Jedno dijete leži u svom krevetu.
To dijete više ni nije dijete, barem ne po općeprihvaćenim mjerilima kojima se označuje nečije djetinjstvo, ali ovo će dijete ostati dijete dokle god mu je predviđeno da gleda ili osjeća ovaj svijet.
Ne može puno toga svojim tijelom.
Ali, leti mislima. O, da, očito!
Gledam to moje dijete i pitam se, da li je zaista moje kad se tako vine mislima, još i puno prije snova i smiješi se, smiješi, Bože moj, poput anđela?
Nije to tek običan san o letenju, čak ni maštanje, ne, nimalo!
To je zaista let, neshvatljiv nama običnima koji koracima grabimo do prvih polica, do redova za nešto, do ukusnih zalogaja kojima nastojimo ušutkati onu neugodnu prazninu u nama, do knjige u knjižnici koja bi nam mogla nenadano dati odgovor na barem jedno pitanje od onih tisuću koja nas muče.
To je let iznad svega toga, sretan let koji zna bez da uči, bez da traga, bez da se trudi.
To je let prepuštanja jer se samo tako leti.
Kome se to smiješiš tako blaženo, tako sretno, tako blisko?
Što to vidiš da je tako divno da sam sigurna da se u ovom svijetu ne mogu naći riječi da bi to opisale?
S kim to razgovaraš a da se razumijete bez glasa?
Kamo to putuješ da ti je tako poznato, poznatije od svega u čemu si na moje oči rasla?
Da, poznato ti je, toliko da te raduje. Nisi iznenađena, nego sretna što to opet vidiš.
O, da mi je znati! Da mi je znati!
Kako se tako lako postaje spremnom za let? Kad god poželiš?
Da li tada sanjaš ili si tek tada budna?
Da li si u stranom svijetu ili si tek tada tamo kamo zaista pripadaš?
Možda samo čiste duše to znaju.
Nama ostalima je dan samo hod da stignemo poneko škrto, nepotpuno saznanje u ovom kratkom vremenu.
Leti, mila djevojčice i pozdravi sve koje vidiš i razumiješ, očito bolje od ovog ovdje.
Nije važno što ja ne vidim isto ono što ti možeš, ma koliko bih to iskreno htjela.
Važno je samo to da se tako divno smiješiš.
Vesna Ferluga - Antić