17Dec

šapat u jutru

 

        Irena je gledala kroz prozor sa šalicom kave u ruci, ne gledajući u stvari u ništa. Jutro je svanulo tmurno. Olovni oblaci su stajali nepomično iznad grada bojeći sivilom visoke bijele zgrade njezine ulice, nemajući namjeru uskoro krenuti dalje.

Bila je iskreno zahvalna na samoći. Djeca su još spavala a suprug je bio na poslu.


        Davno se nije molila, ali jutros je imala snažnu potrebu za tim.
Njezino starije dijete, sin Josip, nije bio dobro. U stvari, nikad nije bio dobro, ali sad se stanje pogoršalo. Nedavno je navršio šesnaest godina, a živio je od rođenja s dijagnozom cerebralne paralize, epilepsije i sa svim onim što ide uz osnovnu dijagnozu koju je ona doživljavala kao lokomotivu, a popratne pojave kao bezbrojne teretne vagone koje lokomotiva vuče za sobom kroz njihov život.

Koliko god nastojiš ponešto iz njih iskrcati kako bi lokomotiva lakše vukla, oni se opet napune.

Najgori je onaj period kad se moraš boriti i s vlastitim osjećajem bespomoćnosti i krivice koji na cijelu kompoziciju doda još i tvoj vagon, sa svojom tonom tereta.

Bilo je i doba nade, kad se broj vagona znatno smanjio, ali to doba je bilo davno, u vrijeme kad je Josip još bio mali i kad su uporne vježbe i lijekovi počeli donositi spore, ali toliko željene rezultate.

Sada joj se kompozicija činila nepreglednom.

 

        Rekli su joj da će mu se stanje u pubertetu vjerojatno pogoršati, ali za takvo naglo pogoršanje nije bila spremna. Kao da se ikad može biti spreman na takvo što!
Napadi su učestali, mišići su se jače grčili, sve ono što su kroz silne godine vježbi usvojili nepovratno je otišlo s učestalim napadajima i iskrivljavanjem kostiju koje su nemilice vukli i krivili prenapregnuti mišići.
Josip je polako, ali sigurno, nazadovao. Pomoći nije bilo. Trebalo se ponovo s nečim pomiriti.

        "Ali, kako da se majka koja voli pomiri s bolešću i nazadovanjem svog djeteta? Kako?"  - pitala se već mjesecima.

 

        Odmaknula se od prozora i uzela svijeću utonulu u maleni, pomalo iskrivljeni šareni lončić kojeg je od kćerke dobila za rođendan. Njezinih malenih ruku djelo. Na njega se uhvatio tanak sloj prašine. Otpuhnula ju je, upalila svijeću, spustila ju na niski stolić u dnevnom boravku i klekla.

Dugo je stajala tako, zatvorenih očiju koje su se počele puniti suzama.

Odjednom su joj se riječi počele otkidati s usana, bez ikakvog uvoda s molitvom „Oče naš“, s kojom je nekad običavala početi jutarnju molitvu:

         - Bože, što da radim? Kako da mu pomognem? Kamo da sada idem? Sve sam probala, slomila sam se probavajući svašta. Što da radim?" - očajno je pitala kroz sklopljene ruke na koje su kapale suze.
        - Ništa! - jasno je čula šapat koji je ujedno bio i u njezinoj glavi i negdje vani. Bio je to odsječan, jasan i glasan šapat u jutru. Šapat kao odgovor.
        - Ništa? Kako ništa? Ja sam mu majka, ne mogu ništa ne poduzimati. Možda bi ponovna operacija pomogla, jeste da je oporavak bolan, ali možda bi mu kasnije bilo bolje? Možda neki lijekovi za koje nikad nisam čula? Trebala bih se potruditi i bolje raspitati, možda netko nešto zna. Možda da odemo u inostranstvo ako uspijemo skupiti novac za onaj aparat, ali Josip teško podnosi duga putovanja.

