Oluja

Nenad je izašao iz stana sa istom mišlju s kojom je izlazio već gotovo tri mjeseca. Hoće li možda jutros sresti Leu na stubištu. Ponekad je znao sam sebe uhvatiti kako do zadnjeg trena prisluškuje da li će čuti otvaranje vratiju stana kat iznad svoga. Ponekad bi mu se i posrećilo pa bi izašao tek onda kad bi čuo njene korake kako se spuštaju stepenicama.

- Dobro jutro, susjeda. Idemo malo raditi?

- A, šta ćemo. Računi ne čekaju nikog.

- E, da... Barem je lijepo vrijeme. Neka Vam i dan bude ovako ugodan!

- Također, susjed. Vidimo se!

Već je tri mjeseca skupljao hrabrost da njihove tobožnje slučajne susrete pretvori u namjerne pozivom na kavu u kafiću u prizemlju zgrade, ali nikako da formalne kratke razgovore preusmjeri na tu temu. Možda je to lakše kad si mlad. Još se nisi dovoljno puta opekao pa da takve pozive smatraš više izazovom a manje mogućim izvorom nove boli ili poniženja, pomislio bi puno puta kad bi Lea žurno nastavila svojim putem.

Nije znao puno o njoj, tek da je prije tri mjeseca pobjegla od nasilnog muža doselivši se majci i da nije imala djece. Kako je i sam konačno okončao ružan razvod pun vrijeđanja, predbacivanja, podijele imovine i borbe oko skrbništva nad dvanaestogodišnjim sinom, nekako je na Leu i sebe počeo gledati kao na dva brodolomca koji su se iskrcali na suprotne obale velikog pustog otoka, ali nikako da se sretnu zauzeti preživljavanjem i borbom sa vlastitim strahovima. On zamijenjen mlađim biznismenom, ona s tek zacijeljenim modricama. Običan poziv na kavu u takvim okolnostima više se nije mogao smatrati običnim.

Nije znao točno definirati što ga je na njoj tako privuklo. Možda oči? Nikad nije vidio tako velike oči koje su uvijek izgledale na granici smijeha i plača u isti tren, kao da će se, dok pucneš prstima, odlučiti zbog jedne naoko sitnice koju će ugledati i prevagnuti na jednu ili drugu stranu. Ili možda zbog te nesumnjive hrabrosti da promijeni tijek sudbine. Nije lako pobjeći od nasilnog partnera koji te već dovoljno puta ponizio da više ne vjeruješ nikom a najmanje sebi. Čuo je da je njen bivši negdje u inozemstvu s nekom drugom i bio je zahvalan na tome što je dovoljno daleko da joj više ne može nauditi.

U svakom slučaju, čim ju je prvi put sreo, ostao je osupnut i kao začaran. Kao da je u sebi imala ono nešto podešeno na njegovu frekvenciju. Mislio je da je nemoguće da mu se to više ikad dogodi, barem ne u njegovim godinama kad su mladenačka bezbrižnost i žar ostali samo uspomene s početka stoljeća, ali na njegovo veliko iznenađenje, dogodilo se.

Tražio je njen profil na fejsu, pokušao je sa vjenčanim prezimenom i sa djevojačkim. Nije ju našao.

