Ponekad slušam i čitam kako ljudi pričaju o običnim, svakodnevnim stvarima. U onom kafiću je kava puno bolja, više je neću ovdje piti. Jedva čekam godišnji da se malo resetiram. Nekako se osjećam kao da sam u depri. Da odemo na taj koncert? Idemo malo u Rijeku na šoping? Boli me kičma, danas sam cijeli dan ležala. Imam PMS pa nisam nizašto, ostajem doma.
Ponekad, kad to slušam budem i pomalo ljubomorna, pogotovo kad sam premorena. Voljela bih da mogu i ja tako.
Ali, ne mogu. Kao roditelju njegovatelju nije mi suđeno da odem u šoping da bih ubila vrijeme ili depresiju, da legnem kad me kičma boli i da se obazirem na PMS pa tog dana pomalo štrajkam. Kava je svaka dobra ako se ukrade pola sata, a godišnji je čista utopija. Ovo zvuči kao da se žalim, ali ne žalim se. To je moj izbor jer zbog ljubavi prema djetetu s velikim problemima nisam ni pomišljala razmatrati o nekom drugom. Samo želim reći kako mi je često žao što ljudi ne znaju cijeniti svoju slobodu izbora. Leći kad ti se leži ili kad si bolesna, ići u šoping kad te uhvati neka nedefinirana tuga, čekati godišnji za reset.
Koja je to sloboda! Nemate pojma.
Kad ti za sat kave s prijateljicom jednom na tjedan treba čitav logistički plan i pritom jednim uhom slušaš nju a drugim da li ti je možda promakao bip na mobitelu pa provjeravaš glasnoću, na svaku tuđu frustriranost zbog izbora ponekad poželiš reći: "Ne, nije tvoj problem da li da kreneš ovamo ili onamo, problem je što ne vidiš koliko si sretna što imaš izbor da odlučiš da li ti je ljepše ići tamo ili onamo."
Roditelj njegovatelj je vojnik u rovu. Nema izbora. Dijagnoze su neprijatelji koji te svakog trena mogu zaskočiti. Količina stresa s kojim roditelj njegovatelj živi je isti kao i vojnika u rovu, samo što taj stres ne prestaje. Puška je uvijek otkočena, nema bijele zastave, nema bijega. Nečiji čitav život ovisi o tvom jednom jedinom izboru, a to je da uvijek budeš tu kad treba.
Voljela bih vam ponekad reći, volite svoje slobode izbora gdje ćete piti bolju kavu, kako ćete provesti godišnji, mogućnost da ne radite ništa kad se razbolite. Ali, svjesna sam da bi to čudno zvučalo jer ljudi se mahom osjećaju kao da nemaju izbora.
Izbor roditelja njegovatelja je uvijek samo jedan. Borba s dijagnozama. Voljela bih da ponekad i ja mogu birati kako da si upotpunim dan, ali bilo bi to sebično, ne obazirati se na dijagnoze koje imaju naviku skakati na tebe kad najmanje očekuješ. Puška je uvijek na gotovs.
Volite svoju slobodu izbora, pokušajte vidjeti da je imate. Život je lijep kad si svjestan da imaš izbor. Cijenite tu slobodu. Osvijestite je.
Kad osjetim da netko uopće nije svjestan svoje slobode izbora, a pogotovo da može leći kad je bolestan, resetirati se kad je umoran tako da se odmakne od izvora stresa, osjećam se slobodnijom od njega jer ja sam i te kako svjesna toga koje je to bogatstvo. Ako si osvjestite svoje mogućnosti odabira, biti ćete i svjesniji sebe i osjećat ćete se slobodniji. Tada bi lakše primijetili i nas koji tu slobodu nemamo jer ne možemo kontra ljubavi i vlastite savjesti. Tada bi i nama i vama život bio ljepši jer bi se više razumjeli.