Najveće rudarske nesreće u Raši i Labinu utisnute u sjećanju sugrađana

Kobnog 28. veljače 1940. godine, neposredno prije kraja noćne smjene, oko 4.30 ujutro, u rudniku Raša, u Komori 1 odjeknula je snažna eksplozija ugljene prašine. Te je noći u toj komori radilo ukupno 432 rudara i 4 nadzornika. Poginulo je 185 rudara, većinom u rudniku, a još 4 kasnije u pulskoj bolnici. S obzirom da je noćna smjena bila pri kraju, neki rudari su se već uputili prema izlazu, pa tako broj poginulih nije i veći. U istoj bolnici zbrinuto je tridesetak teško ranjenih ili zatrovanih rudara zbog udisanja ugljičnog monoksida, dok je osamdesetak lakše ranjenih liječeno u raškoj ambulanti.

Fašistička Italija je zbog svoje imperijalističke politike prema Abisiniji bila pogođena embargom. Stoga je nastojala što više iskoristiti domaće sirovine, pa je njezina glad za ugljenom enormno porasla. U vrijeme najvećih proizvodnih uspjeha raškim ugljenokopima upravljao je ing. Augusto Batini, izuzetno sposoban i pošten čovjek, kojega su rudari jako cijenili, jer se svaki dan spuštao u rudnik, pa ga je savršeno poznavao.

- Pod njegovim rukovodstvom pripremana je za proizvodnju Komora 1, vrlo bogata ugljenom, ali po njegovom mišljenju nije još bila spremna proizvoditi, jer je trebalo znatno poboljšati ventilaciju i poraditi na podgradi. Umjesto razuma, pobijedila je nezasitnost za ugljenom i Batini je 1939. smijenjen. Na njegovo mjesto došao je Giustiniano Bechi Gabrielli, nestručna osoba. Slabo je poznavao rudnik i vodio je računa samo o povećanju proizvodnje u frenetičnom ritmu na uštrb sigurnosti. Za razliku od svog prethodnika stavio je van snage pravilo vlaženja ugljene prašine prije miniranja, govori nam dugogodišnji voditelj Narodnog muzeja u Labinu Tulio Vorano. Ističe da je to vjerojatno bio i uzrok najveće rudarske nesreće u povijesti rudnika Raša koja je mnoge obitelji na Labinštini zavila u crno i ostavila bez jedinog hranitelja. Mnogi su izgubili oca, brata, supruga susjeda, prijatelja.

Prof. Vorano ističe da su poginuli rudari sahranjeni pojedinačno na raznim grobljima širom Istre, ali i u nekim dijelovima Italije. Jedina zajednička grobnica poginulim rudarima je ona na groblju u Svetvinčentu gdje je podignut i spomenik. S njega je poslije Drugog svjetskog rata izbrisana godina fašističke ere, a do danas nije uklesana godina 1940., pa onaj „28 febbraio“ izgleda izvanvremenski nestvaran.

Među poginulima bio je i Arrigo Grassi, kovač koji nije radio u noćnoj smjeni, već je trebao započeti s poslom u 5 sati. Čuvši za nesreću pohitao je u pomoć drugovima, ali bez odgovarajuće opreme, bez gas-maske. Nekolicinu dugova uspio je spasiti, ali je potom pri još jednom pokušaju i sam nastradao. Talijanske vlasti su ga posmrtno odlikovale, kaže profesor.

- Taj rudarski život se nikad ne zaboravlja. Kao dijete se igrate sa svojim vršnjacima, ali kad začujete rudarsku sirenu onda znate da se nešto u rudniku dogodilo, neka nesreća. Strepite za vašeg oca ili djeda, strica ili susjeda, jer su tragedije „scopio“ bile česte u rudniku. O tragediji koja se dogodila 28. veljače 1940. godine pričali su rudari još godinama poslije tog tragičnog događaja, pa sam po tom pričanju i ja doznao o njoj. U toj tragediji nisam izgubio nikog svog, ali vjerojatno je sudbina tako htjela. Naime, moj djed Sipe iz Topida pričao je kako je izbjegao tragediju. Tog kobnog dana trebao je ići u rudnik, ali se zamijenio s kolegom. Ostao je kod kuće jer se jedna krava trebala oteliti, trebalo je tu pomoći i obaviti sve što treba. Tako je barem on pričao, ali nerado i rijetko, valjda je imao osjećaj krivice, jer mu je taj kamerad, koji ga je zamijenio poginuo u nesreći toga dana u rudniku Raša. Sjećam se i detalja o kojem je pričao. Spremio je bocu rakije, na skrivečki, za tog rudara da mu pokloni u znak zahvalnosti. Valjda je to tako bio običaj. Ta je boca, po pričanju, ostala u konobi, na nekom skrovitom mjestu, još puno vremena, godinu, dvije, a možda i više. Kasnije je nestala, jer je nije htio piti, a isto tako nije pustio da netko drugi popije tu rakiju koju je namijenio svom kameradu iz rudnika. Podsjećala ga je na njega i na tragediju, priča Knapić i nastavlja:

- Ostale su mi u sjećanju i priče o solidarnosti rudara bez obzira tko je on bio i odakle je došao. Kad su ulazili u rudnik bili su svi kao jedno, kamerati, jedinstveni u toj utrobi zemlje. Mi, djeca Raše, isto tako nismo nikoga razlikovali, igre su bile takve ovisno o vremenu u kojem smo živjeli i proživjeli djetinjstvo. Moja je obitelj rudarska, meni je djed bio rudar, pa kasnije i otac, koji bi mi znao često reći "hoj kamo ćeš, samo va kovo nemoj poć". Djeda kao rudara se ne sjećam, bio je u mirovini, ali oca da. Bio je nekoliko puta zatrpavan, nastradao u tim škopijama, ali na sreću ipak je ostao živ. Naravno da rudnik ostavlja posljedice i na život rudara, ali i na njihovim porodicama i na kasniji život kad ti ljudi odlaze u mirovinu. O toj tragediji se pričalo jako malo, tek onda kad se je nije moglo zaobići, a kao dijete sam shvatio da je to nešto o čemu ne smiješ na glas govoriti. Zašto? To nisam shvatio iako sam kasnije o tome razmišljao i nisam našao odgovor, jer više nije bilo talijanske vlasti, već je tada bila druga država, Jugoslavija. I zašto ne o tome pričati? Koliko ja znam niti za vrijeme Jugoslavije se nije puno govorilo o rudarskim tragedijama. Mislim da su se vlasti na određen način bojale rudara, a na to ima svog udjela i ta rudarska sloga, zaključuje Josip Pino Knapić. (Glas Istre)23.11.2020./08:36:59