17Dec

Poniženi ljudi

Zbivanja na hrvatskom političkom prostoru zahuktavaju se  do usijanosti.
Samo na prvi pogled može se činiti kako se većinu građana, visoka politika ne tiče, jer su daleko od nje. I ne moraju  voditi računa o potezima kakve povlače, ljudi na visokim političkim pozicijama, u  Zagrebu i tamo dalje u Europi..

Kad bi tome bilo tako, nitko sretniji od nas ne bi bio.. Uredili bi svoje živote, na najbolji mogući način,  a oni tamo negdje, neka se prepucavaju dok ih je volja. .

 Ali  u životu ni približno nije tako. Politika nas se itekako dotiče, uvlači nas htjeli mi to ili ne u politički  koloplet, i jako nam određuje tijek životnih uspona i padova.

Upravo se okrutna borba vodi u hrvatskom političkom ringu, oko jednog zakona, za koji su do sada već svi čuli, da je to „lex Perković“, a koji se dotiče neriješenih  problema koji more ovo društvo, preko leđa hrvatskih građana i birača. Godinama.!
Određujući  moguće  smjernice razvoja za slijedećih  pet, vjerojatnije deset budućih godina. Ali i puno više.
Ništa se u politici ne događa na kratke staze.

Sve se radi kao da je javno, a zapravo  je zakulisno.  Proizlazi da samo nekolicina odabranih, ali po kojem ključu, nije objelodanjeno,  ima moć upravljati životima svih četiri milijuna i plus građana, u ovoj zemlji. Bez ikakve mogućnosti da bude drugačije. Osim onako, kako se toj nekolicini prohtije.
 
I umjesto da smo ulaskom u društvo europskih zemalja od prvog srpnja ove godine, kao ponosna dvadeset osma članica Unije, pokazali svoju zapadnost i europejnost, mi smo se kao država, spotaknuli sami na sebe i pokazali koliko nismo dio tog europskog miljea.
Jer kako inače protumačiti ovo odstupanje od godinama proklamirane ideje i želje, o ulasku u Uniju, od koje sada bježimo, jer mi to ipak, iz nekog razloga sada baš i ne bi.

Ili je to samo pitanje jedne partije, koja se predstavlja kao socijaldemokratska i europska, ali je zapravo nešto sasvim drugo, od toga. Možda i nesposobna nazvati problem, koji postoji, pravim imenom. Suočiti se s njim i pokazati da ima snagu i da ga može riješiti.
 Sve dok se izravno ne pristupi problemima, u politici i državi, neće se znati ni što je, kao ni što nije. I napretka u zemlji neće biti.

A upravo to imamo svih ovih dvadeset i toliko godina. Imamo, a ne znamo što i kako, jer sve ovo što skoro je, pa kao da i nije. Ne postoji povjerenje u politiku države, u ljude koji ju pronose, u institucije pravnog sustava, u stranke na vlasti, kao ni u zakone, koji se  prema potrebi mijenjaju i nedosljedno primjenjuju.

I kako i tko bi se mogao pouzdati u sustav, koji ne funkcionira, kad se ni sami tvorci u njega ne pouzdaju. Naravno da kao takvi nemamo podršku Europe, koja je uložila godine i godine dok je došla do ove današnje pravne stečevine, i naravno da i nas, tom redu želi privesti.

Mi smo tako dugo željeli ući u Europsku uniju. Pa ma što EU podrazumijevala, jer smo se deklarirali da smo oduvijek dio Europe. A sada se ispostavilo da se naša politička pozicija baš europski ne ponaša.

U tom kontekstu možemo se vratiti u Vukovar i natpise na ćirilici, koji su prekomjerno uzbunili jedan ranjeni grad i njegove žitelje odreda. A natpisi su  trebali, ali nisu, fascinirati Europu, kojoj se pokušalo podmetnuti na brzinu promijenjeni zakon.

I dobili smo problem u državi koji su nam stvorili političari. Vraćajući nas daleko natrag, pa se i Hrvatsku usporedilo s Rumunjskom i Bugarskom, zbog čijeg si je prenaglog ulaska u Uniju, Europa priskrbila dodatne probleme. Jer su ušle nespremne u društvo zemalja, sa višom civilizacijskom razinom reda.  Europa ne želi ponoviti iste greške i sa Hrvatskom.

