26Mar

Sarajevo u mom srcu

Od rođenja imam nekih problema s očima. U pubertetu su se ti problemi počeli pogoršavati što je moje roditelje prilično uplašilo, i tražeći pomoć za moj vid, put nas je doveo u Sarajevo, u tadašnju najbolju očnu kliniku u bivšoj Jugoslaviji. Naime vidim samo na jedno oko, drugo mi zbog urođene mane služi jedino za ukras, i trebalo je pod hitno nešto poduzeti da se sačuva vid na tom zdravijem oku.Tamo su mi, na svu sreću, pomogli i spriječili daljnje pogoršavanje vida. Tako sam ja, najprije s roditeljima, a kasnije s prijateljima i tadašnjim dečkom, sve do rata, jednom godišnje vlakom odlazila na preglede u Sarajevo. Uvijek bi prespavali u hotelu Europa.
Tako se, sad već daleke 1988, dogodilo da moram u bolnicu na neku malu operaciju na kapcima. Ništa strašno, radilo se o dobroćudnim izraslinama ispod kapaka koje se inače ne diraju, ali su mi smetale za nošenje leća pa ih je trebalo ukloniti. Telefonski su nam rekli da trebam ostati četiri dana. I tako se ja spakiram za ta četiri dana, krenem autobusom u Zagreb, prespavam kod bratića, pa avionom do Sarajeva, potpuno sama, jer je četiri dana boravka, plus daleki put, za svakog od mojih bio preskup pothvat, a i bila sam dovoljno odrasla, barem po godinama, da se mogu osloniti na sebe. Sjećam se da me bilo prilično strah, ali ipak ne toliko da bih zbog straha odustala. Na putu od aerodroma do bolnice zamolila sam simpatičnog taksistu da odemo na kavu, tek toliko da malo odgodim ulazak u bolnicu, jer kad jednom uđeš i dobiješ svoj krevet, nema više vanjskog svijeta, sve dok ne dobiješ otpusnicu. Nakon popijene kavice, nije više bilo kud. Dobila sam svoj krevet, legla, i sa strepnjom čekala što će sa mnom dalje biti. 
Doktori su odlučili da će te izrasline pokušati smanjiti nekim vrućim oblozima umjesto operacijom. To je za mene bila dobra vijest, jer, tko voli operacije, ma kako male bile? Ali, trebalo je ostati 15 dana umjesto četiri. Bez posjeta, jer nikog svog u Sarajevu nisam imala, sa rubljem i potrepštinama za četiri dana, sa premalo sitniša za telefon da zovem svoje, jer mobiteli su bili tek nečija primisao u stvaranju, osjećala sam se prilično usamljenom i u čudu kako ću to preveslati. Odlučila sam da ću rublje prati na ruke, pitati sestre da li me moji mogu povremeno zvati u njihovu kancelariju i tako nekako preživjeti tih 15 dana.
Ali, već drugog dana, za vrijeme posjeta, počela sam upoznavati pravi duh Sarajlija. Ni jedan krevet, a u mojoj sobi ih je bilo osam, nije imao samo jednu posjetu, osim onog jednog, praznog. Kraj svakog kreveta bila je masa ljudi i soba je postala vesela, brbljava i pretijesna. Dijelili su se bureci, pite, kolači, pečeni pilići, na što sam ja gutala slinu, jer sam vrlo brzo otkrila da je bolnička hrana gotovo nejestiva. Svi su to znali, pa su hranu čekali od kuće. Kad mi je to postalo preteško za podnijeti, otišla sam u zajedničko kupatilo koje je bilo i zajednička pušiona. Zapalila sam cigaretu u jednom kutu i čekala da završe posjete. Nikad se u životu nisam osjećala tako samom. 
