su njezini majka i otac jedva prehranjivali. Udala se za vlasnika obližnje trgovine i ubrzo zaboravila da je ikada bila siromašna. Treba nas biti sram takvih ljudi koji tako lako zaborave što znači dobrota davanja i što takvi ljudi kasnije svoje zaposlenike i siromahe tretiraju kao potrošnu robu i smetnju ovoga svijeta. Većinu nas treba biti sram što dopuštamo takvim ljudima da stvaraju vrijednosti svijeta svojim novčanicama i sebičnom gramzivošću.

Odjednom je začula buku dječjih glasova. Pogledala je na drugu stranu i vidjela kako se pet dječaka ruga jednom bucmastom dječaku. Nazivali su ga svakakvim imenima i zbijali šale na njegov račun, obijesno se smijući, rokćući i upirući prstom. Dječak je samo nemoćno i nijemo stajao, crven u licu od neugode. Dobro je znao da nema smisla bježati jer tako bi im samo dao još više povoda za ruganje. Čekao je da im dosadi. To je bila jedina isprobana metoda.
- Priča li vam itko bajke, djeco? Bajke o tome kako dobro uvijek na kraju pobjeđuje zlo? Ušuška li vas itko u krevet, pomiluje po glavi pa vam priča o tome kako na svijetu ima zla i dobra, objašnjava li vam kako zlo izgleda, a kako izgleda dobro? Daju li vam do znanja da se jedino ljubavlju može pobijediti zlo, ili vaši nemaju vremena pa vam puste one živčane, bučne i brze crtiće u kojima zlo zna biti opisano na simpatičan način pa time i opravdano prihvatljivo, jer oni bučni i zločesti ipak često dođu na svoje? Bajke postoje s razlogom, ali im trebaju dobra usta da vam ih ispričaju.

U obližnjem kafiću su za stolom sjedile tri djevojke, svaka sa šalicom kave ispred sebe. Vrlo su malo međusobno razgovarale, tek tu i tamo, onako usput. Većinu su vremena nešto tipkale na svojim mobitelima i očito smatrale da je to važno. Svako toliko bi se neka zahihotala kad bi pogledala u svoj mobitel i onda uz osmijeh ukucala nešto.
- Oči, djevojke, oči su važne! Onaj tko te gleda pravo u oči dok s tobom razgovara, teško može lagati, jer oči su ogledalo njegove duše. Onaj tko piše poruke može svašta napisati, a ti mu vjeruješ jer mu ne vidiš oči. Teže je gledati nekoga u oči dok s njime razgovaraš nego otipkati mu bilo što. Gledajte se, cure! Tu se jedino krije iskrenost, učenje i prava utjeha. To ne možete naći u tim veselim sličicama i natipkanim riječima koje će vam lažno davati nadu da ste zaista nešto posebno i vrijedno nekome. Samo vam iskren pogled i uho može to dati. Nikakva sprava ne može zamijeniti ljudskost.

Stara je gospođa polako zatvorila prozor. Bilo joj je hladno. Legla je u krevet i nastavila tiho mrmljati sebi u bradu, ili nekome znanom samo njezinom srcu:
- Da, da... kraj je godine. Dolazi nova. Hoće li to zaista biti nova godina za ljude ovoga svijeta? Ne bih rekla. Nove, čudne vrijednosti lažno pokreću svijet, ali ljudi su i dalje povodljivi na isti, stari način.
Zatvorila je oči. Nije htjela misliti o zlu na ovome svijetu. Mislila je na dječaka s naočalama kako hrani i miluje psa lutalicu, na umirovljenika koji okreće glavu od bačenoga kruha na pločniku i na zaljubljeni par u parku.
- Vi ste nada ovoga svijeta. Svatko tko zna voljeti, nada je ovoga svijeta - prošaptala je tonući u san.

Stara gospođa Ljubav je zaspala.

Vesna Ferluga - Antić (04.01.2018/09:25)

Kako nasmijati tetu pekaricu
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Kako nasmijati tetu pekaricu

Priča iz knjige u nastajanju za malu i onu vječnu djecu koja ne broje godine. KAKO NASMIJATI TETU PEKARICU - Tonkice, mislim da si sad već dovoljno velika da možeš sama otići po kruh u

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 19 Jan 2017 u 09:47
Razlozi za ponos
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Razlozi za ponos

Majke djece s teškoćama možda nemaju mnogo od svjetovnih stvari ali imaju nešto što je za ostali svijet upravo začuđujuće. Imaju ponos. Ponos na što? Koji pak može b

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 12 Jan 2017 u 07:53
Bruno
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Bruno

Dr. Suzana zaista više nije znala što da radi sa Brunom, na koji način da dođe do njega i tako mu pomogne. Već je dva mjeseca hospitaliziran u njihovoj psihijatrijskoj ustanovi, svako

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 05 Jan 2017 u 08:45
Sretan rođendan
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Sretan rođendan

Mala je Anđela otvorila oči. San je bio nemiran, i onako bunovna, nije u prvi tren shvatila gdje je. Ugledala je bijeli strop i naslutila metalne rešetke oko sebe. Osjetila je tupi udarac str

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 29 Dec 2016 u 09:36
Hoće li to zaista biti nova godina za ljude ovoga svijeta?
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Hoće li to zaista biti nova godina za ljude ovoga svijeta?

Stara je gospođa već dugo stajala kraj otvorenog prozora i pažljivim i sjetnim pogledom gledala na svoju ulicu. Nitko točno nije mogao odrediti koliko joj je zapravo godina. Krasile su je mnoge bo

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 29 Dec 2016 u 09:14
Peti dio: - Konačno, Međugorje
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Peti dio: - Konačno, Međugorje

Najljepša uspomena Kad sam se vratila, dočekala me sestra. Kad me vidjela onako uplakanu ostala je iznenađena, jer rijetko je kad imala priliku vidjeti me takvu, ako me ikad i vidjela. Promu

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 15 Dec 2016 u 07:21
Četvrti dio: - Konačno, Međugorje
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Četvrti dio: - Konačno, Međugorje

Brdo ukazanja Prva destinacija idućeg dana bilo nam je Brdo ukazanja. Do sad sam taj obavezni hodočasnički put zbog kojeg se i dolazi u Međugorje, vidjela samo na fotografijama. Bila sam zaista s

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 08 Dec 2016 u 07:34
Treći dio: - Konačno, Međugorje
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Treći dio: - Konačno, Međugorje

Pjesma i suze Kad smo krenuli na put, upitala sam sestru: - Što očekuješ od Međugorja? Malo je razmišljala pa je slegnula ramenima i rekla: - Ništa. Da ga konačno vidim

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 01 Dec 2016 u 07:23
Drugi dio: - Konačno, Međugorje
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Drugi dio: - Konačno, Međugorje

Naša priča u 5 nastavaka Naša priča u 5 nastavaka 2. Previše slučajnosti da bi bilo slučajno Do 31.10., datuma kojeg smo odredili za posjet Međugorju, ostalo je malo vi&sc

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 24 Nov 2016 u 07:40
Ukupno vijesti 239

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

+385 52 854 033
+385 98 849 987
+385 91 130 31 80

autor@5portal.hr