21Oct

šapat u jutru

 

        Irena je gledala kroz prozor sa šalicom kave u ruci, ne gledajući u stvari u ništa. Jutro je svanulo tmurno. Olovni oblaci su stajali nepomično iznad grada bojeći sivilom visoke bijele zgrade njezine ulice, nemajući namjeru uskoro krenuti dalje.

Bila je iskreno zahvalna na samoći. Djeca su još spavala a suprug je bio na poslu.


        Davno se nije molila, ali jutros je imala snažnu potrebu za tim.
Njezino starije dijete, sin Josip, nije bio dobro. U stvari, nikad nije bio dobro, ali sad se stanje pogoršalo. Nedavno je navršio šesnaest godina, a živio je od rođenja s dijagnozom cerebralne paralize, epilepsije i sa svim onim što ide uz osnovnu dijagnozu koju je ona doživljavala kao lokomotivu, a popratne pojave kao bezbrojne teretne vagone koje lokomotiva vuče za sobom kroz njihov život.

Koliko god nastojiš ponešto iz njih iskrcati kako bi lokomotiva lakše vukla, oni se opet napune.

Najgori je onaj period kad se moraš boriti i s vlastitim osjećajem bespomoćnosti i krivice koji na cijelu kompoziciju doda još i tvoj vagon, sa svojom tonom tereta.

Bilo je i doba nade, kad se broj vagona znatno smanjio, ali to doba je bilo davno, u vrijeme kad je Josip još bio mali i kad su uporne vježbe i lijekovi počeli donositi spore, ali toliko željene rezultate.

Sada joj se kompozicija činila nepreglednom.

 

        Rekli su joj da će mu se stanje u pubertetu vjerojatno pogoršati, ali za takvo naglo pogoršanje nije bila spremna. Kao da se ikad može biti spreman na takvo što!
Napadi su učestali, mišići su se jače grčili, sve ono što su kroz silne godine vježbi usvojili nepovratno je otišlo s učestalim napadajima i iskrivljavanjem kostiju koje su nemilice vukli i krivili prenapregnuti mišići.
Josip je polako, ali sigurno, nazadovao. Pomoći nije bilo. Trebalo se ponovo s nečim pomiriti.

        "Ali, kako da se majka koja voli pomiri s bolešću i nazadovanjem svog djeteta? Kako?"  - pitala se već mjesecima.

 

        Odmaknula se od prozora i uzela svijeću utonulu u maleni, pomalo iskrivljeni šareni lončić kojeg je od kćerke dobila za rođendan. Njezinih malenih ruku djelo. Na njega se uhvatio tanak sloj prašine. Otpuhnula ju je, upalila svijeću, spustila ju na niski stolić u dnevnom boravku i klekla.

Dugo je stajala tako, zatvorenih očiju koje su se počele puniti suzama.

Odjednom su joj se riječi počele otkidati s usana, bez ikakvog uvoda s molitvom „Oče naš“, s kojom je nekad običavala početi jutarnju molitvu:

         - Bože, što da radim? Kako da mu pomognem? Kamo da sada idem? Sve sam probala, slomila sam se probavajući svašta. Što da radim?" - očajno je pitala kroz sklopljene ruke na koje su kapale suze.
        - Ništa! - jasno je čula šapat koji je ujedno bio i u njezinoj glavi i negdje vani. Bio je to odsječan, jasan i glasan šapat u jutru. Šapat kao odgovor.
        - Ništa? Kako ništa? Ja sam mu majka, ne mogu ništa ne poduzimati. Možda bi ponovna operacija pomogla, jeste da je oporavak bolan, ali možda bi mu kasnije bilo bolje? Možda neki lijekovi za koje nikad nisam čula? Trebala bih se potruditi i bolje raspitati, možda netko nešto zna. Možda da odemo u inostranstvo ako uspijemo skupiti novac za onaj aparat, ali Josip teško podnosi duga putovanja.

