Nitko nam neke stvari ne može braniti

Zasigurno se svakom od vas, nekad dogodilo da ste negdje u nekom uskom prolazu, ulici, na vratima trgovine, stepeništu, sreli neku osobu, uljudno je pozdravili iako je baš i ne poznajete dobro, a odgovora s druge strane nije bilo? Ponekad razmišljam kakvi su to ljudi, pozdraviš ih, zaželiš dobro jutro, dan, večer, ali odgovora nema, ne otpozdravljaju, te se čovjek zapita, zašto, zbog čega?

Možda je osoba u nekim svojim problemima, pa pozdrav nije ni čula, možda ovo, možda ono. No, kako bilo da bilo opravdanja nema. Ima i takvih, pozdraviš ga a on ili ona te u čudu gledaju, kao, što me taj blesan pozdravlja, pa mi se ni ne poznajemo.

Kao mali, s ostalom djecom, znali smo ponekad gledati mrave. Ulazili bi i izlazili iz mravinjaka. Bilo ih je na stotine, i kada god su jedni susretali druge, dotakli bi se i krenuli dalje.

Mi smo djeca to tumačili kao njihov pozdrav. Kad bi mi prolazili kraj starijih a da nisi pozdravio, bilo bi to rečeno roditeljima i tada bi slijedio ukor i kritika. No nije se ni moglo zamisliti da prođeš kraj nekoga a da uljudno ne pozdraviš. Očito su danas neka druga vremena, ali to ne znači da se ljudi moraju drugačije ponašati. Bahato, arogantno, gledajući s visine, biti ću slobodan, te reći i nekulturno.

Da li smo zaista toliko pritisnuti problemima, brigama, obavezama, da se ne zamjećujemo? Mislim da je odgovor ne i opet ne. Udaljili smo se jedan od drugoga. Sva moguća tehnika učinila je i čini, da ne komuniciramo uživo. Ali nije za to tehnika kriva, već mi sami. Samo što se najlakše na nju izvlačiti.

Taj naš današnji svijet, očito putuje nekom stranputicom, nekim čudnim i krivim putem. Gdje se više vrednuje nerad od rada, nemoral od morala, nepomoć od pomoći.  Nisu nam tu krivi ni političari, ni bilo tko drugi, krivi smo mi sami, jer smo zanemarili drugog čovjeka, zanemarili ono ljudski. Ali kao što netko reče, sve što više upoznajem neke ljude, to više volim životinje.

Sva je sreća, što su ti i takvi još uvijek u manjini. Što velika većina odgovara na vaš pozdrav, što vas zamjećuje, želi popričati, razmijeniti koju riječ i mišljenje. I to je dobro, to nam daje snage da ipak vjerujemo u ljude, u čovjeka. U današnja ne baš lijepa i laka vremena, to je posebno bitno, da se zamjećujemo, da se pozdravljamo i ako možemo jedan drugome pomognemo. Ostanimo ljudi, barem nam to, niti jedna politika, stranka, niti bilo tko drugi, ne može zabraniti i oduzeti.