Ali, kasno popodne, u sobu je u pratnji sestre i majke ušla nova pacijentica, otprilike mojih godina i zauzela posljednji slobodan krevet. Kad su sestra i majka otišle, djevojka me primijetila i odmah mi prišla. Rekla mi je da se zove Adnana, da je svi zovu Adna, da ima tešku upalu očiju zbog čega mora primati injekcije ravno u oko i da se jako plaši toga. Odmah mi se dopala, bila je živahna, simpatična i komunikativna, za razliku od mene koja sam bila zatvoreniji tip, još k tomu zatvorena u bolnici u dalekom gradu s drukčijim običajima. Pričale smo do duboko u noć, kao da se znamo oduvijek. Više se nisam osjećala toliko samom.
Drugi dan, kad su došle posjete, ja sam se digla, odlučna da taj dio opet provedem u kupaoni. Međutim, u tome me spriječila Adnina majka koja je u taj čas ušla u sobu. Rekla je:
- Adna mi je preko telefona ispričala tvoju situaciju, da nemaš posjeta i da moraš ostati puno dulje od planiranog. E, pa ne može to tako, dijete! Evo, ja ti kupila malo gaća, potkošulja, i donijela sam ti jednu Adninu piđamu da imaš za presvući. Voliš li sirnicu? Evo, friška je, upravo sam je ispekla, imaš tu i kolača, a ako ti što zatreba, samo ti reci. Nemoj da te bude sram. 
Boreći se sa suzama, na trenutak sam ostala bez teksta. Onda sam se zahvalila, svjesna da je, što god moje glasnice uspjele pretvoriti u riječi, ipak premalo. Adna se veselo smijala i rekla:
- Zar si stvarno mislila da nećeš imati ništa od nikog tih 15 dana? To ti je nemoguće u Sarajevu.
U tom času, proviri jedna muška glava i vikne:
- Hej, Istrijanko, deder, ponesi fildžan i dođi u kupaonu.
Ja u neprilici gledam oko sebe ne bih li ugledala nešto što bi bilo fildžan, ali pošto tu riječ nisam s ničim mogla povezati, muškarac je vidio moju zbunjenost i rekao:
- Nemaš fildžan? Ne beri brigu, imam ja dva. 
Tako sam naučila da je fildžan mala šalica za kavu bez ručke. Naime, pacijenti su imali na raspolaganju mali rešo na kojem su si mogli kuhati kavu jer bolnica nije imala aparat. Taj je muškarac u piđami isto tako shvatio da nemam posjetu pa mi je odlučio praviti društvo. Tako sam drugi dan u vrijeme posjeta provela u zadimljenoj kupaoni, s pacijentima i njihovom posjetom, pijući kavu, pričajući viceve, odgovarajući na pitanja o svijetu u kojem živim. Nitko nije kukao. Kao da je bolest postala sporedna stvar u vrijeme pijenja kave iz fildžana. Čak se i zezalo na račun bolesti. Kad se dva muškarca oko nečega nisu složila, jedan je rekao: „Nemoj, bolan, pričati svaštarije. Doći će mi tako da izvadim ovo stakleno oko i da te gađam njime ako nastaviš, majke mi!“
Navečer su došla baš ta dva muškarca, a jedan mi je rekao:
- Vidi je naša Istrijanka, izgubljena kao Marica u šumici. Sad ćemo mi tebe uspavati - i podignu moj krevet, jedan u podnožju, a drugi na uzglavlju i počnu ga ljuljati. Smijali smo se sve dok sestre nisu uspostavile red.
Trećeg dana, uđe u vrijeme posjeta jedan mladić s buketom u jednoj ruci i najlonskom vrećicom u drugoj. Pita:
- Jel ima ovdje neka Vesna iz Labina?
Ja se u čudu javim, on mi pristupi i kaže:
- Ja sam Braco, bratić tvoje prijateljice Sonje. Zvala me i pitala da li ti mogu doći i vidjeti ako ti šta treba. Ja rekoh, mogu, kako ne bih mogao! Evo, donio sam ti pile s Baščaršije, malo sitniša za telefon, i cvijeće. Ako još šta treba, evo, ovdje ti je zapisan broj telefona. Kad završiš s ovim, ti me nazovi pa ću te ja otpratiti na aerodrom. 
U tom trenu sam shvatila da je Adna bila u pravu. U Sarajevu zaista ne možeš biti sam. Navečer mi je šapnula:
