23May

Edi

Mislim da sam u to vrijeme imala oko 10 ili 11 godina. Moji su roditelji došli u posjed komadića zemlje u obližnjem selu i odlučili na njemu posaditi vinograd, izorati dio za povrtnjak i izgraditi malu kuću, tek toliko da imamo gdje doći. Nije to bio lak posao sa njihovim skromnim primanjima. Tu malu kuću, sa svega tri prostorije, moj je otac sam godinama gradio. Gotovo smo svaki vikend, osim zimi i kad je bilo loše vrijeme, boravili tamo.
Sjećam se koliko sam voljela sama lutati po livadama i šumi, i pri tom maštati. Pretpostavljam da sam bila pomalo čudno dijete. U tim ranim godinama, do puberteta koji je napravio neki klik u meni u obliku bunta, bila sam prilično sramežljiva i povučena, onako sitna, najmanja u razredu, mršava, s naočalama debelih, cilindričnih stakala. Ponekad sam morala nositi i flaster na jednom staklu i zbog toga sam bila iskompleksirana. Znala sam da izgledam groteskno s tim pepeljarama na nosu, a dječje ruganje i nadimci koje sam kao naljepnice nosila na srcu, to su mi samo dodatno potvrđivali. Zbog toga sam već tada zavoljela samoću u kojoj sam svoju bujnu maštu mogla pustiti s uzice i uživati u nekom svom svijetu koji je samo za mene bio smislen.

Tako sam u jednom od svojih lutanja, ugledala njega. Predivan hrast velike široke krošnje, s jednom debelom granom koja je bila dovoljno nisko da se uspijem na nju popeti, ali i dovoljno visoko da budem gotovo nevidljiva u krošnji kad sjednem na nju. Bila je to ljubav na prvi pogled. To stablo kao da me pozvalo da mi bude prijatelj. Tako sam nekako to osjećala. Kad danas razmišljam o tome, mislim da i jest. Njegova grana koja me krošnjom štitila od vanjskog svijeta, bila je moja tajna kućica. Već sam mu prvi dan, sjedeći na grani, dala ime. Zvala sam ga Edi, po prvoj tajnoj simpatiji, uopće ne mareći za to što je Edi možda smiješno ime za jedan hrast.
Tako smo se Edi i ja družili svaki put kad bi moja obitelj došla u selo i kad sam se smjela prošetati. Gotovo bih dotrčala do njega, pozdravila ga i popela se na granu. Leđa bih naslonila na njegovo deblo i često mu tiho nešto pjevala ili pričala. Izjadala bih mu svoje jade, pričala mu o svojoj tajnoj ljubavi, o tome o čemu sanjam, o događajima koji su mi se činili važnima, a Edi bi pri tom šumio svojim lišćem kao da sudjeluje u razgovoru i štitio me. Ponekad bih čitala kakvu knjigu, pokušavala se popeti najviše što mogu, ili bih naprosto šutjela, upijajući zrake sunca koje su se probijale kroz krošnju.
Nikad za mene Edi nije bio samo stablo. Osjećala sam da me osjeća i nisam ni pomislila da možda nije tako. Blažene dječje godine kad još ne sumnjaš u vlastite misli. Znam da sam jednog dana primijetila pet do šest mladica izraslih oko njega. Rekla sam mu: „Pa ti, Edi, imaš djecu!“. Kad sam to shvatila, od tada na dalje, osim Edija, slušala su me i njegova djeca kad bih pjevala ili se nešto iskreno povjeravala.
Zima je bila preduga, a nakon nje zaredali su se kišni dani i prošla je cijela vječnost dok sam opet, u jedan prohladan ali sunčan dan, mogla potrčati k njemu, jedva čekajući.
Kad sam ga ugledala, ostala sam ukopana u mjestu. Do visine moje grane, cijelo mu je deblo bilo gusto obavijeno bršljanom. Kako nisam znala što to zapravo znači, iako sam sumnjala, pitala sam tatu. Rekao mi je da je bršljan nametnik i da stablu pije životne sokove, da se brzo širi i da će tako na kraju toliko iscrpiti stablo da će usahnuti. To me užasnulo i ja sam znala da nešto moram poduzeti, jer moj Edi, moj prijatelj, moja tajna kućica, mora živjeti! Odlučila sam ga spasiti kako god znam.
Za idućeg posjeta, iz ruksaka sam izvadila nož kojeg sam skrivečki uzela. Počela sam rezati bršljan. Jako sam pazila da i najmanja grančica bude odrezana. Mrzila sam taj bršljan koji želi ubiti moje stablo. Taj je posao trajao tri dana. Kad sam konačno završila, gotovo sam mogla osjetiti kako Edi lakše diše i kako njegovi sokovi slobodnije i brže teku. Zadovoljno sam sjedila na grani i govorila mu: „Ne brini, ja sam ti prijateljica i neću nikome dozvoliti da te ubije.“ Bila sam istinski sretna i ponosna na sebe što sam mu spasila život. U ruksaku sam uvijek nosila nož i vrijedno rezala svaki izdanak bršljana koji mu je prijetio.
Onda je došla kišovita jesen pa hladna zima. U proljeće sam opet požurila k njemu, sada već s nekom zebnjom u srcu, jer me dugo nije bilo. Tješila sam se time da ništa ne raste po hladnoći, ali sam se prevarila. Cijelo stablo je bilo gusto obraslo bršljanom a jedan je dio krošnje, za razliku od ostatka, bio gol, bez mladog lišća. Počeo se sušiti. Bršljan je pobijedio.
Toliko sam bila tužna da sam počela plakati. Shvatila sam da ga ipak ne mogu spasiti. Zagrlila sam njegovo deblo i pogledala uvis. Rezanje tolikog bršljana koji je dosezao do najviše grane, bio je unaprijed uzaludan i nemoguć posao. Plakala sam grleći to stablo, mog prijatelja, i u duši se rastajala od njega. Bile su to godine kad sam se time polako rastajala i od djetinjstva, te sigurne oaze u mislima i mašti.
Sjećam se da sam mu kroz suze rekla: „Zbogom Edi, volim te! Bilo je divno družiti se s tobom.“ Zatim sam pomilovala sve njegove mladice koje sam vidjela i više se nikad nisam tamo vratila. Nisam htjela svoje stablo vidjeti mrtvo. Danas na Edijevom mjestu stoji kuća na dva kata. Selo se jako proširilo unatrag tih četrdeset godina. Da ga nije ubio bršljan, ubio bi ga čovjek. Tješi me da se kraj te kuće uzdiže stablo hrasta koje radi predivan hlad. Jako želim vjerovati da je to jedno od Edijeve djece.

