OSOBNO ADRIANO ŠĆULAC – Povratak

Drage i dragi moji, eto nakon skoro dvije godine, po prvi put čujem opet zvukove tipkanja vlastitih prstiju, barem što se ovog portala tiče. Istina znalo je u posljednje vrijeme biti napisano po par rečenica na jednoj od društvenih mreža.

Super reći će neki, bar ga nismo trebali ni gledati ni čitati, mada znam da ima i onih koji drugačije misle. Istina nije mi stalo. Pišem, netko čita i gleda, netko ne i to je to.

Oduvijek sam ja bio JA, s manama, vrlinama, greškama i dobrim procjenama. Uglavnom bio sam JA.

To sam i ostao, mada opet nekako drugačiji ja. Osoban sam u ovom članku, nisam junak, kako me neki vide, nisam učinio ništa naročito. Jedan sam od onih, nažalost na tisuće koji su prošli svu agoniju ružne i opasne bolesti. Nažalost mnogi koji su bitke i ratove vodili u isto vrijem sa mnom, nisu uspjeli, i vjerujem da im je lijepo gore među anđelima, jer to su i sami bili. Jednog ćemo im se dana svi pridružiti.

Osoban sam, pišem iskreno, dobronamjerno, ako ovaj moj članak ikome i malo pomogne, bit ću jako sretan.

Vozeći se jedne kasne večeri nakon odrađene emisije na TV Novi, iz Pule ka Labinu, osjetio sam zastrašujuću bol u trbuhu. Jedva sam stigao do Labina.

Već sam dan nakon, bio u Rijeci, kod privatnog gastroenterologa, jer je vrijeme čekanja na pregled, inače kod nas mjesecima. Sva sreća, jer reče mi on nakon pregleda da sam zakasnio par dana, ovih slova ne bi bilo.

Nakon toga se sve užasnom brzinom razvijalo. Kliničko Bolnički Centar Rijeka, svi mogući pregledi i dijagnoza, najgora moguća. Karcinom.

U sekundi mi se srušio svijet. Nastao je strah, plač, pomisao na bijeg, ali kamo, kuda, od koga?

Mjeseci provedeni nakon toga nisu za ovo štivo. Bio sam više na onom svijetu nego ovom. Kile se topile, te ih je u dva mjeseca bilo minus 42. No vrhunski znalci, moji heroji, humanisti, moralisti, spasioci naših života učinili su dobro djelo.

Zvijer se bila ukopala u mome tijelu. Ukopala se nenajavljeno, naoružana do zuba, spremna da me uništi, u ratu koji nikada nije najavila.

Ostao sam iznenađen, prestrašen, žalostan, u nedoumici. Što i kako se ponašati? Prvo sam je mrzio, prezirao. Znajući da me čeka dugi rat, da me čekaju bitke, koje moram pobijediti, jednu po jednu, ako na kraju želim pobijediti i rat.

Teklo je vrijeme. Nadmudrivali smo se i borili. Mrzio sam zvijer. No onda sam promijenio taktiku.

Prihvatio sam je, čak i priljubio, znajući da tako mora biti. Potpuno je nestao onaj ogroman strah od smrti. Nemam ga više, i to je ono dobro. Zar ne vele kako u svakom zlu ima i nečeg dobrog. Strah manje.

Nakon dvije teške operacije, šest mjeseci kemo terapije, evo me . Opet zdrav. Doduše još uvijek u fazi povratka.

I da, drugi ja. Promijenili se prioriteti, promijenio se osobno. Psihički, fizički, na sto načina.

Naučio mnogo toga. Konačno, da konačno, jer bilo je i vrijeme, spoznao sam da su ljudi zli. Mnogi. Ranije sam mislio da u svakom čovjeku ima barem sitnica dobrog. Sada znam da nema. Mnogi su zli i pokvareni do i zadnje kosti. Njih jednostavno izbjegavam, ne pozdravljam, ne doživljavam. Za mene ne postoje. Zatim se divim humanistima, moralistima, medicinarima, svima onima koji u našem zdravstvu rade. Ne smijem nikoga osobno spominjati. Ne bi bilo ni fer ni korektno, jer bi zasigurno nekoga nenamjerno izostavio. Oni su moji junaci, i zauvijek će to ostati. Kao i svi oni dobri ljudi, ikoji su bili uz mene. Raspitivali se, nazivali, slali poruke, brinuli.

Isprika svakom onom na čiji poziv ili poruku nisam odgovorio, nadam se da me razumiju, nisam bio u stanju.

Opet velim, nisam ja nikakav junak, čak ni borac, ali izdržao sam. No, hvala onima koji me tako gledaju, kao i ogroman prezir svima onima koji su me sažalijevali. Maknite se od mene. Nema vas više u mom životu. Hvala Bogu nema ni onih zlih.

Promijenile su se neke navike i način života. Očistilo se mobitel od nekoliko stotina brojeva pijavica. Onih koji su nazivali samo kad je im je nešto trebalo. Nema više toga.

Nema za mene ni gledanja teve emisija o politici, kod nas najljigavijem i najprljavijem zanimanju (velika čast izuzecima, jer ih ima), ali zasigurno najpokvarenije grupe neljudi. Gleda se zabava, sport, filmovi. Sve ono što nije stresno. Jer znate, veli mi najkirurg Rijeke i šire, „Adriano, okidač svega je stres, a i geni imaju tu neku svoju riječ. Spoznaj konačno da na svijetu postoje i zli ljudi. Nemoj na sve gledati ružičastim naočalama“.

Imao bi još, no za početak sam i u ovome bio predug. Bit će zasigurno još članaka, TV emisija, no samo onoga i onih koji me ispunjavaju, u kojima nađem gušt i antistres. Kroz agoniju sam upoznao i mnogu drugih, novih dobrih ljudi. Uživam kao nikad prije. Do kad? Samo dragi Bog zna. Kad me pozove spreman sam mu se odazvati. Bez nijekanja, bez straha. Tu je i moja nova „Vokalno instrumentalna skupina“ zvana –Kave bez veze-. Hvala im.

Za kraj, hvala svima koji su bili uz mene, najveća medicinskom osoblju od prve do zadnje osobe, svi su isto vrijedni, i ponosan sam na njih. Imaju zauvijek moj najiskreniji i najveći respekt i poštovanje.

Do sljedećeg čitanje, zdravlje svima pa i zlima

Vaš Adriano Šćulac 19.01.2021.(09:29)