23Jul

Sarajevo u mom srcu

Od rođenja imam nekih problema s očima. U pubertetu su se ti problemi počeli pogoršavati što je moje roditelje prilično uplašilo, i tražeći pomoć za moj vid, put nas je doveo u Sarajevo, u tadašnju najbolju očnu kliniku u bivšoj Jugoslaviji. Naime vidim samo na jedno oko, drugo mi zbog urođene mane služi jedino za ukras, i trebalo je pod hitno nešto poduzeti da se sačuva vid na tom zdravijem oku.Tamo su mi, na svu sreću, pomogli i spriječili daljnje pogoršavanje vida. Tako sam ja, najprije s roditeljima, a kasnije s prijateljima i tadašnjim dečkom, sve do rata, jednom godišnje vlakom odlazila na preglede u Sarajevo. Uvijek bi prespavali u hotelu Europa.
Tako se, sad već daleke 1988, dogodilo da moram u bolnicu na neku malu operaciju na kapcima. Ništa strašno, radilo se o dobroćudnim izraslinama ispod kapaka koje se inače ne diraju, ali su mi smetale za nošenje leća pa ih je trebalo ukloniti. Telefonski su nam rekli da trebam ostati četiri dana. I tako se ja spakiram za ta četiri dana, krenem autobusom u Zagreb, prespavam kod bratića, pa avionom do Sarajeva, potpuno sama, jer je četiri dana boravka, plus daleki put, za svakog od mojih bio preskup pothvat, a i bila sam dovoljno odrasla, barem po godinama, da se mogu osloniti na sebe. Sjećam se da me bilo prilično strah, ali ipak ne toliko da bih zbog straha odustala. Na putu od aerodroma do bolnice zamolila sam simpatičnog taksistu da odemo na kavu, tek toliko da malo odgodim ulazak u bolnicu, jer kad jednom uđeš i dobiješ svoj krevet, nema više vanjskog svijeta, sve dok ne dobiješ otpusnicu. Nakon popijene kavice, nije više bilo kud. Dobila sam svoj krevet, legla, i sa strepnjom čekala što će sa mnom dalje biti. 
Doktori su odlučili da će te izrasline pokušati smanjiti nekim vrućim oblozima umjesto operacijom. To je za mene bila dobra vijest, jer, tko voli operacije, ma kako male bile? Ali, trebalo je ostati 15 dana umjesto četiri. Bez posjeta, jer nikog svog u Sarajevu nisam imala, sa rubljem i potrepštinama za četiri dana, sa premalo sitniša za telefon da zovem svoje, jer mobiteli su bili tek nečija primisao u stvaranju, osjećala sam se prilično usamljenom i u čudu kako ću to preveslati. Odlučila sam da ću rublje prati na ruke, pitati sestre da li me moji mogu povremeno zvati u njihovu kancelariju i tako nekako preživjeti tih 15 dana.
Ali, već drugog dana, za vrijeme posjeta, počela sam upoznavati pravi duh Sarajlija. Ni jedan krevet, a u mojoj sobi ih je bilo osam, nije imao samo jednu posjetu, osim onog jednog, praznog. Kraj svakog kreveta bila je masa ljudi i soba je postala vesela, brbljava i pretijesna. Dijelili su se bureci, pite, kolači, pečeni pilići, na što sam ja gutala slinu, jer sam vrlo brzo otkrila da je bolnička hrana gotovo nejestiva. Svi su to znali, pa su hranu čekali od kuće. Kad mi je to postalo preteško za podnijeti, otišla sam u zajedničko kupatilo koje je bilo i zajednička pušiona. Zapalila sam cigaretu u jednom kutu i čekala da završe posjete. Nikad se u životu nisam osjećala tako samom. 
Ali, kasno popodne, u sobu je u pratnji sestre i majke ušla nova pacijentica, otprilike mojih godina i zauzela posljednji slobodan krevet. Kad su sestra i majka otišle, djevojka me primijetila i odmah mi prišla. Rekla mi je da se zove Adnana, da je svi zovu Adna, da ima tešku upalu očiju zbog čega mora primati injekcije ravno u oko i da se jako plaši toga. Odmah mi se dopala, bila je živahna, simpatična i komunikativna, za razliku od mene koja sam bila zatvoreniji tip, još k tomu zatvorena u bolnici u dalekom gradu s drukčijim običajima. Pričale smo do duboko u noć, kao da se znamo oduvijek. Više se nisam osjećala toliko samom.
Drugi dan, kad su došle posjete, ja sam se digla, odlučna da taj dio opet provedem u kupaoni. Međutim, u tome me spriječila Adnina majka koja je u taj čas ušla u sobu. Rekla je:
- Adna mi je preko telefona ispričala tvoju situaciju, da nemaš posjeta i da moraš ostati puno dulje od planiranog. E, pa ne može to tako, dijete! Evo, ja ti kupila malo gaća, potkošulja, i donijela sam ti jednu Adninu piđamu da imaš za presvući. Voliš li sirnicu? Evo, friška je, upravo sam je ispekla, imaš tu i kolača, a ako ti što zatreba, samo ti reci. Nemoj da te bude sram. 
Boreći se sa suzama, na trenutak sam ostala bez teksta. Onda sam se zahvalila, svjesna da je, što god moje glasnice uspjele pretvoriti u riječi, ipak premalo. Adna se veselo smijala i rekla:
- Zar si stvarno mislila da nećeš imati ništa od nikog tih 15 dana? To ti je nemoguće u Sarajevu.
U tom času, proviri jedna muška glava i vikne:
- Hej, Istrijanko, deder, ponesi fildžan i dođi u kupaonu.
Ja u neprilici gledam oko sebe ne bih li ugledala nešto što bi bilo fildžan, ali pošto tu riječ nisam s ničim mogla povezati, muškarac je vidio moju zbunjenost i rekao:
- Nemaš fildžan? Ne beri brigu, imam ja dva. 
