Dogovor

Gospođa u pedesetim godinama žurno je prebacila tešku torbu punu namirnica iz jedne ruke u drugu. Bacila je pogled na sat na mobitelu.

- Možda imam vremena za jednu brzinsku kavu – pomislila je željno. Odlučila je nazvati supruga da provjeri je li sve u redu i da li se on mora hitno vratiti na posao s kojega je bio na pauzi. Kćerka koja je bolovala od cerebralne paralize i epilepsije nije ni na sekundu smjela ostati sama, zato su se smjenjivali kad bi netko od njih dvoje morao negdje otići.

- Hej! Je li sve u redu?

- Je, evo, smijemo se psiću i njegovim ludorijama. Smirena je.

- Čuj, ja bih popila kavu ako mogu. Moraš se brzo vratiti na posao?

- Pa i ne moram. Jučer sam radio duže i sve uspio dovršiti. Trenutno je zatišje.

- Koliko vremena imam?

- Pola sata, ali nemoj dulje.

- Ok. Vidimo se za pola sata.

Kako ne bi trošila dragocijeno slobodno vrijeme, odlučila je sjesti u prvi kafić, odmah kraj osnovne škole. Nije joj taj kafić bio neki kojeg je baš voljela, ali njen omiljeni je bio predaleko i izgubila bi vremena dok dođe do njega. 

- Svejedno je - pomislila je - kad mi donesu kavu, meditirat ću tako da se negdje zagledam tupo-glupo. Baš će biti lijepo pola sata ne misliti na ništa. Barem ću pokušati. Možda mi uspije.

Prolazeći pokraj osnovne škole, u kojoj je sudeći po gužvi u parku upravo trajao veliki odmor, primijetila je, odmah iza ograde koja je bila granica između škole i nogostupa kojim je hodala, jednu usamljenu djevojčicu. Odmah ju je prepoznala. Nikad je nije vidjela u životu, ali ju je prepoznala. Djevojčica je stajala oslonjena na zid, spuštene glave, kao da se trudila biti što je više moguće neprimjetna. Oličenje usamljenosti i tihog bola.

- Hej, debela! Kad dođe ljeto, postat ćeš slavna. Bit ćeš prvi kit u Jadranskom moru – doviknuo joj je jedan dječak, očito vođa malene grupe od još tri dječaka. Ostali su se na to zahikotali, jedan ga je suučesnički lupnuo po ramenu odajući mu priznanje na savršenoj dosjetki. 

Drugi je glasno par puta zaroktao i rekao; „Siguran sam da potajno skakuće po blatnim lokvicama kao Pepa Pig“. Treći se jednom rukom uhvatio za trbuh od smijeha a drugom se lupao po koljenu. Djevojčica je samo svoj pogled do tad uperen u pod, uperila negdje u stranu. To je najbolja moguća strategija koju svi zlostavljani u školi, nakon godina isprobavanja suza, molbi, opravdavanja i kontriranja na kraju zauzmu. Osamiti se što više, postati što je moguće nevidljivijim i šutjeti. Tako brže prođe. Nije ništa manje bolno ali barem brže prođe.

Žena je neodlučno zastala. Kolebala se na tren. Trenuci odmora u kojima si je mogla priuštiti kavu s nekim od prijatelja ili sa samom sobom bili su toliko rijetki da su predstavljali pravu dragocjenost. Zatim je, između zatišja u prometu, začula djevojčičin teški uzdah iz kojeg se oteo sitni, neuspješno zatomljeni jecaj. Naglo je odlučila.

- Oprosti – tiho joj se obratila kako je ne bi uplašila. Djevojčica se u čudu, smetenog izraza lica okrenula.

- Čula sam što su ti rekli – nastavila je u blagom tonu. Djevojčica nije ništa rekla, samo je opet posramljeno spustila glavu. I ta joj je gesta bila poznata. Znala je koliko je porazno kad znaš da i drugi to čuju a ti sama to ne znaš spriječiti, osim najčešće sebe mrziti što si takva kakva jesi. Njezino je tijelo instiktivno zauzelo pozu za bijeg. Torbu je dodatno učvrstila na rame i jednom nogom iskoračila.

- Želiš li razgovarati sa mnom o tome? Mislim, htjela sam ti reći da znam kako se osjećaš.

