Tuga u džepovima

Ona ima najsjetnije oči na svijetu. Čežnja pomješana s tugom jer još nije uspjela pronaći ono čemu se nada i plaši se da nikad ni neće. Možda je ipak prekasno za takvo što?

Željela je pronaći nekog tko bi zavolio i njenu tugu, prihvatiti je kao prirodni dio nje, da je više toliko ne mora skrivati. Svijet ne voli tugu. Misli da je zarazna. Zato bi ju svako jutro potrpala u džepove prije nego bi izašla iz kuće.

Ona je uvijek primjećivala tugu. Nije to neka velika umjetnost ili dar. Onaj neki ton u glasu, zagasito obojen, kao da riječi izlaze s mukom, kroz zaštitnu masku pa su pomalo prigušene. Pogled koji vrluda negdje u stranu tijekom razgovora, kao da traži izlaz, stazu za bijeg iz naoko slijepe ulice. Ili pak nervozno brbljanje koje ne ostavlja prazninu za pitanja, plašeći se da se možda ipak vidi. 

Iako nije svjesno tražila tugu u drugima, primjećivala ju je previše često. To ju je zbunjivalo. 

Ako ima toliko tuge, zašto se svi trude proglasiti ju slabošću, nečim sramotnim što treba skrivati? Pa i sama bi je spremala u džepove prije nego bi se suočavala s vanjskim svijetom. Možda je stvar u previše površnih tješenja, previše ne imanja vremena, previše okretanja glava, previše lažnih bliskosti koje su se na prvu prepreku spotakle, previše okupiranosti materijalnim pa se otupi na sve ono suptilno? Ponekad bi imala osjećaj da većina ljudi tuđu nesretnu sudbinu vidi poput ljepljive muholovke na koju bi se i sami mogli zalijepiti ako joj previše priđu, a i sami su bili tužni i maskirani. Ponekad tako dobro maskirani da ni sebe ne bi prepoznali u ogledalu.

Tražila je. Ljubav. Htjela je prestati, pomiriti se, ali nije mogla. Nešto joj nije dalo. Davno je prerasla sve moguće mantre. Bila je svjesna da je smrtna. Previše svjesna toga. Život se za to pobrinuo. Ali, sad je to shvaćala, morala se usuditi tražiti i van okvira kojim je tu riječ svijet definirao. Za pronaći pravu ljubav, treba hrabrosti. Pa čak i po cijenu toga da zbog straha ne bude uzvraćena, bilo bi dovoljno da bude prepoznata. Da, nakon svega, bilo bi dovoljno.

Kad se vratila kući izvrnula je džepove i prosula tugu po podu. Oslobodila je. U praznom stanu, sa svojom tugom, pila je kavu i pušila cigaretu. 

Podigla je glavu i gledala kako dim obavija luster kojem je već predugo bila ugašena jedna žarulja od ukupno četiri. Zašto je mijenjati kad su i tri dovoljno? Da, pomislila je. Tako u stvari svijet i razmišlja, zar ne? Zašto da gore četiri žarulje kad se i sa tri dovoljno jasno vidi? Zašto da bude svjetlije kad bi se sve tako prokleto jasnije vidjelo? Kome treba jasnoća vida kad je već svijet stvorio jasne okvire što je za gledanje a što nije?

Ljutito otpuhnuvši zadnji dim, grubo je zgnječila cigaretu u pepeljari. U ladici je pronašla novu žarulju. Popela se na stolicu i zamijenila onu staru, davno ugašenu.

Sjela je ponovo za stol i zapalila novu cigaretu. Dim koji je sada obavijao luster bio je svjetliji i rasipao se kao da mu četiri žarulje ne dozvoljavaju da omota cijeli luster.

Gledala je igru svjetla i dima onim svojim sjetnim očima.

„Gdje si?“ – pitala je šapatom. Bila je gotovo sigurna da kroz, sada jače svjetlo, dim i tugu rasutu po kući, negdje postoji netko tko isto tako šapuće, „tu sam“.

Gotovo sigurna.

Samo je morala maknuti nametnute okvire da bi jasnije čula.

„Nastojati ću doći do tebe“ – šapnula je – „A i ti se potrudi. Vrijeme nam bježi. Moramo se naučiti prepoznati sa tugom u džepovima. Budimo hrabri. Toliko hrabri da nam neće biti važno što svijet o tome misli. Da nam bude važno samo prepoznavanje. Za sreću i njene trenutke je onda lako.“

Vesna Ferluga - Antić