Tako sam naučila da je fildžan mala šalica za kavu bez ručke. Naime, pacijenti su imali na raspolaganju mali rešo na kojem su si mogli kuhati kavu jer bolnica nije imala aparat. Taj je muškarac u piđami isto tako shvatio da nemam posjetu pa mi je odlučio praviti društvo. Tako sam drugi dan u vrijeme posjeta provela u zadimljenoj kupaoni, s pacijentima i njihovom posjetom, pijući kavu, pričajući viceve, odgovarajući na pitanja o svijetu u kojem živim. Nitko nije kukao. Kao da je bolest postala sporedna stvar u vrijeme pijenja kave iz fildžana. Čak se i zezalo na račun bolesti. Kad se dva muškarca oko nečega nisu složila, jedan je rekao: „Nemoj, bolan, pričati svaštarije. Doći će mi tako da izvadim ovo stakleno oko i da te gađam njime ako nastaviš, majke mi!“
Navečer su došla baš ta dva muškarca, a jedan mi je rekao:
- Vidi je naša Istrijanka, izgubljena kao Marica u šumici. Sad ćemo mi tebe uspavati - i podignu moj krevet, jedan u podnožju, a drugi na uzglavlju i počnu ga ljuljati. Smijali smo se sve dok sestre nisu uspostavile red.
Trećeg dana, uđe u vrijeme posjeta jedan mladić s buketom u jednoj ruci i najlonskom vrećicom u drugoj. Pita:
- Jel ima ovdje neka Vesna iz Labina?
Ja se u čudu javim, on mi pristupi i kaže:
- Ja sam Braco, bratić tvoje prijateljice Sonje. Zvala me i pitala da li ti mogu doći i vidjeti ako ti šta treba. Ja rekoh, mogu, kako ne bih mogao! Evo, donio sam ti pile s Baščaršije, malo sitniša za telefon, i cvijeće. Ako još šta treba, evo, ovdje ti je zapisan broj telefona. Kad završiš s ovim, ti me nazovi pa ću te ja otpratiti na aerodrom. 
U tom trenu sam shvatila da je Adna bila u pravu. U Sarajevu zaista ne možeš biti sam. Navečer mi je šapnula:
- Pozvane smo u mušku sobu na kartanje. Kad se svijetlo u devet ugasi, malo ćemo pričekati da se sestre povuku u svoje odaje i onda se ušunjati tamo. 
Naravno da su setre znale da u muškoj sobi nitko ne spava jer smo svi bili dovoljno glasni, ali su se u većini slučajeva pravile da ništa ne čuju.
I tako sam provela tih 15 dana. Kad bi bilo vrijeme za moju terapiju vrućim oblozima i Adninu injekciju, vizite i preglede, strpljivo bi to odradile, a onda bi provele ostatak dana brbljajući, kuhajući si kavu, ja bih se obavezno čula s mojima koji su jako brinuli, i družile se s ostalima u kupaoni, navečer bi kartale s ostalima u muškoj sobi, šaleći se i raspravljajući. Oni su mene učili značenju riječi koje nisam znala, a ja njih svom labinjanskom dijalektu s kojim su se smijali od srca i zaključili da ima vrlo male razlike s kineskim jezikom kad ga slušaš a ne znaš ni jedan od ta dva. A onda bi Adna i ja još povjerljivo razgovarale stisnute u jednom krevetu do dugo u noć. Bolnica mi je postajala sve manje prijeteća a sve više prijateljska. Ni žohari koji su znali pretrčati po podu i krevetu, jer je bolnica zaista bila u jadnom stanju, ni nejestivi obroci, ni naporne terapije i pregledi, ni nedostatak poznatih lica u posjetima, nije umanjilo osjećaj prihvaćenosti i topline kojeg sam tamo osjetila. Nikad mi tih 15 dana nije izašlo iz srca, ušuškani onako, kao zagrljaj koji se zauvijek pamti.
Možda će zvučati čudno, ali kad je prošlo tih 15 dana, gotovo mi je bilo žao što je sve to završilo. Braco me zaista dočekao ispred bolnice i čekao sa mnom dok se god nisam ukrcala u avion, a Adna i ja smo ostale prijateljice, čak i nakon svih tih godina. Čak i za vrijeme rata. Znam koliko me pogodilo kad sam čula da je u tom zvijerskom ratu prva bomba pala baš na hotel Europa. Znam koliko sam strepila za Adnu i njezine, za Bracu i sve one prijatelje koje sam stekla u bolnici. Nikad neću zaboraviti kako mi se Adna javila iz okupiranog Sarajeva, uspjevši nagovoriti nekog unproforca da joj posudi satelitski telefon, samo da mi javi da je dobro. Nikad neću zaboraviti njene riječi:
- Dobro sam, mila moja, kuća nam je u propuhu s par rupa u sebi, ali živi smo. U Sarajevu više nema debelih ljudi, a ako ih sretnemo, takve ne volimo, jer to znači da ne dijele s drugima.
Nakon tog prokletog i zvijerskog rata, gotovo se sve promijenilo. Ja se više nisam mogla liječiti u Sarajevu, rodila sam Miu s velikim teškoćama pa nisam mogla ni u posjetu svom dragom gradu. Još i danas osjećam tugu što znam da vjerojatno više neću vidjeti dragu Baščaršiju. Između mene i Baščaršije rodila se ljubav na prvi pogled. Ali, Adna i ja smo popile kavicu u mom gradu ovog ljeta, povremeno se čujemo, i ona toplina i ljubav dvije duše koje su se našle i mogle o svemu razgovarati, nije nestala, čak ni nakon svih tih godina koje je omeo grozan rat koji nikome nije donio nikakav boljitak, jer rat to ni ne može donijeti. Samo razaranje, smrt, tugu, ljutnju i neke nove vrijednosti koje nisu sklone običnom čovjeku nego samo politici koja igra prljavo nad ratnim ostacima.
Živjela sam u onim vremenima prije rata dovoljno dugo da iskreno mogu osjećati samo jedno. Nisam jugonostalgičarka, ali sam ljudskonostalgičarka. Jer, u ono vrijeme nije bilo važno odakle si, bilo je važno kakav si čovjek. Prokleti rat!