Djevojčica je podigla glavu i nepovjerljivo ovlaš pogledala ženu, da bi trenutak kasnije opet spustila pogled.

- Znaš, to će proći – rekla je žena. Djevojčica je par puta zbunjeno zatreptala jer je vjerojatno očekivala predavanje o izgradnji stava ili možda čak i o tome kako bi se stvarno trebala potruditi da malo smršavi. Rijetko je kada čula riječi utjehe.

- Kako znate da će proći? Rugaju mi se oduvijek. Čak se rugaju i onima koji se ponekad druže sa mnom tako da me i oni brzo ostave.

- Vjeruj mi, proći će. I ja sam jednom bila u tvojoj koži, i ja sam mislila da će zauvijek ostati tako, ali nije. Prošlo je.

- Kada? – pitala je. Oči je raširila u željno očekivanom odgovoru.

- Jednom, možda ubrzo, možda ćeš se morati strpjeti neko vrijeme, barem do završetka škole, možda i mrvicu duže, ali svakako će tome doći kraj, u to budi sto posto sigurna.

- Uh, ja bih htjela da to danas prestane. Mrzim odlaske u školu. Mama kaže da moram očvrsnuti i naučiti se braniti, ali ne ide mi. Kad se branim bude još gore. Njih je uvijek više a ja sam sama. Više joj ništa ni ne govorim. Ako joj kažem, onda se ona sekira, ponekad popriča s učiteljicom, ljuti se na one koji me zezaju, ali sve ostaje isto, ponekad bude još i gore. A sve što je gore ja više jedem, kao da nisam normalna. Onda se ljuti i na mene i objema nam je teško. Zato je bolje da joj ništa ni ne govorim. Ponekad poželim da se nisam ni rodila – rekla je i opet beznadno spustila glavu.

- Znam, ali reći ću ti nešto, a to što ću ti reći možda će ti zvučati čudno, ali vjeruj mi, to je istina. 

Djevojčica je s povjerenjem kimnula. Konačno je nitko nije osuđivao što je takva kakva jest.

- Vidiš, tebe u životu čeka nešto veliko, puno veće nego što čeka ove koji su ti se rugali ili one koji su te zbog straha od ruganja ostavili samu. 

- Kako znate? To ne možete znati – rekla je u čudu.

- Znam, a zamisli, nisam neka vidovnjakinja, niti gledam u šalicu kave. Ne vjerujem u horoskope i razne uroke. Budućnost ne mogu vidjeti ništa bolje od tebe.

- Kako onda...

- Iz iskustva. Slušaj me pažljivo. To što sada prolaziš je nešto što će te pripremiti za nešto veliko što te čeka. Sigurno nešto u vezi s osjećajima prema drugima, nešto što ćeš morati osjetiti prema nekom ili nekima da bi njima pomogla u nevolji ili težini života, a što ćeš moći jedino ako si i sama kroz to prošla.

Djevojčica je zbunjeno trepnula i otvorila usta. Nije razumjela. Žena je pomislila kako je jako važno da barem otprilike shvati.

- Sve što nam se u životu događa nije bez razloga, iako se ponekad čini da je tako. Ovo što sada prolaziš je velika škola. Moraš to proći da bi mogla kasnije pomoći nekom, da bi ga razumjela i prihvatila bez obzira na različitost. Previše je osuđivanja različitosti na ovom svijetu. Ti si divna djevojčica prekrasnih očiju, i jako dobra u duši. Toliko dobra da ne znaš odgovoriti na zlo. Kasnije ćeš naučiti ne obazirati se na njega jer ćeš shvatiti da postoje više vrsta ljudi, ali za sada je važno da naučiš prepoznati tri najosnovnije. 

U prvoj grupi su ljudi koji se žele osjetiti moćnima u svom životu ali ne znaju kako pa izabiru način da druge što više ponize kako bi dobili osjećaj da su veći, važniji i snažniji od njih. Koliko god lažno izgledaju jaki, oni su u stvari slabi i nikad neće moći steći pravo i duboko prijateljstvo nego samo sljedbenike kojima će se vječno imati potrebu dokazivati na različite načine, a nijedan neće biti plemenit i dubok. 

