Pravi pas
- Znaš što? Tata mi je rekao da ćemo kupiti pravog psa. - Kako to misliš, pravog? Misliš živog a ne plišanog? - Ma, ne. Mislim na pravog. Tata kaže da valjaju sam
Zbogom, šjor Oliver, ostavio si svoj trag u beskraju
- Umro nam je Oliver – bilo je prvo što mi je prijateljica rekla na telefon nakon pozdrava.
Umro nam je Oliver. Baš tako je rekla.
Jer, Oliver je bio zaista naš. Jedini čovjek za kojeg znam da je bio naš a da je bio tako predivno svoj. Čovjek koji je svojim glasom stvarao emociju koja se gotovo mogla opipati i time spajao srca, nikad razdvajao. Koji je ulazio u dušu lako i prozračno bez naoko ikakvog truda i napora, poput pahuljastog pera. Barem jednu njegovu pjesmu znamo napamet. Čovjek za kojeg nikad nisam čula ni jednu ružnu riječ, čak ni od onih koji ne slušaju takvu vrstu glazbe.
Naš Oliver. Oliver naše mladosti i zrelih godina. Pjesmom i glasom nam je poručivao, nisi jedini, ima nas još koje prati mižerja od života, od ljubavi, od sebičnih ljudi, ima i ljepote u toj mižeriji. Ako tražiš ljepotu, uvijek ćeš je naći.
Nisam mislila da će me njegova smrt toliko pogoditi, ali je, tek sam nakon te vijesti shvatila koliko je on bio naš u smislu da smo ga smatrali bliskim, svi mi koji smo u njegovom glasu osjećali da je konstanta našeg života, netko tko je uvijek tu spreman srcu dati utjehu, radost i mir.
Bio je čovjek s dušom u koju smo svi stali.
Zbogom, šjor Oliver, ostavio si svoj trag u beskraju.
Nebeska skalinada nek te odvede lipim anđelima.
Tvoj galeb nek te isprati dio puta.
Odsad i ti budi gospodar usrid svega,
živo kliči u visini
lipo mi je, lipo mi je!
Bacio si nam svoju ješku od jubavi,
mižerja od života uz tvoj glas se dala preživit.
Dok te slušamo vjerujemo u ljubav,
trudimo se svoju zvizdu slidit dok karoca gre.
I neka gre.
Jer, ča je život vengo fantažija.
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić
Pravo na sladoled
Kad sa kćeri u invalidskim kolicima čekam u nekom dugačkom redu, nikad ne pitam da nas se pusti ispred. Znam ja da invalidi imaju prvenstvo i da je moje pravo pitati da nas se pusti, ali nikad ne m
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić
Normalan Mujo
- Pa dobro. Jesi li ti normalna? - Pojma nemam. Zašto pitaš? - Ja ti kažem da nisi. - A ja ti kažem da možda imaš i pravo. Sad mi reci na osnovu čega si mi postavila dijagnozu
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić
Edi
Mislim da sam u to vrijeme imala oko 10 ili 11 godina. Moji su roditelji došli u posjed komadića zemlje u obližnjem selu i odlučili na njemu posaditi vinograd, izorati dio za povrtnjak i izg
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić
Vraća se
Da ja imam sina, bio bi on meni nogometaš, ja vam kažem. Vježbao bi šutati onu loptu sve dok je tri puta za redom ne bi uspio upucati u moj najveći lonac za juhu sa dvadeset metara. J
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić
Velike sitnice
U mom životu trenutno nema ničeg novog i velikog što bi me moglo držati. Drže me sitnice. Veliko je umijeće znati prepoznati sitnice kao stupove života. Pogotovo u zahtjevnim vremenima. T
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić
Hoće li to zaista biti nova godina za ljude ovoga svijeta?
Stara je gospođa već dugo stajala kraj otvorenog prozora i pažljivim i sjetnim pogledom gledala na svoju ulicu. Nitko točno nije mogao odrediti koliko joj je zapravo godina. Krasile su je mnoge bo
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić
Što ti je godina dana....
Spakiraš plastičnu jelku u kartonsku kutiju i staviš je na vrh ormara, par se puta posvađaš i pomiriš s mužem, popiješ par kavica s prijateljicom, jednom se grdno
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić
Istinita priča koja završava, a u stvari tek počinje, na Božić
Ponavljam priču radi sebe i vas kako bih nas podsjetila da ni u najtežim trenucima nikad nismo sami. Samo treba obratiti pažnju na znakove. Barem ja tako radim. Ti mi znakovi daju snagu, nadu i s
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić
Neka
Neka pada kiša. Ona ima super kabanicu za kolica, a ja imam divan šareni kišobran. Neka ljudi ogovaraju jedni druge. Mi ćemo i dalje, baš tada, imati nekog hitnog posla.
