Ima jedna zemlja….

Ima jedna zemlja na brdovitom Balkanu, gdje je mrak i noću i danju. Naravno da su to moji takozvani stihovi, meni osobno ne nadahnuti pesimizmom već bolnom realnošću. U toj je zemlji svakog, dana, mjeseca, godine sve lošije. Naravno nekima, jer je istovremeno ovim drugima, puno, puno, bolje, na račun onih prvih. U toj se zemlji živi dobro isključivo od politike, muljanja, laganja i pljački, a od rada se preživljava. U toj vam zemlji politička vladajuća garnitura pije krv na crijevo, a ostatak njihovih pobočnika i uhljeba na cjevčice. Kad vam je popiju dovoljno, onda je daju na analizu, pa ste kod nekih najebali ako vam pronađu i malčice gena koji nisu Rvatski. Tada vam sude raznorazne Markićke, Hasanbegovići, Esihice, Ilinčići, Glasnovići i slični, te vam  nabijaju pečat, komunjare, orujnaša, jugonostalgičara, protivnika i mrzitelja, zemlje zvane Hrvatska .

U toj se zemlji dogodila, neviđena pljačka vlastitog naroda, Događa se i dalje, ali nikad i nitko za ništa nije i ne odgovara. Naravno, ako kojim slučajem niste platili zaostatak poreza od par stotina kuna, niste platili televizijsku pretplatu ili dopunsko osiguranje, policijsku kaznu, ili učinili neko slično „kazneno djelo“. Tada vam odlazi sve što posjedujete na bubanj, bivate istjerani iz vaših kuća ili stanova. Ako pak, pronevjerite ili pokradete svote u milijunima eura ili milijardama kuna, onda ste umjesto siromašnog orjunaša i komunjare, tretirani kao elitni građanin, poduzetnik i sposoban poslovni čovjek, a nadasve veliki domoljub i Hrvat.

Ima jedna zemlja, (valjda jedina na svijetu?) u kojoj već skoro trideset godina vlada demokracija, pravo na štrajk iliti obustavu rada, izlaska na ulice. No, narod ne govori, na ulice se izlazi samo u šetnju ili na špicu, kad elita šeće skupe čizmice i torbice, a od štrajkova nema ni slova Š. U toj zemlji uostalom na štrajkove pozivaju sindikati, kojih također ima „mali milijun“ i čije vođe tikve sada s politikom i za to primaju petnaestak tisuća kuna mjesečno, da bi kao zastupali radnika koji dobiva tri. U toj je zemlji statistički prosjek mjesečnih primanja preko šest tisuća kuna. I zaista je, ali znate kako je s prosjecima, jedan ima dvadeset, drugi tri, pa je prosjek skoro dvanaest tisuća mjesečno.

Ima jedna zemlja u kojoj sudski postupci i presude traju dulje od života, i na kraju prav biva kriv, a kriv biva prav. Ima jedna zemlja u kojoj se i nakon skoro tri desetljeća završenog rata, možete upisati i zatražiti status branitelja, ali ne možete saznati tko je branitelj bio, jer se to javno ne može saznati. Iako na nešto manje od četiri milijuna stanovnika, jer ih godišnje na stotine tisuća iseljava po bijelome svijetu, već ima više od pola milijuna branitelja. Ima jedna zemlja u kojoj se sve zove Hrvatsko, a ništa to nije. Telefonija je Njemačka, banke svačije, samo ne Hrvatske, ceste također, valjda su hrvatske ostale samo šume i vode, ali neće ni one zadugo, ne brinite. Već se po i na tome radi u Vladi. Ima jedna zemlja u kojoj je glavni urednik televizije, koju javnom zovemo, stranka na vlasti, te nam serviraju vijesti koje i kakve sami pišu, samo ih drugi čita. I za kraj ima jedna zemlja, za koju bi možda bilo bolje, kad je već takva, da je nema? (17.01.2018/10:25)