U mom životu trenutno nema ničeg novog i velikog što bi me moglo držati. Drže me sitnice.
Veliko je umijeće znati prepoznati sitnice kao stupove života. Pogotovo u zahtjevnim vremenima. To valjda dođe s godinama. Kad si mlad, sanjaš o velikim stvarima. Ali, velike su stvari rijetke i neke od njih kratko traju. A ako potraju, s vremenom postaju uobičajene, dakle, postaju male pa si u potrebi da ti se dogodi nova velika stvar kako bi se osjećala živom, naročito ako osjećaš da u zadnje vrijeme sve ide nekako teško i krivo.
Ali, kad stekneš mudrost prepoznavanja sitnica kao stupova, život osjećaš kao stalnu zahvalnost. Jer, dan je prepun sitnica.
A ako imaš potrebu te sitnice tumačiti kao znakove i smjerokaze, onda postaješ i smireniji sa sobom. Ne treba ti toliko glasna potvrda drugih ljudi koliko ti treba samoća da možeš u miru vidjeti smjer svog puta koji se nikad do u tančnine ne podudara s nečijim tuđim putem.
Dakle, savjet koji vrijedi za nečiji tuđi život ne mora vrijediti i za tvoj, pa više ne voliš da ti se daju savjeti koje nisi pitala a i prestaješ davati savjete koji nisu traženi.