Naša je politika sve drugo prije, nego li u službi građanina i biračkog tijela. Karijera je za podobne s pravim vezama, platforma koja omogućava svojoj klijenteli da iz društva uzima i preraspodjeljuje, a ne stvara novu vrijednost.  Način života, za političko podaništvo, koje postavlja pitanje, „ma tko je ta Viviane Reding, koja se usudila prozvati jednu Hrvatsku i premijera jedne suverene države“?
Iako znamo da to nije tamo neka xy osoba, već je dio institucija Europskog pravnog sustava. To je Europska unija.!

I kad premijer, kaže, da zbog ove političke uzburkanosti, moguća šteta  za Hrvatsku ne postoji, nije točno, jer šteta već postoji.
Na prvom koraku Hrvatska se nije pokazala da radi ono, za što se predstavlja.
Europska unija je način na koji se reagira na problem kad se pojavi.   U Uniji se novine čitaju a novinarima vjeruje. I u tome je razlika između Hrvatske u odnosu na zemlje Unije.  

Apsolutno se cijela halabuka stvorena u javnosti tiče svih nas, kako bi postalo očigledno , da našim životima upravljaju neki drugi a ne mi sami. I ne treba puno da bi se vidjelo zašto nam ne ide dobro.

Zašto se koči razvoj gospodarstva, zašto se dozvole za gradnju moraju čekati dugo, čak godinama.?  I na kraju se podrazumijeva nekome staviti novaca u džep, samo da se dokument ishodi.
Zašto se do posla ama baš nikako ne može doći, ako nemaš dobru vezu, ako nisi u stranci, a češće se više ne zna što je dobra veza, niti što je prava stranka ?.

Školuju se mladi i ambiciozni za bolji svijet, ali se on nikako ne stvara ovdje, već negdje drugdje. I kao prije stotinu godinu, spasi se samo onaj koji ode negdje trbuhom za kruhom. U sređenu zemlju.
Jer ova zemlja nije sređena, i to je veliki problem.!

A da li je to samo veliki problem ili  se mi vrtimo u krug?. Bez izgleda da se nešto mijenja u tom pravcu.

Poražavajuće je stanje bespomoćnosti, unatoč svim znanjima i željama.
Ovih nas je dana ponizila naša visoka politika do poda, pred europskim svijetom, pokazavši koliko smo daleko od civilizacijske razine Europe, koja nam je eto pred nosom, a nedostižno daleka.
I sada će nam se objašnjavati, njihova opravdanja.  

Ništa mi od svojih života ne možemo urediti na svoj način, dok ne dobijemo zeleno svjetlo, od onih na najvišim političkim pozicijama, pa ma kako se to nama činilo.




Prokletstvo  obijesti


Kad čovjek čovjeku postane vuk, zbog izgubljenog povjerenja, treba“ izist“ puno soli da se ponovo stekne vjera u dobrobit zajedništva.. A dok se to ne dogodi, malo je tema o kojima se međusobno može razgovarati. Slavonski seljaci, bore se iz petnih žila dokazati da je jako važan, pravilan odnos državnog vrha, naspram poljoprivredne  proizvodnje u državi. Jer, hrana je temelj na kojem sve drugo može počivati. Ali se umjesto suradnje, pojačavaju sukobi, povjerenja nema, pa otud nastaju nerješivi problemi.

Dok traje sezona godišnjih odmora, čini se neumjesnim skretati pozornost javnosti na probleme.
Ljudi su na zasluženom odmoru. Ne svi. Samo neki, koji si takav financijski izdatak mogu priuštiti. Ministri i ini državni namještenici, najvjerojatnije jesu. Njima je sigurna plaća ma što se u državi događalo, pa mogu planirati gdje, kada i koliko će trošiti.
Nacija pogrešno razmišlja da oni znaju rješenje problema.

Ovog je ljeta puno veći broj ljudi koji o godišnjem odmoru nisu razmišljali. Među njima su i poljoprivrednici (slavonski), koji pokušavaju skrenuti pozornost javnosti, na prenisku cijenu otkupa pšenice. Indirektno i na polja koja još jedino oni obrađuju. U protivnom, pustara daleko veća  prekrila bi i slavonsku ravnicu, kao što je već zapustošila diljem „Lijepe naše“. I to je veliki problem.

