Svi oni koji nisu iz Labina ili okolice, znaju reći kako nas je teško ili nemoguće govorno razumjeti. Zbog toga se i mi sami nekako najviše sporazumijevamo na hrvatskom, a taj labinjonski dijalekt nažalost sve više izumire. Priča mi neki dan jedan sugrađanin, kako ženi kćer. Dogovarao je kaže, nešto s nekim sviračem harmonike i orkestrom, s drugog kraja Istre, ali su se slabo razumjeli jer je ovaj pričao svojim dijalektom, na ča, pa su na kraju završili i sklopili dogovor na književnom. Eto to vam je kad kažu da se ne razumiješ.
Van je sebe zbog te svadbe, pa priča «tko će to izdržati, teška su vremena kći mi je riješila praviti veliku svadbu, ja baš i ne bi nešto davao svojih novaca, ne što neću, nego ih malo imam, ali supruga navalila i želi imati pir za pamćenje». Tim me riječima podsjetio da se danas ljudi sve manje žene, ili kako bi neki rekli, idu pred matičara. Imam za to potpuno razumijevanje. Mladi su bez posla, bez stana, jedva spajaju kraj s krajem, mnogi ovise o roditeljima, pa se ti ženi.
Drugačije je bilo nekad. Znalo se, završena škola, posao te čekao, tvornica ili poduzeće dalo stan i naravno da se sklapalo puno više brakova nego u današnje vrijeme. Vjerujem da će moj prijatelj ipak srediti svadbu, da će sve biti kako njegova supruga i kći žele i da će mladenci živjeti u sreći, ljubavi i veselju, pa makar i kao podstanari. Nismo nešto dugo pričali, bio je sav uzbuđen, na sto muka, nervozan, pa sam mu uglavnom davao za pravo, da slučajno ne bi nešto krivo izgovorio i pokvario čitav razgovor.
Toga sam se susreta i razgovora sjetio na desetke puta posjednih dana i radi mjesta pred kojim se dogodio. Bilo je to pred jednom labinskom poštom, u kojoj sam trebao kupiti taksene marke. Što se toga tiče, još smo uvijek u dalekoj prošlosti. Kad god vam treba nešto od dokumenata šalju vas po te marke, pa ti onda trči po poštama ili kioscima i traži takse za ovo i ono. U pošti ispred mene žena kupuje cipelice za dijete?? Prvo nisam vjerovao, mislio da se šali, ali sam onda „studirajući“ što se sve prodaje u tom malom prostoru vidio, da ima cigareta, igračaka za djecu, čarapa, mobitela, svijeća za na groblje, upaljača, čak i japanki, jer sezona kupanja je u punom jeku.
Dobro je to, odeš u Borovo platiti račun, a u poštu kupiti cipele. Još kad sam se sjetio da je prijatelj rekao da mu se kći udaje kod kuće a ne u općini (danas Gradu) kao nekad, shvatih da je sve danas drugačije. Sad mi je puno jasnije zašto tu labinsku poštu zovu „svaštara“. I ovo moje štivo može se tako nazvati, jer u njemu ima svačega, pošte, svadbe, braka, japanki i ljubavi. Kod ovog zadnjeg ima viceva kao u priči. Daleko je brak od vica, zna on biti sve samo ne to. Pa se tako Sipe žalio Ivetu kako mu je supruga nemoguća, terorizira ga, ne zna kuhati, nema je često kući i kako je se najlakše riješiti, a da se ne rastavlja i vuče po sudovima.
Ive mu je rekao neka je svaki dan tri puta dobro „zbrusi“ i da je sigurno, kako će točno nakon trideset dana umrijeti. Sreli su se opet dvadeset i deveti dan, pa Ive pita Sipeta kako mu je žena? Ovaj mu sav veseo i u oblacima kazuje „Evo je u stanu, pegla i pjeva, a jadna ne zna da će sutra umrijeti“.