18Feb

Vera i Mara

Nabasale Vera i Mara jedna na drugu u rano jutro na putu prema tržnici. Iako već u poznim godinama, Vera je na sebi imala šarenu haljinu živih boja, na glavi slamnati šešir na kojem je u ritmu njenih koraka veselo poskakivao crveni cvijet od tvrdo uškrobljenog materijala, a na lijevom su zapešću lagano zveckale tri tanke metalne narukvice. Mara je izabrala sivi komplet, a njena duga sijeda kosa bila je ukroćena crnom špangom s četiri manje, u strogu punđu.

- Dobro jutro, Maro! Kako lijep jesenji dan, zar ne?

- Dobro jutro. Je, lijep je za sada, ali neće potrajati, osjećam to. Ubi me ova sparina – odgovori Mara pritom se uhvativši za donji dio leđa i složivši grimasu tihe patnje.

- Idemo negdje na kavu kad smo se već srele? Dugo se nismo vidjele. Mislim, ako imaš vremena.

- Pa, mogle bi, ali ja više ne pijem kavu. Ionako ne mogu spavati. Zamijenila sam je čajem – kaže Mara, pritom umorno protrljavši oči.

- Mogla bih i ja popiti čaj, kavu sam ionako već popila. Imaš pravo, još jedna bi mi mogla biti previše. Gdje ćemo? Meni je svejedno. Glavno da malo popričamo.

- Hajdemo u onaj kafić lijevo od tržnice. U onaj na tržnici više ne idem ni mrtva. Za običan čaj traže 10 kuna, zamisli! A još im je i bljutav. Sigurno koriste istu vrećicu dva puta. A i konobarica im je neka mutava, ni dobro jutro, ni dobar dan – Mara prezrivo otpuhne

- Može. Nisam nikad tamo sjela. Izgleda mi lijepo ona njihova cvijetna terasa s puno hlada.

- Je, je... Sve je lijepo kad je novo. Pričekaj par mjeseci. Svi se oni pokvare kad steknu stalnu klijentelu – Mara ravnodušno odmahne rukom kao da je pomirena s činjenicom da se sve na tom svijetu kad tad pokvari.

Na putu prema kafiću, Vera zveckajućom rukom pokaže na veliko stablo kestena.

- Stabla su počela mijenjati boje. Uskoro će zelenilo zamijeniti jesenje toplo šarenilo.

- Joj, šuti... Kad se sjetim svog onog otpalog lišća u mom vrtu, slabo mi je. Još kad ga namoče kiše, ne možeš ga pomesti s betona da si Bog! A susjed ima cijelu šumu stabala smokvi i šljiva ispred kuće. Kad to počne truliti po tlu, cijela ulica smrdi na kiselo ko' u pecari. Ja ne znam zašto je tako teško pokupiti to što popada svaki dan po malo. On to samo vikendom radi.

- Možda tokom tjedna nema vremena?

- Ma što će imati vremena kad svako popodne s nekim sjedi na terasi i loče pivo. Lijeno je to. Baš njega briga što smrdi.

- Ja volim jesen, njegove lijepe boje, čak i kiše koje isperu prašinu s gradskih krovova i ulica i donesu konačno osvježenje. Pomalo se na kraju svi umorimo od dugotrajnih vrućina.

- Voliš kišu? Ma i ja volim kišu, ali da pada dovoljno da zalije vrt. Kad pada danima, kao da si odsječen od svijeta. A i sva ta vlaga... – ponovo se Mara uz laganu grimasu uhvatila za leđa.

Sjele su u debeli hlad.

- Lijepo je ovdje – konstatirala je Vera.

- Je, je... – dodala je Mara i rukom automatski istresla dvije zaostale mrvice sa stolnjaka na pod.

Kad je došla mlada i nasmijana konobarica, veselo ih pozdravivši, Vera je naručila voćni čaj a Mara kamilicu. Dok su čekale, Mara upita:

- Kako su ti djeca i unuci?

- Dobro su, hvala Bogu. Sin mi je u Zagrebu i ima dvije kćerkice, a kćer je u Austriji i ima sina. Čujemo se svako toliko i mogu reći da sam sretna jer su se oboje dobro snašli. Ni Zagreb ni Beč nisu toliko daleko pa se vidimo par puta godišnje, a unučice ljeti znaju biti i dva mjeseca kod mene. Meni i starom bude veselo s njima. Unuk je još beba pa je ovog ljeta kćer na kratko bila s njim. A vidimo se i za ostale blagdane.

