Severina i ja

Nekad sam negdje pročitao, da je mega popularna i meni draga Severina, jedne ljetne noći u svom rodnom Splitu, navukla role i krenula na rolanje. Nažalost nije dobro završilo, jer je Seve nezgodno pala i slomila gležanj. Tada su se raspisale sve novine, što je i normalno, jer je ona poznata pjevačica i popularna osoba, kako je završila u bolnici, na operaciji, te su joj utrpali u nogu pločica i vijaka, kako bi gležanj što brže, i što točnije zarastao. Sjećam se da mi je tada bilo žao Severine, kao što mi je žao svake osobe koja se ozlijedi ili oboli.

Severina je meni osobno draga osoba. Prvo, živi svoj život, ne brine je puno tko i što o njoj misli, što se o njoj piše ili govori. Mnogi bi njoj i ostalima koji žive svoje živote, prodavali morala na tone, a imaju vage od maksimalnih par dekagrama. Mislio sam na taj članak više puta u posljednje vrijeme, i zaključio da ja i velika Severina imamo barem nešto zajedničko.

Ne, to nam definitivno nije pjevanje, izgled, rolanje, popularnost, snimanje filmova….ali nam je zajedničko – slomljeni gležanj. Tako sam i ja jednog toplog i sunčanog dana, krajem srpnja krenuo u rolanje. Govorilo se i pisalo da je u to vrijeme bio neki period mobilnosti, pa da i osobno dam svoj doprinos, mislio sam. Pokazalo se to ogromnom greškom, jer sam to činio bez rola, i po mokrim stepenicama. Neke šlape ili japanke, ipak ne mogu zamijeniti role, a pogotovu ne po stepenicama. Uglavnom, to je moje rolanje završilo u djeliću sekunde, odbrojavši nekih dvanaestak stepenica. Na cilju me zatekla potkoljenica troduple debljine normalne, i tu je mojoj mobilnosti nastao kraj.

Svi oni koji su ta i takva rolanja isprobali, nažalost znaju kako to dalje ide. Ortopedija Lovran, pa naslikavanja, namještanja, pregledi, već onako kako ozljeda traži i zahtjeva. Moje su role bile brze, pa su prouzročile malo lomova i van gležnja. I tada se sjetih da je Severina imala u nozi arsenal pomagala, od raznih pločica, vijaka, žica i sličnog, koja je, kako su tada novine pisale, vadila nakon nekih devet mjeseci. E, tu se razlikujemo, ona je bez tog arsenala, ja još uvijek s njim. Kažu ljudi da su to samo povrede, a ne bolest, i onu staru „svo zlo s tim“, i to je istina. No, htjeli mi to ili ne, promijeni drastično našu svakodnevicu, a neki se s tim lakše, drugi teže nose.

Prolazi vrijeme, prošli su dani, tjedni, mjeseci, a ja konačno sjeo opet za tipkovnicu, da bi opet i opet drobio budalaštine. Mada neki ponekad znaju reći, da to baš i nisu, ali svakome na volju. Želio bih se zahvaliti svima, ama baš svima, koji su mi davali podršku, posjećivali me, nazivali ili virtualno mi pružali podršku i željeli lijepe želje. Veliko hvala profesionalcima ortopedije u Lovranu, posebno kirurgu Marijanu Mikačeviću, koji me odmah po dolasku prepoznao (hvala TV Novi), i na samo njemu specifičan način, zaključio, kako se više ljudima koji pišu ne lome ruke, nego im lijepo slomiš nogu, te se on ili ona ne mogu kretati, a samim tim ni izvještavati s raznoraznih događanje. Eto, trebao sam se slomiti, da bi upoznao jednog predivnog, pozitivnog i punog šale i dobrote čovjeka, a k tome i vrsnog kirurga, te sada već mogu reći i dobio jednog novog prijatelja. Vama dragi čitatelji savjet, ne gledajte kuda hodate, nego kako hodate. Zdravi mi i sretni bili, i volite se.