Problemi počinju od malih stvari. Sitnih nevjerica jednih u druge.
Od degradiranja malog čovjeka. Nikada visoko pozicioniranog.
Iako ne bi trebalo čekati, da od malih nastanu veliki problemi, iz neobjašnjivih se razloga uvijek čeka.! Da eskaliraju u nedogled. Što preostaje?

Sada je slavonski seljak s traktorima na cesti. Zbog vrućina, već ocijeđen od dodatnog znoja i neprospavanih noći. Od bdijenja, pod vedrim nebom, ne bi li dokazao, ono što svi u Vladi i oko nje znaju. Ali se ide na međusobno iscrpljivanje. Nakon kojeg tek slijedi miroljubiva bitka za „kruh svagdašnji“. Za bolji tretman kilograma pšenice i hektara obradive zemlje u hrvatskom rangiranju, važnoga u odnosu na nevažno.
 
Ali, ako jedni u druge nemamo povjerenja, teško se razgovara. Energija se troši, na suprotstavljene poglede za istu stvar.
 Svjedoci smo toga.  Rasipa se vrijeme., Prekidaju godišnji odmori ili se nisu ni planirali. Ljudi su razočarani. S obje strane. A posebno na blokiranim prometnim pravcima. Od vlasti stižu prijeteće poruke o ušutkavanju seljaka. Zbog ucjena,kažu.. Nikakva matematika se ne spominje. Nikakvi troškovi, nego jednom riječju destruktivni sukobi. Novca nema!!!. Odgovara se.
A novca zapravo ima! Samo je pitanje za što ga ima? i na što se troši? Što je kome važno?

Po svemu sudeći za slavonske seljake vlast slabo mari. A oni su još jedini preostali. Na Banovini ih nema. Istarski i dalmatinski su u turizmu. A međimurski se od ranije snalaze sami. Na ličke se nikada ozbiljnije nije računalo, kao niti na Gorski kotar zbog preduge zime.
Gotovo se čini da je izvršnoj i reprezentativnoj vlasti sasvim svejedno. Koliko je (ne)obradive površine zasijano pšenicom, a koliko pod „neočišćenim minama“ iz Domovinskog rata, ili u zaraslom šipražju neidentificiranih odlagališta smeća.?

Mora se priznati da jedino poljoprivrednici imaju sa čime izaći na cestu i blokirati prometne pravce. Makar pokušali skrenuti pažnju javnosti na problem. Industrijskih radnika već odavno nema u znatnijem broju. Kad zaprži žega, po sili inercije stvori se kritična masa „za i protiv“, boljeg rješenja. Kako, ako ne tako?! Sve dok se iz državnog vrha u javnost, odašilju poruke kako se pod ucjenama neće pokleknuti. Makar one dolazile i od seljaka, koji bi nas trebali hraniti.

 Ali se pod istim ili jako sličnim ucjenama, pokriva po ušima i šutke poklekne, na svakoj lipi više, za litru točenog goriva. Za svaki kilowat isporučene električne energije i za svaki impuls, telefonskog razgovora. Kao i na povišenja svih kamata, za ranije podignute kredite u nečijim bankama. I na cijene novih serija metalnih ljubimaca, koji, najčešće, muški „ego“ znače. A ne nužno preživljavanje.
 Sve prolazi bez pobune. Samo za neke luksuze valja iskeširati, koliko se traži.  Iz vlastitog džepa. A njega je najbolje napuniti dobrom državnom plaćom. Ili mirovinom. Najbolje zastupničkom.

Argumenti govore tome u prilog.! Ali je pitanje, do kada, će ?

Teško je razuvjeriti ljude u Vladi da poljoprivrednici ne traže kruha nad pogačom, kad oni imaju spreman odgovor  na sve upite odozdo. Jednostavno NE!
Novca nema!
Iako novca ima! Samo za koga?
 
Ali, kad takvi ultimatumi stižu iz Europe, onda se drugačije tumače. Poklekne se pred ucjenom, jer se računa kako je onaj koji ucjenjuje neka „europska faca.“ Proizlazi da u Hrvatskoj nitko ne želi past pod seljačkom ucjenom. Moguće zbog političkog renomea.! Kako se stječe, tako i pada. Jednom ga sniziš i nikada više politička konkurencija neće ti oprostit, slabost..
Poruka je jasna i njome bi se trebao zadovoljiti sav domaći puk.