- Pozvane smo u mušku sobu na kartanje. Kad se svijetlo u devet ugasi, malo ćemo pričekati da se sestre povuku u svoje odaje i onda se ušunjati tamo. 
Naravno da su setre znale da u muškoj sobi nitko ne spava jer smo svi bili dovoljno glasni, ali su se u većini slučajeva pravile da ništa ne čuju.
I tako sam provela tih 15 dana. Kad bi bilo vrijeme za moju terapiju vrućim oblozima i Adninu injekciju, vizite i preglede, strpljivo bi to odradile, a onda bi provele ostatak dana brbljajući, kuhajući si kavu, ja bih se obavezno čula s mojima koji su jako brinuli, i družile se s ostalima u kupaoni, navečer bi kartale s ostalima u muškoj sobi, šaleći se i raspravljajući. Oni su mene učili značenju riječi koje nisam znala, a ja njih svom labinjanskom dijalektu s kojim su se smijali od srca i zaključili da ima vrlo male razlike s kineskim jezikom kad ga slušaš a ne znaš ni jedan od ta dva. A onda bi Adna i ja još povjerljivo razgovarale stisnute u jednom krevetu do dugo u noć. Bolnica mi je postajala sve manje prijeteća a sve više prijateljska. Ni žohari koji su znali pretrčati po podu i krevetu, jer je bolnica zaista bila u jadnom stanju, ni nejestivi obroci, ni naporne terapije i pregledi, ni nedostatak poznatih lica u posjetima, nije umanjilo osjećaj prihvaćenosti i topline kojeg sam tamo osjetila. Nikad mi tih 15 dana nije izašlo iz srca, ušuškani onako, kao zagrljaj koji se zauvijek pamti.
Možda će zvučati čudno, ali kad je prošlo tih 15 dana, gotovo mi je bilo žao što je sve to završilo. Braco me zaista dočekao ispred bolnice i čekao sa mnom dok se god nisam ukrcala u avion, a Adna i ja smo ostale prijateljice, čak i nakon svih tih godina. Čak i za vrijeme rata. Znam koliko me pogodilo kad sam čula da je u tom zvijerskom ratu prva bomba pala baš na hotel Europa. Znam koliko sam strepila za Adnu i njezine, za Bracu i sve one prijatelje koje sam stekla u bolnici. Nikad neću zaboraviti kako mi se Adna javila iz okupiranog Sarajeva, uspjevši nagovoriti nekog unproforca da joj posudi satelitski telefon, samo da mi javi da je dobro. Nikad neću zaboraviti njene riječi:
- Dobro sam, mila moja, kuća nam je u propuhu s par rupa u sebi, ali živi smo. U Sarajevu više nema debelih ljudi, a ako ih sretnemo, takve ne volimo, jer to znači da ne dijele s drugima.
Nakon tog prokletog i zvijerskog rata, gotovo se sve promijenilo. Ja se više nisam mogla liječiti u Sarajevu, rodila sam Miu s velikim teškoćama pa nisam mogla ni u posjetu svom dragom gradu. Još i danas osjećam tugu što znam da vjerojatno više neću vidjeti dragu Baščaršiju. Između mene i Baščaršije rodila se ljubav na prvi pogled. Ali, Adna i ja smo popile kavicu u mom gradu ovog ljeta, povremeno se čujemo, i ona toplina i ljubav dvije duše koje su se našle i mogle o svemu razgovarati, nije nestala, čak ni nakon svih tih godina koje je omeo grozan rat koji nikome nije donio nikakav boljitak, jer rat to ni ne može donijeti. Samo razaranje, smrt, tugu, ljutnju i neke nove vrijednosti koje nisu sklone običnom čovjeku nego samo politici koja igra prljavo nad ratnim ostacima.
Živjela sam u onim vremenima prije rata dovoljno dugo da iskreno mogu osjećati samo jedno. Nisam jugonostalgičarka, ali sam ljudskonostalgičarka. Jer, u ono vrijeme nije bilo važno odakle si, bilo je važno kakav si čovjek. Prokleti rat!