On sam je često visio na fejsu. Prečesto, rekao bi kad bi si dozvolio da bude iskren prema sebi. Bio je usamljen i to je pravdao time. Fejs je pružao osjećaj pripadanja. Osjećaj mnoštva. U zadnje vrijeme mu je počeo ići pomalo na živce. Nije bio ovisan o cigaretama, piću ni kocki, ali morao si je priznati da je postao ovisan o tom okretanju malog kotačića u sredini miša. Kad bi uspio maknuti s fokusa svo to mnoštvo iza ekrana, shvatio bi da si osjećaj usamljenosti miče samo okretanjem tog kotačića a ne stvarnim životom. Živio je sjedeći i tako si stvarajući umjetan osjećaj putovanja, prijateljstva i komunikacije. Ponekad bi mu se to činio, pa, pomalo kukavičkim načinom. Svi bi ti ljudi i dalje ostali stranci koje nikad nije sreo kad bi se kasno u noć ištekao. Nikad s njima nije a ni neće popiti kavu. Nikad ući u rasprave gledajući se u oči. Nikad vidjeti iskrenost u namjeri da se ostavi utisak dobrote, detektirajući pokrete tijela. To je samo zabava da si skratim dan, znao se tješiti. Ali, nekako je osjećao da nije tako. Kao da je odustao zamijenivši stvaran život i svakodnevnu borbu virtualnim životom i virtualnom borbom za nešto. Što? Nije ni sam znao, osim da je nesumnjivo tako bilo lakše.

Jedne je večeri, kad je počelo grmjeti i sijevati, isključio računalo da mu slučajno kakav grom ne napravi štetu koju će teško financijski nadoknaditi. Kao učitelj povijesti i zemljopisa u tri različite škole nije zarađivao puno uzevši u obzir da je redovito plaćao alimentaciju. Osjetio je nemir. Uzeo je knjigu u ruke, ali nije se mogao skoncentrirati. Rečenice su bile samo tintom otisnuta slova bez značenja.

Uhvaćen u zamku misli koje nije mogao otkloniti okretanjem kotačića na mišu, ni sam ne znajući što bi sa sobom, obukao je jaknu. Volio je oluje, to pražnjenje nakupljene energije, teške oblake koji su u trenu mijenjali oblike, to suočavanje s nevremenom kao s protivnikom, ili čak i osjećaj stapanja i razumijevanja, kad već vlastite podivljale misli nije mogao uhvatiti i skupiti u neku munju koju bi ispustio da mu bude lakše.

Odmah iza njegove zgrade bilo je brdašce na čijem vrhu je bila smještena mala drvena napuštena kućica s malim trijemom. Ponekad, kad bi se nakon napornog dana na poslu zaželio malo mira i rekreacije, znao bi dugo šetati sa muzikom u ušima i na kraju sjesti na taj trijem. Ponekad bi i sa sinom tamo odlazio, kad bi prespavao kod njega, željan razgovora s njim. Sada mu je sin ulazio u teške godine i postajao sve neuhvatljiviji. Nedostajao mu je.

Čim je izašao iz kuće, preuzela ga je oluja. Dok se penjao na brdo, nije mu bilo svejedno. Ali bio je u takvom raspoloženju da je pomislio kako za čovječanstvo i ne bi bila neka velika šteta kad bi ga pogodio grom. Kad je stupio na trijem i tako na vrijeme umakao prolomu oblaka, ipak je odahnuo. S uživanjem i pritajenim strahom uživao je u nebeskoj manifestaciji izljeva bijesa. Sve je oko i iznad njega ključalo i došlo mu je da vrišti zajedno s olujom, da tako izbaci iz sebe sav pritisak koji si je više sam nametnuo i dozvolio. Gotovo da je to i učinio, željan toga da se osjeti slobodnim, kad je krajičkom oka, u bljesku munje primijetio nešto što inače nije pripadalo dobro poznatom okolišu. Čekao je novi bljesak. Tada ju je ugledao.

Stajala je na vrhu omanje stijene. Rukama je široko rastvorila svoj ogrtač, potpuno se izloživši oluji. Podivljali vjetar joj je otežalu mokru dugu kosu vijorio u svim smjerovima. Njena se promočena haljina priljubila uz njeno tijelo ocrtavajući svaki savršeni i nesavršeni dio. Ostao je ukopan i opčaran ljepotom tog prizora. Prošlo mu je kroz glavu da bi tako mogla i poginuti, ali razumio ju je. Što je maloprije i sam pomislio o šteti za svijet koju bi prouzročio njegov odlazak s njega? Izgledala mu je čarobno, poput vile. Znao je. Liječila se olujom. Ispirala je sa sebe sve ono loše što se nakupilo, istom onom količinom hrabrosti kojom se poslužila kad je pobjegla od ponižavanja i udaraca. A što je on radio? Skrivao se ispod trijema. Gledao ju je zadivljeno ne mogavši skrenuti pogled čak ni kad bi je između bljeskova obavio mrak.