Najesen će na police trgovina stići hrana iz uvoza. Po paprenijim cijenama od očekivanih. čut će se pritužbe zašto se ne uzgaja u Hrvatskoj?. Tako nam i treba kad jedemo uvozno.
 
Zemlja smo općenito jako lijepa. Ali što reći dok su polja neobrađena. Kojoj vlasti to može služiti na čast.? I čijim stanovnicima?

Kome treba zapuštena zemlja sa koje ljudi bježe, a da ni sami ne znaju kamo će.
Divimo se prizorima iz Nizozemske, Francuske, Italije i drugih iz okruženja, zbog ljepote koju pruža slika obrađenih oranica. Zasađenih maslinika i voćnjaka, kojima se niti na jednu stranu ne nazire kraj. Poljima lubenica i kukuruza. O žutom klasju pšenice, pjevaju se pjesme. A urodom ploda hrani čovječanstvo. Kad imaš kruha nećeš ostati gladan ni u ratu. A od svojih prizora zapuštenih polja okrećemo glavu. Gdje tu ima logike?

Vlast slabo brine za „kruh božji“, kad o njemu odlučuje nevjerodostojno. S pogledom od danas do sutra. Pokazuje da problem ne tretira na ozbiljan način,. „tek da zadrži vodu dok seljaci odu“. Ne odstupa, već ostaje, isključivo radi osobnih probitaka. Da je tome tako, pokazuje slika neobrađenih polja. U protivnom ni komadiću njive, ne bi se dozvolilo da zapustari, pa ma čije se vodilo vlasništvo. U svrhu „viših interesa“, već je izglasano sijaset propisa, tako se i ljudski rod može propisom zadužit na obrađivanje zemlje. Ima li štogod smislenije od brige za tlo kojim se hoda i za zemlju koja hrani čovječanstvo..

Dokazano je da se čovjek, razbolijeva ako je previše na asvaltu, ma u kakvoj raskoši da živi. Njegovo tijelo vapi za zemljom. Ne betonom. Ni asvaltom.

O čemu mi možemo razgovarati, dok hektari obradive zemlje ostaju neobrađeni. O kakvoj zemljoradničkoj, industrijskoj, turističkoj, kulturnoj i civiliziranoj zemlji možemo zborit, ako živimo uz šipražje i korov.

Je li važno što korov nije Markov nego je Stipin, a Stipe je u Americi? Naš je. Nije ničiji. Kao i vlast. Naša je. Izabrana. A pušta nerješavane probleme sa zemljom, od ovog mandata u slijedeći.  Misleći, kako će sami, skupim odijelima zablistati u Europi. E, neće.!

Nema tog sata ni zrakoplova kojima će europski svijet ostati zapanjen nad hrvatskim izazovom. Ali, da su sva polja pod poljoprivrednim kulturama, slika Hrvatske i njezinih predstavnika, bilo gdje, drugačije bi blistala. S nama bi se ozbiljno računalo!.
   
 Sve dok su plodna polja u rasulu, a skriveni iza tendi u debeloj  hladovini, resorni ministri ušutkavaju poljoprivrednike, u njihovim traženjima, lak smo plijen za tuđe probitke, prije nego vlastiti prosperitet.
   
U ovakvoj konstelaciji snaga, od presudne je važnosti imati zadovoljnog slavonskog seljaka. A Zašto?

Jer zemlja grca u dugovima. Sa brojem nezaposlenih, država nema rješenja na vidiku. Mladi bježe sa druge strane granice, čim uhvate bilo kakvu mogućnost. A selo može hraniti grad.!

Na selu se može postati bogat čovjek. I gazda.! Znanjem i radom.! Trebaju nam novi uzori. Zdrava uspješnost!. Mladima poglavito.

Potrebni su ovoj ispaćenoj zemlji i njezinim stanovnicima. Da se okrenu sebi. Prije nego donesu nesuvislu odluku o bijegu, radi kojega će se prometnuti u nostalgične ljude. željne zavičaja. Neželjeni stranci, će ga učiti radu i redu, „soto le stelle“(ispod zvijezda). A on će preklinjati sebe, što nije ustrajao red dovesti u svojoj zemlji. Sunca i mora. I plodne žitnice..  



