Mislim kako je bolje biti svoj, biti ja

Nas, što ljudima zovu, ima svakojakih. Crnih, bijelih, žutih, kosookih, mršavih, krupnijih, niskih, visokih…i da ne nabrajam. To je naša vanjština, ono što je vidljivo, i čemu to skrivati, jer svi smo isto vrijedni, zar ne? To nam nije potrebno niti trebamo skrivati.

Nešto što mnogi čuvaju samo za sebe i kriju, je nutrina, ono kako se osjećamo, jer se to neda i ne može sakriti, mada mnogi to čine. Teško je ili nemoguće sakriti ono kako se osjećamo, jesmo li veseli ili tužni, pričljivi ili šutljivi, bolje ili lošije volje.

To mnogi od nas kriju, jer je valjda ok biti veseo i razdragan, a nešto ružno kad si tužan, kratko i jasno, oprostite mi na izrazu, u kurtzu.

Neki sam dan na mom fejsbuk profilu, namjerno pišem fejsbuk, neka bude po Vuku, napisao kako sam u klincu i da nitko nije stalno veseo i radostan, nego ako to pokušava glumiti, a mora da je teško biti glumac u stvarnom životu. Nakon toga pitali su me neki kako to da sam u klincu i zašto to uopće pokazivati i pisati o tome, a ja pak pitam njih a zašto ne?

Zašto ne pokazati svoje osjećaje, a oni su različiti. Čemu ih kriti? Zašto se ne smijati kad nam se to čini, biti razdragan i veseo, ili biti plačljiv, tužan i loše volje kad se s razlogom ili bez njega tako osjećamo.

Zašto ne pokazati, da nam nije ni do čega, nego se osjećamo, bezvoljno, utučeno, neraspoloženo, tužno? Zašto bi trebali uopće biti uvijek pozitivni, veseli, nasmijani, razdragani.? Primjećujem da ima i takvih pa idu naokolo non stop s osmjehom na licu, izgledaju mi poput lutke, kao da nikada ne mijenjaju pozu usana, nego su im stalno razvučene.

Nisam od tih. Ne znam, niti želim glumiti, pa kada se ne osjećam dobro to i govorim i pokazujem. Loše sam i gotovo.

No, tada redovito stiže pitanje. Što je, što se dogodilo, zbog čega? Kao da za to mora postojati razlog? Ponekad se jednostavno ne osjećamo dobro, a moramo izvršavati svoje svakodnevne zadatke, vide nas na ulici, u trgovinama na radnom mjestu, pa čemu skrivati, da nam nije dobro da smo u klincu, no znamo da je to prolazno i već će sutra biti drugačije i bolje. Zar nije jednostavnije biti svoj, biti ja. Glumiti svakodnevno, mora da je užasno naporno, teško i nezahvalno. (11:50/07.02.2018.)