U drugoj grupi ljudi su oni koji su sami iskusili patnju pa će je prepoznati kod drugih ljudi i imati će potrebu im je olakšati. Birati će i takva zanimanja u kojima će se osjećati moćnima u svom životu na način da nekome život učine lakšim i boljim. Oni će uvijek paziti da nikog namjerno ne povrijede i imati će, možda malobrojna, ali duboka i prisna prijateljstva i veze. Tuđu bol će teško podnositi a još teže svoju grižnju savjesti da im nekako ne pomognu ako mogu. 

Treća grupa ljudi su oni koji se plaše imati vlastito mišljenje, ali će ih netko ili nešto uvjeriti da je najbolje za njih stati uz prvu ili drugu grupu ljudi. Njima će osjećaj moći dati pripadanje toj grupi. To su otprilike oni koji su pobjegli kad su im se rugali što se druže s tobom i ostavili te samu. Zato, znam. Tebe čeka nešto veliko, to jasno vidim, jer ti pripadaš drugoj grupi. Nećeš se bojati biti različita, čak će ti i goditi što to jesi jer je svatko u stvari jedinstven, ali samo rijetki imaju hrabrosti to zaista i biti.

- A što bih to mogla raditi? – vidjelo se na njoj da joj još puno toga nije jasno, ali kao da su je te riječi negdje unutra malo podigle.

- U čemu si dobra?

- Pa, volim pisati i čitati knjige. Volim životinje i male bebe. Kad ih držim u krilu, male bebe se smire ako su uplakane, to sam primijetila. A sa životinjama pričam. Ponekad mislim da me razumiju.

- Eto, vidiš. Možda ćeš postati spisateljica, možda veterinarka, možda učiteljica, pedijatrica, psihologica, humanitarka, tko zna? Ali svakako ćeš raditi nešto važno što će pomagati ljudima ili životinjama. A to možeš samo ako si naučila što stvarno znači osjećati se usamljeno, što znači suditi drugome samo zbog toga što se po izgledu ili nečem drugom razlikuje, i kako je to kad te život boli zbog tuđe površnosti i zlobe. Zato prolaziš to što prolaziš, da bi mogla razumijeti. Jednog ćeš se dana okrenuti i shvatiti da sam bila u pravu. Tvoj će život svakako imati veću i ljepšu svrhu nego one četvorice. 

- Sigurno? – htjela je jasnu potvrdu.

- Sigurno. Evo, ovako ćemo. Ovo je moja adresa – pružila joj je račun iz trgovine na kojem je na brzinu napisala svoje ime, ulicu i broj – Molim te, ako budem još živa, kad budeš shvatila da sam bila u pravu, a sigurno jesam, dođi kod mene. Ako još budem tu, popit ćemo kavu i popričati o svemu. Važi?

- Važi! Dobro ću to čuvati – veselo je rekla i pažljivo stavila račun među korice bilježnice koju je izvadila iz torbe.

Uto se čulo školsko zvono.

- Moram ići, zvoni. Imamo test iz matematike. Držite mi fige – podigla je svoju bilježnicu kao da to njome potvrđuje.

- Hoću. I ja moram kući, čekaju me moji. Je li ti sada lakše kad to znaš?

- Je, puno, puno lakše. Hvala, teta!

- Evo, onda sam i ja sretna što je tebi lakše. Kad ti se opet budu rugali, sjeti se što sada znaš. Čeka te nešto veliko i zbog toga imaš razloga živjeti.

- Hoću. Neće biti uvijek lako, stvarno znaju biti okrutni, ali kao da će ipak biti lakše sad kad to znam. Bok i hvala Vam još jednom.

- Bok i tebi, i hvala što si pričala sa mnom. Ti si jedna hrabra cura, i jako dobra u duši, zapamti to!

Žena je malo gledala za djevojčicom koja je prošla kraj one četvorice. Nešto su joj dobacili, nije čula što, ali bila je sigurna da to nije bilo ni lijepo ni slatko. Djevojčica ih je pogledala, nije spustila glavu, nije pobjegla. Samo je mirno prošla gledajući najprije u njih a onda ravno ispred sebe.

Žena je pogledala na sat. Kava i tupo polusatno buljenje ni u što će morati čekati neku drugu povoljnu priliku. Nije joj bilo žao, ni najmanje. Nasmiješila se. Osjetila se moćnom. 

Vesna Ferluga - Antić