Ništa?! Ma, to je moja podsvijest reagirala pa mi se učinilo kao da čujem neki glas zbog umora i neispavanosti, nije to nikakav nebeski odgovor. - sad je bila i pomalo ljuta. Nije baš da je uopće očekivala neki odgovor, ali najmanje je očekivala takav odgovor na svoju molitvu. „Ništa!“


        Začula je tiho stenjanje iz Josipove sobe. Budio se. Obrisala je suze i otišla k njemu da započnu njihov dan.
Tužno se nadvila nad krevet. Dočekao ju je osmijeh od uha do uha. Radostan osmijeh pun povjerenja, radostan samo zato što je vidio njezino lice.
        - Dobro ti jutro momčino! Hoćeš jutarnji zagrljaj, doručak, pa da ti i ja odemo ispratiti seku u školu?
Josip je veselo ciknuo. Jako se radovao kad bi pratio svoju seku u školu.
Dok mu je davala lijekove, kroz glavu joj je prošlo pitanje: "Kako on može biti tako bezbrižan i sretan u svom nemoćnom tijelu a ja toliko nesretna baš zbog te iste njegove nemoći?"

Odjednom joj se javio jasan odgovor kao misao:

 "On se ne uspoređuje jer nema tu potrebu. On ne zavidi. On je voljen i to zna. On ne misli da bi trebao bolje izgledati da bi bio voljeniji. On je prihvatio sebe i ono što mu je Bog dao. On samo želi da ga se više ne muči bez smisla, samo zato jer ti misliš da bi mu možda bilo bolje.

Pogledaj ga! Pogledaj njegov osmijeh! Ništa ga ne boli, a najviše bi ga boljele tvoje suze zbog njega, noževi koji režu bez konkretnog obećanja i neki novi aparati i skupi lijekovi koji ga zbunjuju a ništa ne djeluju. Zar nije za tvoju ljubav već probao i prošao više nego što bi desetero ljudi probalo i prošlo za cijeli svoj život? On je sretno i voljeno dijete. Samo ga voli takvog kakav jest!"

 

        Zastala je. Iz beznađa se počela rađati neka nova misao, do sad nepoznata. Uvijek je bila uvjerena u to da je njezin smisao postojanja bespoštedna borba s Josipovom bolešću, da njezina molitva, s potpunim pravom, treba biti usmjerena jedino na zadobivanje milosti čuda ozdravljenja.

        Kako je imala osjećaj da je Bog ne čuje i da ne vidi njezinog sina, osjećala je ljutnju prema Njemu i prestala se moliti. Kakav je to Bog koji ne želi poduzimati ništa? Što je dijete bilo krivo da mora živjeti ovako, a još sve ide prema gorem?

Nikad se nije htjela prepustiti osjećaju pomirenja s životom takvim kakav jest, jer je to smatrala kukavičlukom. Nije ni pokušala tražiti neki smisao u svemu tome. Zato se i slomila nakon šesnast dugih godina borbe bez predaha koju je stalno u zadnjem vagonu kompozicije pratio težak osjećaj usamljenosti.


        - Bože, mislim da sam shvatila. Oprosti na mojoj slaboj vjeri. On je Tvoj koliko i moj, zar ne? čak i više od toga. Kad dođe k Tebi on više neće biti nemoćan. U stvari, mislim da se ja osjećam nemoćnije od njega, jer on je sretan a ja nesretna.

Josip Ti vjeruje više od mene. On zna bolje od mene, zar ne? Prepuštam ti ga Bože, ti znaš bolje što treba činiti i s kojom svrhom smo ovdje. Ja ću se samo truditi vidjeti i slijediti Tvoje znakove. Molim te, molim te, samo mi daj sposobnost da ih prepoznam. Hvala ti! - šapnula je savim tiho.


