19Oct

U zagrljaju bezvremenske čekaonice

Kad odvedu tvoje dijete od tebe u operacionu dvoranu, ne možeš se osjećati nikako drugačije osim amputirano.
Odveli su jedan veliki, lavovski dio tebe, tijelo tvoga tijela, dušu tvoje duše, uspavali ga dubokim snom bez snova, i iako su te uvjeravali da je za njih sve to rutina da te umire, za tebe je čekanje ispred operacione dvorane sve, samo nije rutinsko. I koliko god sebe uvjeravala da ovo nije prvi put, da se tvoje dijete uvijek budi bez većih problema iz kemijski izazvanog sna u kojem se gube sva sjećanja na tebe i svijet, svejedno znaš da su te čekaonice jedne od onih stvari na koje se ti nikad nećeš moći naviknuti.

 

Dok čekaš buđenje svog djeteta, ništa više nije važno. Ni koji je sat u danu, ni što imaš na sebi, ni koliko imaš u novčaniku, ni u kojem si gradu. Ti se samo trudiš izdržati bezvremensku, duboku utrobu čekaonice koja te cijelu progutala i zaledila. I ma koliko bile strašne te čekaonice, nigdje u tom trenu ne bi radije bila. Jer bez onog dijela tebe koje su odveli i uspavali tamo iza trećeg zida, ti izvan nje nisi spremna postojati.

 

Sve čekaonice na svijetu u kojima se čeka buđenje voljenih iz kemijskog sna bez snova i sjećanja, su iste.
Mogu biti lijepo i moderno uređene, može se sa njihovih zidova ljuštiti boja, mogu ti nuditi jednu klimavu stolicu iz bivšeg sistema, pogled kroz prozor na raskošni park ili tmurni zid susjedne zgrade. Svejedno je. Ni jedan ih dekorater interijera ne može učiniti lakšima za podnijeti.

 

Dok čekaš, oči se ne prestaju puniti suzama za onim dijelom tebe koji duboko i neprirodno spava, bez kojeg ti više nisi cijela ti, iako si mjesecima bila nevjerojatno hrabra i nisi ni suzu ispustila, kako onaj dio tebe koji sada spava iza trećeg zida od tebe, ne bi shvatio koliko je to za tebe strašno. Sad kad slobodno sebi možeš dati oduška, bez grižnje savjesti zbog svog javnog iskaza bola, niti se ne trudiš više glumiti hrabrost.
Sva se prošlost nakupila, dovela te u ovu čekaonicu, a budućnost ovisi o samo jednom buđenju između tisuća drugih buđenja.

 

Ne razmišljaš o tome koliko si umorna, ni koliko je godina prohujalo dok su te dovele tu gdje jesi. čekaonice ispred operacione dvorane nemaju nacionalno, ni vjersko obilježje. One su gutačice tuge i straha koji nemaju veze sa ikakvim opredjeljenjem onoga koji čeka. Imaju veze samo sa dubokim osjećajem ljubavi i pripadnosti koji je tako nasilno razdvojen i stavljen na čekanje ponovnog prirodnog spajanja u ljubavi na ovom svijetu.

 

Između molitve i straha, mjerkaš drugu obitelj koja čeka. Gledaš majku i oca da li se oni bolje nose u hrvanju sa čekaonicom od tvog supruga i tebe. Ne, ni oni se ne nose ništa bolje od vas dvoje. Majka plače, a otac je tješi. I u tom tješenju pronalazi snagu s kojom se nosi sa tom borbenom čekaonicom. Muški.

 

Kad te nakon sat, dva, tri, četiri, obavijeste da je sve dobro prošlo, da možeš sada otići do svog djeteta koje se tek počelo polako buditi, ti odjednom dobiješ moćna krila koja više ne stanu u čekaonicu, koja su u stanju svojim zamahom otpuhati njezine klaustrofobične zidove i naprosto poletiš da se sama uvjeriš da je sve u redu, jer kao i svaka majka na svijetu koja voli, uvjerena si da ti najbolje poznaješ taj dio svog tijela i duše.