- Mene moj sin zove tek radi reda i kad mu nešto treba, mada je bliže nego tvoji. Tu i tamo pričuvam unuka kad nema vrtića a oni rade. Tako ti je to. Kad im trebaš, onda si dobra. Da mi se nešto dogodi, nitko ne bi ni znao kad danima ne zovu.

- A, čuj... Ipak ih odgajamo da budu samostalni i da si stvore svoj život mada život nikog ne mazi, ali snalaze se. Trebale bi biti sretne da smo i mi još samostalne i da sve možemo same.

- Aha, da, da... Kad više ne budem mogla, strpat će me u prvi starački dom, ja ti kažem, samo da me se riješe. Već i sad, kad mi treba spremiti drva za zimu ili okopati vrt, danima čekam sina jer mu je uvijek nešto hitnije od vlastite matere.

- Ja nemam ništa protiv staračkog doma. Polako štedim već godinama da si mogu priuštiti kakav bolji ako do toga dođe. Rekla sam mojima da slobodno mogu prodati onaj teren kojeg imam u nasljedstvu pa da s tim plaćaju razliku. Stvarno ne želim nikome biti na teret. Tako ja razmišljam.

- E, pa ja nemam što prodati. Uostalom, ja sam se brinula o njemu kad je bio mali i nemoćan. Njihova je dužnost da se brinu o meni kad ja budem nemoćna i stara.

- Jesu li ti rekli da neće?

- Nismo o tome ni razgovarali. Nevjesta me ne voli, pa sumnjam. Ne gine mi neki državni dom, ja ti kažem. Što je to moj sin u njoj vidio, sam Bog zna. Svaki savjet joj ide na živce, a malo toga radi kako treba. Da samo vidiš njenu robu kad se suši na žici. Plahta pa čarapa, pa gaće pa druga čarapa, pa potkošulja i onda opet jedne gaće... – Mara je rukom u zraku dočaravala niz neuredno okačenog rublja.

- Zar je uopće važno kako stavlja robu sušiti? – u čudu je pitala Vera.

- Je, jer se po tome vidi kako uopće nije organizirana. Ali zato se zna organizirati kad izlazi. Kilo pudera i šminka čak i kad skoči po kruh.

- Vidjela sam je neki dan. Stvarno ti je zgodna nevjesta.

- Je, je... Valjda je na to pao moj sin.

- Ona je umjetnica, zar ne?

- Pih! Rekla sam ja sinu da su umjetnici čudni ljudi, ni na nebu ni na zemlji. A od umjetnosti se ne živi, draga moja. Tu i tamo proda koju sliku, stalno uređuje neke izložbe, ali to je idimi dođimi. Nema tu redovne zarade. Ali moj sin mene odavno ne sluša. – Mara je zagladila punđu da provjeri da li se koji pramen slučajno iskobeljao iz čvrstog stiska.

- Ah, evo nam čaja! – pomalo je s pretjeranim oduševljenjem ciknula  Vera, kao da time želi otjerati nevidljivi sivi oblačić koji se nenadano stvorio iznad njihovog stola.

Kad je konobarica otišla, Mara se kritički nadvila nad svojom šalicom kamilice.

- Ma, da... Mogla sam si i misliti. Ovdje je čaj 8 kuna ali dobiješ na pola praznu šalicu. Kao da im je teško napuniti je toplom vodom do vrha.

- Ja volim kad mi je čaj malo jači, a i piškilo bi mi se da popijem punu – rekla je Vera i nasmijala se. Zazveckala je narukvicama i s obje ruke prinjela šalicu usnama. Malo je šutke gledala u Maru a onda rekla:

- Znaš, kad umiješ primijetiti ono lijepo oko sebe, život je lakši.

- A što je to lijepo oko nas, molim te? Sve me boli. A kad te sve boli, teško da imaš volju primjećivati nešto lijepo oko sebe.

- I ja sam ostarila draga, ni mene tijelo više ne sluša kao nekad, ali kad vidim nešto lijepo, manje boli.

- Lako je tebi to reći. Mene ipak više boli – uvjereno i s prkosom u glasu dodala je Mara.

- Kako znaš?

- Jer vidim kako hodaš. Lako kao curica – „a tako se i oblačiš“ – pomislila je Mara, ali to nije rekla na glas.

- Kad počnem šepati, kupit ću si štap u boji i staviti mašnu na njega – pokušala se našaliti Vera

- Hmmm... – bilo je sve što je Mara na to prokomentirala. Njen je smisao za humor odavno bio pokojan, ako je ikad i bio živ.