Život je za mene nastavio dalje i ja sam postepeno zaboravila na Edija i tek sam se neki dan sjetila na njega kad sam ugledala predivno stablo široke krošnje koje je osamljeno stajalo na jednoj maloj čistini a na čijoj je najdonjoj grani sjedilo dijete.
Kako nekako mislim da je to za mene važna uspomena, odlučila sam je zapisati. Pokušala sam zamisliti kako bi to izgledalo da sada imam 10 do 12 godina i da sam upoznala i zavoljela stablo kojem sam dala ime, Edi. Vjerojatno bih sjedila na njegovoj grani i tipkala po mobitelu. Možda tako ne bih ni imala potrebu pričati s njim, slušati šum njegovog lišća kao odgovor, niti bih primijetila njegovu djecu, jer bih bila okupirana prividom da zbog mobitela ipak nisam toliko sama. Društvene mreže uvijek ostavljaju dojam kao da si u nekoj gužvi na koju pristaješ ili ne moraš pristati, ovisi kakav ti je dan, i često zbog toga ne primjećuješ i ne osjećaš ono što je zaista oko tebe.

Vesna Ferluga - Antić

Bez računa se ne računa
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Bez računa se ne računa

Nekim ljudima daš sve od sebe. Ali u stvari im daš samo onoliko koliko oni žele od tebe uzeti.Daš im svoje ruke, svoj pogled usmjeren prema njihovom životu jer ih voliš p

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 07 Aug 2014 u 06:59
Oj junačka zemljo mila....
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Oj junačka zemljo mila....

Bila je ljuta na sve i na svih.I na sunce jer prži, na kišu jer "što baš sada pada", na zimu jer je hladna, na bližnji i daljnji rod jer nitko ne želi razumijeti njezinu muku,

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 31 Jul 2014 u 07:12
Majčina želja
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Majčina želja

Kada je dijete zdravo, majka ima 1001 želju. Svašta si ona onda želi. Novu kuhinju sa perilicom za suđe, Boschevu po mogućnosti, novi trosjed na razvlačenje, onaj boje trule višnje,

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 24 Jul 2014 u 07:08
A što si ti od svega toga zapravo?
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

A što si ti od svega toga zapravo?

Strpljenja draga, strpljenja... Kažeš, jako te uznemirio, razljutio i rastužio njezin komentar. Što ja o tome mislim? Pa, ja iskreno mislim ovako... Nekima si simpatična. Nekima si o

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 17 Jul 2014 u 06:52
Ne možeš
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Ne možeš

Ne možeš razumijeti nečiji gubitak ako nisi nikada izgubio ono što si jako volio i nazivao svojim.Ne možeš razumijeti nečiju bolest ako sam ne boluješ ili se brine&scar

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 10 Jul 2014 u 07:12
Oćale za po doma
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Oćale za po doma

`Ma vidi ti ove kretene! Pa dođe mi da im odem tamo i da ih pred kamerama sve lijepo pošaljem na jedno mjesto!"- bijesno se obratio svojoj ženi dok je gledao vijesti na televiziji a ona je za

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 03 Jul 2014 u 06:57
Ne zaboravi lijekove
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Ne zaboravi lijekove

Polako je zatvorio vrata za sobom. Kao da ne želi nekoga probuditi. Ili možda nije želio sebe probuditi treskanjem vratiju svojega doma, želeći svim srcem vjerovati da upravo kreće u novi, neki

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 26 Jun 2014 u 07:16
Kad si mali
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Kad si mali

Kad se ujutro probudiš u bolničkoj sobi u kojoj čak i nisi radi sebe, nego radi svojeg djeteta jer ti nije ni palo na pamet da ga ostaviš samog, pa se smiješiš dok uređu

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 19 Jun 2014 u 09:09
Moj zid
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Moj zid

U vrijeme dok sam bila puno mlađa, u ono vrijeme kada mlada žena još romantično sanja da izgradi neki svoj most preko nabujale rijeke do druge sigurne obale, ja sam tako za svoj most vrijedn

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 12 Jun 2014 u 07:23
Ukupno vijesti 228

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

+385 52 854 033
+385 98 849 987
+385 91 130 31 80

autor@5portal.hr