 

A, kad se dva mala, izmučena oka uspiju protisnuti kroz čudnu, vanzemaljsku omaglicu od boja, obrisa, mirisa i zvukova, samo im je jedno u tom trenutku važno. Da si tu.
Jer, bez tvog tijela koje je i njihovo jer im je dalo život, bez tvoje duše koja je i njihova jer ih je učila ljubavi, oni su bespomoćni kao što si i ti bila dok si bila zarobljena u strašnom zagrljaju čekaonice.
Tiho šapne: "Mama". Tiho zaplače. Dobro je. Vrijeme je opet počelo nesmetano kliziti u korak s vama. Opet ste jedno.
Idemo dalje.

Ljudi koji vibriraju pozitivno i obavijeni su ugodnim svjetlom
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Ljudi koji vibriraju pozitivno i obavijeni su ugodnim svjetlom

Volim čitati o kvantnoj fizici, iako malo toga razumijem što piše. Ali, ono malo što mi uspije sjesti u glavu, jako me tješi. Kad nas se rastavi na manje od atoma, od koji

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 14 Oct 2018 u 11:02
Život mi je
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Život mi je

Ima dana kada je jednostavno preteško.Kada si prezasićen. Kada ti je dosta borbe i razgovora koji nigdje ne vode.Dana, kada na pitanje: "Šta ti je?", najradije želiš odgovo

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 03 Oct 2018 u 07:05
Vera i Mara
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Vera i Mara

Nabasale Vera i Mara jedna na drugu u rano jutro na putu prema tržnici. Iako već u poznim godinama, Vera je na sebi imala šarenu haljinu živih boja, na glavi slamnati šešir na

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 24 Sep 2018 u 07:59
Mia i njezina audioteka
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Mia i njezina audioteka

Mia i ja smo već odavno uvele jedan običaj koji nas jako veseli. Kako se ona ne može služiti rukama, ne govori, osim nekih pet-šest kratkih glasova, a pri tome i slabo vidi, kako bih joj po

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 19 Sep 2018 u 13:28
Obećajem da ću se voljeti i tužnu
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Obećajem da ću se voljeti i tužnu

Ustajem rano, negdje oko pet. U šalicu odlomljene ručke ulijevam gorku kavu s par kapljica mlijeka. Na šalici piše, "Obećaj da ćeš se voljeti i tužnu". To je samo &scar

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 07 Sep 2018 u 09:48
Kao da...
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Kao da...

Kao da jedeš slasnu pizzu ili tortu ispred gladnog djeteta u ritama i ne obazireš se na njega. Nije to tvoje dijete. Nek mu kupe njegovi ako je gladno. Kao da kupuješ Gucci torbi

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 27 Aug 2018 u 13:54
Pravi pas
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Pravi pas

- Znaš što? Tata mi je rekao da ćemo kupiti pravog psa. - Kako to misliš, pravog? Misliš živog a ne plišanog? - Ma, ne. Mislim na pravog. Tata kaže da valjaju sam

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 15 Aug 2018 u 08:59
Pravo na sladoled
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Pravo na sladoled

Kad sa kćeri u invalidskim kolicima čekam u nekom dugačkom redu, nikad ne pitam da nas se pusti ispred. Znam ja da invalidi imaju prvenstvo i da je moje pravo pitati da nas se pusti, ali nikad ne m

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 10 Aug 2018 u 09:44
Normalan Mujo
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Normalan Mujo

- Pa dobro. Jesi li ti normalna? - Pojma nemam. Zašto pitaš? - Ja ti kažem da nisi. - A ja ti kažem da možda imaš i pravo. Sad mi reci na osnovu čega si mi postavila dijagnozu

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 08 Aug 2018 u 07:09
Zbogom, šjor Oliver, ostavio si svoj trag u beskraju
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Zbogom, šjor Oliver, ostavio si svoj trag u beskraju

- Umro nam je Oliver – bilo je prvo što mi je prijateljica rekla na telefon nakon pozdrava.  Umro nam je Oliver. Baš tako je rekla.  Jer, Oliver je bio zaista naš.

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 31 Jul 2018 u 10:26
Ukupno vijesti 216

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

+385 52 854 033
+385 98 849 987
+385 91 130 31 80

autor@5portal.hr