        Dok je Josipu skidala piđamu, suze su opet krenule. Ali, to više nisu bile samo tužne suze. Bile su to suze zbog saznanja koliko je važno vjerovati da sve ima svoj smisao i da svaki križ ima svoj udio u školi života kojom se obogaćuje duša. Po prvi put je imala osjećaj da ima još mnogo toga za spoznati i naučiti iz svega toga.

Suze nemoći su se pretvorile u suze predanja. Bol je rodila vjeru u smisao.

Bol je napisala velikim slovima da besmisao ne postoji.

Istinita priča koja završava, a u stvari tek počinje, na Božić
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Istinita priča koja završava, a u stvari tek počinje, na Božić

Ponavljam priču radi sebe i vas kako bih nas podsjetila da ni u najtežim trenucima nikad nismo sami. Samo treba obratiti pažnju na znakove. Barem ja tako radim. Ti mi znakovi daju snagu, nadu i s

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 14 Dec 2017 u 09:12
Neka
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Neka

Neka pada kiša. Ona ima super kabanicu za kolica, a ja imam divan šareni kišobran. Neka ljudi ogovaraju jedni druge. Mi ćemo i dalje, baš tada, imati nekog hitnog posla.

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 08 Dec 2017 u 07:25
Što bi bilo da nisu?
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Što bi bilo da nisu?

Sto puta su me prevarili na istu foru slatkorječivosti. Izmišljali dim samo da bi drugima mogli reći: „Gdje ima dima, ima i vatre“. Krali mi energiju na slamku pretvarajući se

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 23 Nov 2017 u 07:14
Kada konačno pukneš
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Kada konačno pukneš

Ivana je imala lijepe 34 godine. Imala je jedan propali brak za sobom, bez djece. Zatim je prije 5 godina upoznala sadašnjeg supruga i usprkos protivljenju svoje obitelji, jer je bio druge naci

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 16 Nov 2017 u 08:12
Ma mislim, kužiš....
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Ma mislim, kužiš....

MA MISLIM, KUŽIŠ... ( Istinita priča ) Na terasu kafića sjele su dvije mlade dame, negdje u ranim tridesetima. Naručile su veliki cappuccino i sensation, i počele opušteno razgovar

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 02 Nov 2017 u 08:47
Čuvat ću te
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Čuvat ću te

Ništa ti ne brini, dijete moje drago. Dok sam ovdje, čuvat ću te svim raspoloživim oružjem od ovog, prečesto zabludjelog svijeta. Čuvat ću te glasom. Kad netko kaže da ti na neš

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 26 Oct 2017 u 09:10
Leonela
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Leonela

Dragi moji, ovog puta pišem moleći građane da se solidariziraju a i navodim zbog čega. Nadam se da je to ok. Možda se još šta skupi. Pozdrav! Kažu da se državni aparat prem

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 19 Oct 2017 u 07:07
Ne dam dušu za dva crna i dva bijela
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Ne dam dušu za dva crna i dva bijela

Neka sve ide kamo i kako hoće, ja ću po svom.Nemam blagog pojma da li je to dobro ili nije, ali znam i vidim da nije dobro ni tamo kamo ovaj svijet ide. Ne da nije dobro, nego je grozno.Sva ta opsje

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 12 Oct 2017 u 09:54
Bit će bolje jednog dana
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Bit će bolje jednog dana

Kad se mršavi prestanu zlurado smijati debelima. Kada ljepotani i ljepotice ne budu sebe smatrali više vrijednima od onih prosječnog izgleda. Kad moćni bogatuni prestanu misliti da su

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 05 Oct 2017 u 07:20
Pokušaj razumijevanja
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Pokušaj razumijevanja

U zadnje mi se vrijeme često vrti po glavi jedna kratka scena iz prošlosti, koja čak i nije bila nešto strašno napram nekih drugih situacija, ali je na mene očito ostavila jak

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 29 Sep 2017 u 09:13
Ukupno vijesti 201

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

Telefon+385 52 854 033
Telefon+385 98 849 987
Telefon+385 91 130 31 80

Mailautor@5portal.hr