On je bio „lud“, ona lijepa i pametna

Imaju drugačija imena, ali ja ću ih u ovom naškrabanom tekstu, nazivati  Mario i Branka. Za Maria smo uvijek govorili kako je lud, naravno u pozitivnom značenju te riječi. Bio je daleko od ludila, ali je bio fakin, hrabar, pravi i pošten prijatelj, kojemu nikada nije bilo teško učiniti uslugu, i podmetnuti leđa. Znao je to raditi ne samo za nas iz klape, nego za bilo koga, kome je to bilo potrebno, i tko bi ga upitao za bilo kakvu uslugu. On je jednostavno gledao na život nekim drugim očima, imao drugačije poglede.

Mario je bio i zgodan muškarac. Visok, crne duge kose, i kao takav je imao brdo obožavateljica. No, volio je samo Branku. Suprotnost njemu u svim mogućim stvarima, razmišljanjima, pa čak i statusu. Branka je bila izuzetno lijepa i pametna. Otac joj je bio, ne znam točno ni ja što, ali uglavnom bio je neka batica. Nešto važno u ondašnjoj općini Labin. U ono vrijeme vozio je Audija, dokle je za ostali svijet “Fićo“ bio svemirski brod.

Stari od Branke je itekako pazio s kim se i kada ona druži, a bio je alergičan, na nas nekoliko, i često nas nazivao „bandom“. Nismo ni mi njega baš nešto obožavali, no, bojali smo ga se, jer je imao  novac i moć. Znala je to i Branka, i tek smo  kasnije shvatili da je zapravo i ona bila jedna od nas, ali se silom prilika, i silom odgoja morala pretvarati da je nešto drugo. „Bit će moja, kad-tad“ znao je Mario govoriti, koji je bio ludo zaljubljen u nju.

Tako je prolazilo vrijeme, završavala se srednja škola i gimnazija, i mnogi su se već upisali na fakultete. Mario nije spadao u tu grupu, iako je bio inteligentan, ali jednostavno škole nisu bile za njega stvorene. Jedva je završio za  strojobravara, a znao je da uskoro Branka odlazi ne studije u Ljubljanu, i znao bi reći kako ima malo vremena, da prohodaju.

Činilo se kako je i Branka „omekšala“ prema njemu, i što se ono kaže „hodali su“ te smo svi  mislili kako je velika ljubav konačno dobila sretan kraj. I tada, jednog nedjeljnog jutra, sjećam se jer je bio neradni dan, se u kvartu u kojem smo živjeli, začula vika, dreka, psovanje, galama, i to ne od bilo koga, već od batice, Brankinog tate. Naime, netko mu je nožem prerezao sve četiri gume na automobilu. Susjedi su izašli iz svojih stanova, čudom se čudili tko li je to mogao, i zašto učiniti, a mi smo od prve posumnjali, i bili skoro sigurni da je to učinio Mario.

Iznenađenje, ono pravo, šokantno, dogodilo se kad je sav pospan iz svog stana izašao Mario, i batici od Brankinog starog, poručio da je to učinio  on, a razlog je bio taj što je godinama branio Branki da se druži s njim, i što tako s visokoga, gleda na ljude oko sebe, samo zato što je  „netko i nešto“.

Što poručiti  za kraj, nego da je u roku hitno, u kvartu bilo nekoliko ondašnjih milicajaca, priveli su Maria, i na brzinu je bio osuđen na tri mjeseca zatvora. Tako je nažalost propala ljubav Maria i Branke. Danas je Mario uspješan poduzetnik u Kanadi, Branka se kasnije udala za nekog  Slovenca i danas žive u Njemačkoj. Za  ljetnih mjeseci znamo se sresti , prepričavamo te i takve događaje, i nasmijemo se iskreno i od srca. Branka redovito zna reći, kako je njen tata bio bahat, jer mu je novac i moć, lupila u glavu, ali da je ustvari bio dobar čovjek. Znali smo i znamo to i mi. Jednostavno se nekako sve događalo u krivo vrijeme i na krivom mjestu. Pitamo se samo, da li bi sve to drugačije završilo, da nije bilo porezanih guma?