- Čuj, morala bih krenuti. Dolazi mi prijateljica na ručak, pa da ne kasnim – Vera se polako počela pridizati od stola.

- Da morala bih i ja. Blago tebi, meni nitko nikad ne dolazi. Sama sam ko ćuk. Nisu ljudi više što su bili. Sve je to postalo sebično – Mara je suzila pogled i gutnula posljednu kap kamilice.

- Pa eto, danas si samnom popila čaj i fino smo se napričale.

- Da, a sutra opet po starom.

- Bok, Maro, drži mi se!

- A, hoću, hoću, što mi drugo preostaje. I ti se drži, mada vidim da ti dobro to ide.

- Trudim se Maro, trudim se. Pozdravi sina.

- Hoću kad me se sjeti nazvati.

I odu svaka svojim putem. Verin je crveni cvijet veselo poskakivao na svom šeširu, narukvice zveckale pjesmom koraka, a Marina je crna prazna torba strpljivo čekala u njenoj ruci da je napuni nečim što produžuje zdravlje i život.

 

Vesna Ferluga - Antić

 Životne filozofije tete Pine, No 1
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Životne filozofije tete Pine, No 1

Tetu Pinu sam upoznala u svojoj 15-toj ili 16-toj godini, kad sam sa svojim društvom došla po njenog sina, mog prijatelja Dragu. Nikad nisam zaboravila taj prvi susret s njom, ali mislim

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 15 Feb 2019 u 14:42
Dobro jutro
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Dobro jutro

Nije me bilo dugo vremena, ali tu sam negdje. Nešto ne pišem baš u zadnje vrijeme, ali doći će i to vrijeme kad ću opet propisati, jer znam sebe. Lakše je kad se neke st

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 07 Feb 2019 u 09:30
Mama je zaspala
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Mama je zaspala

Iza Malene je ostao još jedan od onih težih dana. Od ranog jutra pa sve do večernjih sati pratile su je mučnine koje su u zadnje vrijeme opet dolazile sve češće. Ubrzo će kod dokto

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 11 Jan 2019 u 08:41
Kako god bilo, nekako će nam biti, još smo tu
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Kako god bilo, nekako će nam biti, još smo tu

Netko će se zaljubiti a netko odljubiti. Povremeno će nas naljutiti nepravda, ali ne i iznenaditi. Navikli smo kao magare na batine. Ali, s druge strane, dobrota u ljudima će nam, isto tako, povrem

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 03 Jan 2019 u 08:55
Perspektiva jednog anđela na zemlji
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Perspektiva jednog anđela na zemlji

Često čujem i čitam kako se djecu s teškoćama zove anđelima. Onaj tko nema dijete s velikim teškoćama, vjerojatno to povezuje s njihovom naivnošću i nedostatkom osude, naro

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 17 Dec 2018 u 09:01
Sarajevo u mom srcu
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Sarajevo u mom srcu

Od rođenja imam nekih problema s očima. U pubertetu su se ti problemi počeli pogoršavati što je moje roditelje prilično uplašilo, i tražeći pomoć za moj vid, put nas je dov

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 19 Nov 2018 u 15:20
Taj netko i ti neki
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Taj netko i ti neki

Majke djece s teškoćama nemaju vremena često se družiti, a kad uspiju stvoriti rupu u svom rasporedu, često puta se zakunu u sebi da će svoje, na kapaljku slobodno vrijeme, drugi put utro&

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 28 Oct 2018 u 08:32
Zločesti semafor
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Zločesti semafor

Šetamo tako Mia i ja. Ja se ušutila, gutam neku tugu kojoj, da me ubiješ, ne znam pravi razlog. Samo me pokrila, meko i ljepljivo.  Ispod kotača Mijinih kolica šu&sca

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 21 Oct 2018 u 11:27
Ljudi koji vibriraju pozitivno i obavijeni su ugodnim svjetlom
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Ljudi koji vibriraju pozitivno i obavijeni su ugodnim svjetlom

Volim čitati o kvantnoj fizici, iako malo toga razumijem što piše. Ali, ono malo što mi uspije sjesti u glavu, jako me tješi. Kad nas se rastavi na manje od atoma, od koji

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 14 Oct 2018 u 11:02
Život mi je
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Život mi je

Ima dana kada je jednostavno preteško.Kada si prezasićen. Kada ti je dosta borbe i razgovora koji nigdje ne vode.Dana, kada na pitanje: "Šta ti je?", najradije želiš odgovo

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 03 Oct 2018 u 07:05
Ukupno vijesti 224

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

+385 52 854 033
+385 98 849 987
+385 91 130 31 80

autor@5portal.hr