Vesna Ferluga - Antić

 

Klik!
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Klik!

A, što me pitaš kako sam... živa sam. Ako je to uopće neka prednost na ovakvom svijetu po kojem hoda sve više onih koji su sve manje živi.  Kako bih bila više

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 26 Nov 2015 u 07:47
Posebne potrebe
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Posebne potrebe

Kad sretneš dijete s poteškoćama, nemoj od njega tražiti da se spusti na tvoj nivo, nego se ti nastoj dignuti na njegov.Jer, njemu ne treba novac da bi bio sretan. Dijete s pote&scar

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 19 Nov 2015 u 07:31
Glava ispod jastuka
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Glava ispod jastuka

Malena je Majda često u zadnje vrijeme spavala s glavom ispod jastuka.Imala je samo šest godina i nije mogla razumijeti zašto mama i tata  kasno navečer znaju vikati jedno na drug

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 12 Nov 2015 u 09:27
Jutro skriveno u magli
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Jutro skriveno u magli

Ustaješ rano nakon neprospavane noći. Nadaš se da je brige upio jastuk. Skuhaš si kavu i s najdražom šalicom staneš kraj prozora. Razgrneš zavjesu i otvori&

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 05 Nov 2015 u 07:30
Kako je Ivana konačno pukla
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Kako je Ivana konačno pukla

Ivana je imala lijepe 34 godine. Imala je jedan propali brak iza sebe, bez djece. Zatim je prije 5 godina upoznala sadašnjeg supruga i usprkos protivljenju svoje obitelji, jer je bio druge naci

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 29 Oct 2015 u 07:23
 Iskreni samo u interpretaciji tuđih mana
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Iskreni samo u interpretaciji tuđih mana

Ima ljudi koji će za sebe uvijek tvrditi da ih drugi ne vole jer su preiskreni. Mislim da se jako varaju. Nije to razlog zbog kojeg ih drugi ne vole. U stvari, oni i jesu iskreni, ali samo u trljanju

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 22 Oct 2015 u 07:29
Ja sam definitivno preglupa za politiku
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Ja sam definitivno preglupa za politiku

Kad bi mi opet slučajno pala pegla na glavu, (kao prekjučer kad sam na trenutak pomislila da sam odgonetnula tajnu crne rupe i kad sam mužu rekla da mi je danas neopisivo zgodan na što se on

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 15 Oct 2015 u 07:27
Kad bih imala vremena
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Kad bih imala vremena

Kad bih imala vremena da se ne obazirem na razna besmislena moranja, samo da se ispuni norma dana koju su propisali razni dušebrižnici i zakonodavci, otišla bih na usamljenu plažu i sa

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 08 Oct 2015 u 08:40
Jer me strah, sine....
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Jer me strah, sine....

- Mama? - Molim, sine? - Što su to izbjeglice? Stalno o njima pričaju. - To su ljudi koji moraju bježati iz svojih gradova ili čak iz svojih država. - Zašto moraju bježati? - Zbog t

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 01 Oct 2015 u 07:19
Ukupno vijesti 233

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

+385 52 854 033
+385 98 849 987
+385 91 130 31 80

autor@5portal.hr