Kako je naglo došla, oluja se naglo počela smirivati. U zadnjem ju je bljesku vidio kako onemoćalo sjedi na stijeni s licem skrivenim u dlanovima. Plakala je. Svim je svojim bićem želio sjesti kraj nje i priviti je na svoje grudi da se tamo do sita isplače. Šutio bi. Ni riječ ne bi rekao. Ali, nije se ni pomakao. Znao je da su još uvijek stranci i da bi joj bilo neugodno kad bi shvatila što je vidio.

Čekao je da prva ode. Kad više nije bilo opasnosti da će ga vidjeti, krenuo je i on. Osjećao je kao da je ta oluja u njemu osvjetlila dio koji je predugo bio skriven u mraku i za kojeg nije bio ni svjestan da ga ima.

Kad se preskinu u suhu odjeću, uključio je računalo. Ulogirao se na fejs. Ukopčao je dnevnik aktivnosti. U zadnja je tri dana lajkao nebrojeno statusa, videa i slika. Komentirao i čestitao razne teme, rođendane i postignuća. Njegovi emotikoni kao da su se cerili a ne smijali od srca. Crvena srca odjednom su mu izgledala kao kičeraj sa štanda bižuterije. Gifovi su glumili osjećaje i neizrečene misli zbog skraćivanja vremena potrebnog da bi se nešto riječima objasnilo. U ozbiljne rasprave ušao je četiri puta. Bilo je i vrijeđanja s obje strane. Ništa time nisu riješili. Nitko se nije zbog toga promijenio i postao boljim čovjekom. Svijet nije postao bolje mjesto. Naprotiv. Vrijeđajući strančevo mišljenje nije imao osjećaj da je njegovo postalo vrijednije. Nije bio toliko samopouzdan.

Kad se uvjerio u ono u što se htio uvjeriti, ušao je u postavke. Trebalo mu je malo vremena da pronađe kako se odjaviti sa facebooka. Čim je shvatio, odjavio se. Jeste li sigurni, pita ga fejs. O, da, jesam. Konačno jesam. Život je negdje vani. U oluji koja ruši i stvara, u kafiću ispod mog stana, u zvukovima koraka na stubištu, u razredu punom znatiželjnih i još naivnih glavica, u sinu koji zbunjeno traži svoj put ispod neba. Ne želim se praviti bolji i pametniji nego što jesam. Čak ni hrabriji. Želim živjeti, tonuti i boriti se za dah dok se ne dočepam obale.

Idućeg je jutra pažljivo slušao kroz zatvorena ulazna vrata. Kad je čuo otvaranje vratiju stana iznad sebe i zatim korake, izašao je na stubište. Dok je silazila, pogledao ju je. Nasmiješila se.

- Dobro jutro, susjeda. Idemo u nove radne pobjede?

- Dobro jutro! Naravno. Idemo! – rekla je to nekom novom energijom. Znao je od kud ju je skupila.

Nastavili su se zajedno spuštati stubištem.

- Čujte, kako bi bilo da se malo bolje upoznamo, ipak smo susjedi. Što kažete na kavicu ili piće večeras oko dvadeset sati? – to je iz njega poteklo tako lako da se sam sebi začudio.

Zastala je. Vidio je da se u njoj nešto bori. Nije joj bilo lako odgovoriti nakon svega što je prošla. Nije znao konkretno što, ali znao je da je sigurno bilo gadno.

- Da, zašto ne? Može i kavica i piće – rekla je ta neobična i hrabra žena.

Po prvi put se i on osjetio iskreno hrabrim.

- Idemo – rekao je sebi kad se zaputio prema parkiralištu mahnuvši joj.

Vesna Ferluga - Antić