Ništa?! Ma, to je moja podsvijest reagirala pa mi se učinilo kao da čujem neki glas zbog umora i neispavanosti, nije to nikakav nebeski odgovor. - sad je bila i pomalo ljuta. Nije baš da je uopće očekivala neki odgovor, ali najmanje je očekivala takav odgovor na svoju molitvu. „Ništa!“


        Začula je tiho stenjanje iz Josipove sobe. Budio se. Obrisala je suze i otišla k njemu da započnu njihov dan.
Tužno se nadvila nad krevet. Dočekao ju je osmijeh od uha do uha. Radostan osmijeh pun povjerenja, radostan samo zato što je vidio njezino lice.
        - Dobro ti jutro momčino! Hoćeš jutarnji zagrljaj, doručak, pa da ti i ja odemo ispratiti seku u školu?
Josip je veselo ciknuo. Jako se radovao kad bi pratio svoju seku u školu.
Dok mu je davala lijekove, kroz glavu joj je prošlo pitanje: "Kako on može biti tako bezbrižan i sretan u svom nemoćnom tijelu a ja toliko nesretna baš zbog te iste njegove nemoći?"

Odjednom joj se javio jasan odgovor kao misao:

 "On se ne uspoređuje jer nema tu potrebu. On ne zavidi. On je voljen i to zna. On ne misli da bi trebao bolje izgledati da bi bio voljeniji. On je prihvatio sebe i ono što mu je Bog dao. On samo želi da ga se više ne muči bez smisla, samo zato jer ti misliš da bi mu možda bilo bolje.

Pogledaj ga! Pogledaj njegov osmijeh! Ništa ga ne boli, a najviše bi ga boljele tvoje suze zbog njega, noževi koji režu bez konkretnog obećanja i neki novi aparati i skupi lijekovi koji ga zbunjuju a ništa ne djeluju. Zar nije za tvoju ljubav već probao i prošao više nego što bi desetero ljudi probalo i prošlo za cijeli svoj život? On je sretno i voljeno dijete. Samo ga voli takvog kakav jest!"

 

        Zastala je. Iz beznađa se počela rađati neka nova misao, do sad nepoznata. Uvijek je bila uvjerena u to da je njezin smisao postojanja bespoštedna borba s Josipovom bolešću, da njezina molitva, s potpunim pravom, treba biti usmjerena jedino na zadobivanje milosti čuda ozdravljenja.

        Kako je imala osjećaj da je Bog ne čuje i da ne vidi njezinog sina, osjećala je ljutnju prema Njemu i prestala se moliti. Kakav je to Bog koji ne želi poduzimati ništa? Što je dijete bilo krivo da mora živjeti ovako, a još sve ide prema gorem?

Nikad se nije htjela prepustiti osjećaju pomirenja s životom takvim kakav jest, jer je to smatrala kukavičlukom. Nije ni pokušala tražiti neki smisao u svemu tome. Zato se i slomila nakon šesnast dugih godina borbe bez predaha koju je stalno u zadnjem vagonu kompozicije pratio težak osjećaj usamljenosti.


        - Bože, mislim da sam shvatila. Oprosti na mojoj slaboj vjeri. On je Tvoj koliko i moj, zar ne? čak i više od toga. Kad dođe k Tebi on više neće biti nemoćan. U stvari, mislim da se ja osjećam nemoćnije od njega, jer on je sretan a ja nesretna.

Josip Ti vjeruje više od mene. On zna bolje od mene, zar ne? Prepuštam ti ga Bože, ti znaš bolje što treba činiti i s kojom svrhom smo ovdje. Ja ću se samo truditi vidjeti i slijediti Tvoje znakove. Molim te, molim te, samo mi daj sposobnost da ih prepoznam. Hvala ti! - šapnula je savim tiho.


        Dok je Josipu skidala piđamu, suze su opet krenule. Ali, to više nisu bile samo tužne suze. Bile su to suze zbog saznanja koliko je važno vjerovati da sve ima svoj smisao i da svaki križ ima svoj udio u školi života kojom se obogaćuje duša. Po prvi put je imala osjećaj da ima još mnogo toga za spoznati i naučiti iz svega toga.

Suze nemoći su se pretvorile u suze predanja. Bol je rodila vjeru u smisao.

Bol je napisala velikim slovima da besmisao ne postoji.

