Osjećaj praznine

Od kad sam prošla pedesetu, mislim da sam shvatila onaj teški osjećaj praznine koji te povremeno strefi. Ono, kad imaš osjećaj da trenutno ništa ne ulazi u tebe. Ni lijepo, ni ružno, ni dobrota, ni zloća, ni empatija, ni hladnoća, jednostavno se osjećaš praznom i bezosjećajnom. Obavljaš što moraš i to preko one stvari, a u tebi crna rupa koju ničim ne možeš ispuniti. Tužan je to osjećaj. I, strašan. Zašto ne osjećam ništa?

Nedavno mi je sinulo o čemu se najvjerojatnije radi.

Nisi prazna, nego prepuna i više ništa ne stane! Taj je osjećaj praznine prirodna obrana od predoziranja, od sloma. Razgovarajući s prijateljicama i prijateljima, nekako mi se čini da od tog povremenog osjećaja "praznine" najčešće pate visoko senzibilne osobe, koje se toliko nakrcaju osjećajima da jednostavno više ne stane. 

Kad si prirodno preosjetljiva, onda vrlo brzo detektiraš svaki svoj i tuđi osjećaj, imaš se nagonsku potrebu identificirati s tuđim problemima ili odbraniti od zlobe, nerazumijevanja i hladnoće koju nikako ne možeš shvatiti, (kako ne osjeća ništa od svega toga, kako ne vidi), i vrlo se brzo nakrcaš. Nosiš u sebi i svoje i tuđe suze, bolesti bližnjih, sve svoje mane kojih si svjesna i povremeno ih se sramiš, svu hladnoću i nebrigu svijeta, zajedljivost kao dokaz nečije nadmoći nad tobom, zluradost, sve parkirane automobile na nogostupu dok šetaš gurajući invalidska kolica, sve one "nemate na to pravo", sva površna sažaljenja bez trunke razumijevanja kao majka djeteta s teškoćama, sve začuđene poglede uperene u tvoje dijete, sva "psssst!" kad dijete pita majku, "a zašto se ona cura tako velika još vozi u kolicima", svu borbu za dostojanstvo, sva nastojanja opovrgavanja tvojih začudnih principa, i dođe dan kad više jednostavno ne stane. 

Nije praznina, ljudi, iako je osjećaj takav. Ne stane više!

Ali, sva sreća to su faze. Kad se nešto uspije procesuirati u tom periodu od svega onog prekrcanog, opet se počinje primati.

Kod ekstrasenzitivaca je primanje normalno stanje. Zato ih mnogi vole. Jer osjećaju druge. Pa ih mnogi, više manje nesvjesno, krcaju svojim problemima. Šteta što rijetki od njih pomisle, ako ima toliko mjesta za mene, ima li u meni toliko mjesta za druge? Moja je sreća da imam dvoje takvih divnih ljudi s kojima mogu razmijeniti doživljaje i povremeno ih tako iskrcati. Problem je kad ih zbog obaveza s obje strane dugo ne vidim.

Praznina je zapravo period kad je too much svega.

Vesna Ferluga - Antić