Lidl može bez mene, ali bogami i ja bez njega

Ne posjećujem često velike prehrambene trgovine i trgovačke lance, Najugodnije mi je u Marketu Jedinstva  na Katurama, gdje zalazim najmanje jednom dnevno, radi kupnje prehrambenih sitnica,(čitaj čokolada) uglavnom za trenutačnu upotrebu. Ostale trgovine prehrambenim artiklima, nisu često na listi mojih posjeta. Za to se ipak netko drugi u obitelji brine. Lidl, Plodine i Konzum, su mjesta koja u sve godine  njihovog postojanja u Labinu, sveukupno nisam posjetio ni dvadesetak puta.

No, pravilo ima iznimku, te sam tako u ponedjeljak, 05. ožujka, negdje oko 11 sati ujutro otišao da Lidla. Naime reče mi susjed da tamo mogu naći podložak za noge od stolica. „Znaš oni ti prodaju sve, od igle do lokomotive“ reče mi moj dobri susjed. I zaista nije lagao. Ulazeći u trgovinu i tražeći ono što mi treba, primijetio sam da prodaju mlijeko, sir, jogurt, voće, povrće, kape, cipele, šalove, kombinezone, kofere, radni alat, ma sve. Vidio sam da si mogu kupiti svježi i vrući pečeni burek, od mesa, sira i ostalih sastojaka.

Problem je bio jedino u tome, što se zbog jako rijetkog zalaženja u tu trgovinu, mada meni više sliči na neko skladište u kojemu ima svega, nisam mogao snaći, i nisam mogao pronaći te podloške za stolice. Nažalost, nisam mogao nikoga pitati, jer u trgovini, osim mase ljudi, nisam uočio niti jednog njihovog djelatnika, a radile su samo dvije blagajne.

Nisam se baš nešto ni trudio tražiti djelatnike tog lanca, (nisu oni ni krivi, što ih možda ima premalo, i rade neke poslove dalje od očiju kupaca) nego sam kupio burek, iz staklenog izloga, na kojem je pisalo „Svježe pečeno“. Dolazeći na kasu, bio je „mali milijun“ ljudi ispred mene, i da me nije nekoliko njih uljudno i pristojno, pustilo preko reda, vidjevši da imam samo taj burek, bio bih i njega vratio, tamo otkud sam ga i uzeo. Ljudi masa, blagajne dvije, zašto nemaju takozvanu brzu blagajnu, za kupce koji kupe samo par stvari, valjda znaju samo vlasnici tog „skladišta“. U tom je stigao i spas, barem sam tako pomislio. Čujem preko razglasa ženski glas koji govori, kako se može do blagajne tri, jer se otvara. No, ujedno su zatvorili blagajnu sedam, pa smo opet ostali na dvije. Zahvaljujući dobrim ljudima, bio sam brzo na redu za plaćanje, platio ljubaznoj blagajnici burek, za kojeg sam se kasnije uvjerio da je svjež i vruć, kao i željezo koje se vruće kuje. Naime, burek je imao željeznu „mekoću“. Nit bureka, nit podložaka, a za mene više nit Lidla. Ne trebaju oni mene, ali bogami ne trebam ni ja njih. No, tko zna, možda smo i oni i ja, jednostavno imali peh dan? (08:32/03.2018.)