Zločesti semafor
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Zločesti semafor

Šetamo tako Mia i ja. Ja se ušutila, gutam neku tugu kojoj, da me ubiješ, ne znam pravi razlog. Samo me pokrila, meko i ljepljivo.  Ispod kotača Mijinih kolica šu&sca

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 21 Oct 2018 u 11:27
Ljudi koji vibriraju pozitivno i obavijeni su ugodnim svjetlom
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Ljudi koji vibriraju pozitivno i obavijeni su ugodnim svjetlom

Volim čitati o kvantnoj fizici, iako malo toga razumijem što piše. Ali, ono malo što mi uspije sjesti u glavu, jako me tješi. Kad nas se rastavi na manje od atoma, od koji

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 14 Oct 2018 u 11:02
Život mi je
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Život mi je

Ima dana kada je jednostavno preteško.Kada si prezasićen. Kada ti je dosta borbe i razgovora koji nigdje ne vode.Dana, kada na pitanje: "Šta ti je?", najradije želiš odgovo

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 03 Oct 2018 u 07:05
Vera i Mara
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Vera i Mara

Nabasale Vera i Mara jedna na drugu u rano jutro na putu prema tržnici. Iako već u poznim godinama, Vera je na sebi imala šarenu haljinu živih boja, na glavi slamnati šešir na

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 24 Sep 2018 u 07:59
Mia i njezina audioteka
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Mia i njezina audioteka

Mia i ja smo već odavno uvele jedan običaj koji nas jako veseli. Kako se ona ne može služiti rukama, ne govori, osim nekih pet-šest kratkih glasova, a pri tome i slabo vidi, kako bih joj po

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 19 Sep 2018 u 13:28
Obećajem da ću se voljeti i tužnu
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Obećajem da ću se voljeti i tužnu

Ustajem rano, negdje oko pet. U šalicu odlomljene ručke ulijevam gorku kavu s par kapljica mlijeka. Na šalici piše, "Obećaj da ćeš se voljeti i tužnu". To je samo &scar

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 07 Sep 2018 u 09:48
Kao da...
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Kao da...

Kao da jedeš slasnu pizzu ili tortu ispred gladnog djeteta u ritama i ne obazireš se na njega. Nije to tvoje dijete. Nek mu kupe njegovi ako je gladno. Kao da kupuješ Gucci torbi

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 27 Aug 2018 u 13:54
Pravi pas
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Pravi pas

- Znaš što? Tata mi je rekao da ćemo kupiti pravog psa. - Kako to misliš, pravog? Misliš živog a ne plišanog? - Ma, ne. Mislim na pravog. Tata kaže da valjaju sam

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 15 Aug 2018 u 08:59
Pravo na sladoled
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Pravo na sladoled

Kad sa kćeri u invalidskim kolicima čekam u nekom dugačkom redu, nikad ne pitam da nas se pusti ispred. Znam ja da invalidi imaju prvenstvo i da je moje pravo pitati da nas se pusti, ali nikad ne m

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 10 Aug 2018 u 09:44
Normalan Mujo
Fine nijanse Vesna Ferluga Antić

Normalan Mujo

- Pa dobro. Jesi li ti normalna? - Pojma nemam. Zašto pitaš? - Ja ti kažem da nisi. - A ja ti kažem da možda imaš i pravo. Sad mi reci na osnovu čega si mi postavila dijagnozu

By: Fine nijanse Vesna Ferluga Antić | 08 Aug 2018 u 07:09
Ukupno vijesti 217

O nama

5portal.hr nezavisni je portal, novi koncept dnevnog portala koji objedinjuje karakteristike popratnih medija, video i audio zapisa te digitalne fotografije. Čitatelje privlačimo i zadržavamo ponajprije sadržajem, od dnevnih vijesti s Labinštine, ali i čitave regije.

Redovno objavljujemo vijesti iz kulture, sporta, rubrike zdravlje, pa sve do korisnih savjeta različitih tematika. Sastavni dio portala jesu i kolumne, te trenutno redovno objavljujemo četiri kolumne. Do sada je objavljen i veliki broj intervjua, a ta praksa će se nastaviti i u budućnosti.       

Dobru suradnju ostvarili smo s raznim udrugama i sportskim društvima te redovito pratimo njihove aktivnosti.

Facebook

Kontakt info

Sjedište: Slobode 63, 52 221 Rabac
Ured: Rudarska 1, 52 220 Labin
OIB: 90625517782

+385 52 854 033
+385 98 849 987
+385 91 130 31 80

autor@5portal.hr