Vesna Ferluga - Antić

 

O, da mi je znati!
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

O, da mi je znati!

Jedno dijete leži u svom krevetu.  To dijete više ni nije dijete, barem ne po općeprihvaćenim mjerilima kojima se označuje nečije djetinjstvo, ali ovo će dijete ostati dijete dokle

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 21 Feb 2019 u 11:18
 Životne filozofije tete Pine, No 1
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Životne filozofije tete Pine, No 1

Tetu Pinu sam upoznala u svojoj 15-toj ili 16-toj godini, kad sam sa svojim društvom došla po njenog sina, mog prijatelja Dragu. Nikad nisam zaboravila taj prvi susret s njom, ali mislim

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 15 Feb 2019 u 14:42
Dobro jutro
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Dobro jutro

Nije me bilo dugo vremena, ali tu sam negdje. Nešto ne pišem baš u zadnje vrijeme, ali doći će i to vrijeme kad ću opet propisati, jer znam sebe. Lakše je kad se neke st

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 07 Feb 2019 u 09:30
Mama je zaspala
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Mama je zaspala

Iza Malene je ostao još jedan od onih težih dana. Od ranog jutra pa sve do večernjih sati pratile su je mučnine koje su u zadnje vrijeme opet dolazile sve češće. Ubrzo će kod dokto

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 11 Jan 2019 u 08:41
Kako god bilo, nekako će nam biti, još smo tu
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Kako god bilo, nekako će nam biti, još smo tu

Netko će se zaljubiti a netko odljubiti. Povremeno će nas naljutiti nepravda, ali ne i iznenaditi. Navikli smo kao magare na batine. Ali, s druge strane, dobrota u ljudima će nam, isto tako, povrem

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 03 Jan 2019 u 08:55
Perspektiva jednog anđela na zemlji
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Perspektiva jednog anđela na zemlji

Često čujem i čitam kako se djecu s teškoćama zove anđelima. Onaj tko nema dijete s velikim teškoćama, vjerojatno to povezuje s njihovom naivnošću i nedostatkom osude, naro

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 17 Dec 2018 u 09:01
Taj netko i ti neki
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Taj netko i ti neki

Majke djece s teškoćama nemaju vremena često se družiti, a kad uspiju stvoriti rupu u svom rasporedu, često puta se zakunu u sebi da će svoje, na kapaljku slobodno vrijeme, drugi put utro&

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 28 Oct 2018 u 08:32
Zločesti semafor
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Zločesti semafor

Šetamo tako Mia i ja. Ja se ušutila, gutam neku tugu kojoj, da me ubiješ, ne znam pravi razlog. Samo me pokrila, meko i ljepljivo.  Ispod kotača Mijinih kolica šu&sca

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 21 Oct 2018 u 11:27
Ljudi koji vibriraju pozitivno i obavijeni su ugodnim svjetlom
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Ljudi koji vibriraju pozitivno i obavijeni su ugodnim svjetlom

Volim čitati o kvantnoj fizici, iako malo toga razumijem što piše. Ali, ono malo što mi uspije sjesti u glavu, jako me tješi. Kad nas se rastavi na manje od atoma, od koji

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 14 Oct 2018 u 11:02
Ukupno vijesti 225

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

+385 52 854 033
+385 98 849 987
+385 91 130 31 80

autor@5portal.hr