Moram
Katarina šoštarić Perković

Moram

Povremeno nam ljudi znaju reći, ma vidi što sve moram još danas?, žaleći se na podugačak broj obaveza, bez odlaganja, dok riječi  izgovorene u grču, ocrtavaju količinu unutar

By: Katarina šoštarić Perković | 12 Dec 2017 u 07:03
Advent budi nadu
Katarina šoštarić Perković

Advent budi nadu

Nije nam država da bježimo iz nje, zato jer toliko toga u njoj ne valja, već da mi radimo prave stvari, na ispravan način i u pravo vrijeme. Advent je doba kad se ljudi bude, idu jedni prema drugi

By: Katarina šoštarić Perković | 05 Dec 2017 u 07:15
O ljudima smijemo suditi, samo po onome što su čista obraza postigli
Katarina šoštarić Perković

O ljudima smijemo suditi, samo po onome što su čista obraza postigli

  Unatoč svemu ne možemo pokleknuti. Moraju se poduzimati velike akcije, jer u suprotnom izgubit ćemo vjeru u sebe (kao Slavonija),  radi se o važnim stvarima. Uvijek se zapravo radi o

By: Katarina šoštarić Perković | 28 Nov 2017 u 07:03
Poslijedomovinska prevara
Katarina šoštarić Perković

Poslijedomovinska prevara

U obranu Vukovara mnogi su krenuli samo s križem i sada nakon više od dva desetljeća,  kolone ljudi idu za križem i bacaju svijeće u rijeku Dunav koja je odnijela mnoge živote. Barem toga dana

By: Katarina šoštarić Perković | 21 Nov 2017 u 07:38
 Pozvani ste- udahnuti dušu
Katarina šoštarić Perković

Pozvani ste- udahnuti dušu

Redoviti odlasci iz Hrvatske u zemlje Europe i službeno su postali primijećeni. Za crticu smo bliže trenutku kada će ih formalno ustanoviti. A da se pokrene  tema kao političko pitanje, pro

By: Katarina šoštarić Perković | 14 Nov 2017 u 08:11
Sreća
Katarina šoštarić Perković

Sreća

Da pitam kako si? Ili bolje da ništa ne pitam,  kažeš, jer znam da ćeš krenuti isto kao i prošli put i žaliti se,  kao pretprošli. Da nije dobro, da ti

By: Katarina šoštarić Perković | 07 Nov 2017 u 07:10
Zamijenite uloge-neka se političari pitaju kako da ugode vama
Katarina šoštarić Perković

Zamijenite uloge-neka se političari pitaju kako da ugode vama

Samo da kriza prođe onda će i u RH biti lakše, čuje se, kao da je riječ o naletu hladne jesenske bure, koja će proći ako ne za 3, onda za 5 al  sigurno za 7 dana.  Čim grane su

By: Katarina šoštarić Perković | 31 Oct 2017 u 07:51
Najveća je cijena za štetu, koju same vladavine sebi nanesu
Katarina šoštarić Perković

Najveća je cijena za štetu, koju same vladavine sebi nanesu

Što reći nego ludilo, opće i društveno i neograničeno dozvoljeno. Ma je li to moguće? Itekako! Kad iz jednog šoka i panike s kojom se nacija ujutro budi a navečer liježe, na

By: Katarina šoštarić Perković | 24 Oct 2017 u 07:09
Željeznička pruga kroz Istru
Katarina šoštarić Perković

Željeznička pruga kroz Istru

Koliko je samo nepravde učinjeno istarskom čovjeku, radišnom i štedljivom, buđenjem nade svaki put iznova da će zaživjeti istarska željeznica. Kao nedosanjani san spomene se samo p

By: Katarina šoštarić Perković | 17 Oct 2017 u 07:56
Neka se čuje naš glas
Katarina šoštarić Perković

Neka se čuje naš glas

Zakočite! Zaustavite 21. stoljeće, vratite hrvate natrag u 20.-o mnogima je sve ovo prenaporno, ova brzina, izbacuje iz ugode, uključivanje u grupe aktivnih ako se želi nešto poboljš

By: Katarina šoštarić Perković | 10 Oct 2017 u 07:31
Ukupno vijesti 213

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

Telefon+385 52 854 033
Telefon+385 98 849 987
Telefon+385 91 130 31 80

Mailautor@5portal.hr