On je bio i ostao moj anđeo

ROBERT PAVLIć - (1985 - 2011)
Ovo pismo napisao sam mom prijatelju Pavliću, Grgi mome, godinu dana nakon što je otišao na neki daleki put, i od onda ga svake godine objavljujem, to ću i činiti dokle god me bude bilo, na ovom svijetu. Objavljujem ga, jer mi još uvijek (i tako će biti zauvijek) prokleto fali moj Pavlić - R.I.P. Grga moj 
__________________________________________________________
Kažu ljudi, da su anđeli na nebu. Da njime lete i da su dobri. Neki od nas imali smo sreće sresti ih i na ovom svijetu. Vidjeti ih, a oni najsretniji i s njima se družiti. Ja ću vam danas napisati par riječi o jednom anđelu. Ne, nije to ono, kad se ponekad za nekog to kaže, a možda i nije tako, nego je ova napisana riječ, istina. Naš prvi susret bio je pomalo čudan, Spontan i s moje strane nikad zaboravljen. Sin mi reče da će nam u posjet stići jedan njegov dobar prijatelj i to se dogodilo. Stoji preda mnom čovjek visok skoro dva metra, nasmiješenog lica, veseo, simpatičan, miran, mirnog govora. To vam je onaj osjećaj kao da ste nekog čitav život znali, poznavali, prijateljevali. Bio je to Moj Pavlić, moj Grga, da tako sam ga od prve zvao. Zapamtio sam jednu riječ koju je često izgovarao, bila je to «Šeko». Rekao bi moj Grga, da je šeko iz Pavlići. Tako se i prezivao, Pavlić. Pišem ove riječi, za koje bi volio da ih nikada nisam napisao. Pišem ih ne zato što ga nema, jer je on uvijek tu. On je samo otišao prije sedam godina na dugi put, ali će nam se vratiti. Jer on je u mislima, u našim razgovorima, uvijek tu.

Nema Pavlića među nama fizički. Nema ga jer je netko bio idiot. Jer mu je netko svojim nemarom, nepažnjom, neljudskošću, egoizmom, to je svaki onaj koji ne brine za druge, oduzeo život. Što je taj nego nečovjek i egoista. Ti i takvi ubili su Pavlića. Ali ne samo njega, nego su u crno zavili, njegovu obitelj. Majku, oca, sestru, rodbinu i pola Hrvatske. Da baš pola, jer Pavlić je imao prijatelje diljem zemlje. Poginuo je prije sedam godina, vozeći se iz Pule ka svom domu u Pavliće. Mrak, vlažna i ružna noć. Na cestu je zalutao konj. Ne zato što je životinja kriva, nego što vlasnik ili vlasnici nisu o tim životinjama brigu vodili. Nisu ih držali ograđene, pa se kasnije izmotavali da jesu, da je konj potrgao takozvane «električne čuvare». žicu neku raskinutu, deset centimetra iznad zemlje, to oni zovu «čuvarom». Trebala bi, kao ta žica biti naelektrizirana, pa kada je životinja dirne, osjeti strujni udar. Prema riječima vlasnika, barem iz tiska, zamislite netko je te «čuvare» potrgao. Ma nije to ni bitno, k vragu i žica, nego sam se od noći prije sedam godina, pa do sada zapitao milijardu puta, zašto za to nitko nije odgovarao. Ne bi nam to vratilo Pavlića, ali bi spriječilo, ne daj Bože nove nesreće. Konji se i dalje slobodno šeću cestom, kad se prema Puli vozite. Doživio sam to i osobno, a znam i mnogi od vas. U našoj državi nažalost caruje bezakonje, nemoral, svatko radi što ga je volja, nitko za ništa ne odgovara. Pa si ponekad pomislim da je Moj Pavlić, Grga moj, možda i zbog toga htio na neki drugi svijet. Ali onda se uplašim te misli, jer znam da to nije tako. Da je on htio biti tu, s nama, među nama. Da je htio «Šeko» biti prijatelj s pola Hrvatske, što je i bio. I ako ste čuli za «Šeko Rejs» susret ljudi koji voze automobile marke Honda, znajte da je to Pavlić. Znajte da je on okupljao ljude iz čitave Europe Da, on je s tim započeo, po njemu se to i zove «Šeko». On je okupljao i spajao ljude, on je znao biti samo prijatelj. On je bio anđeo.

Pavlića više nema. Otišao je prije sedam godina. U srazu njegove Honde i na cestu zalutalog konja, nije imao šanse. životinja od skoro tone samo se tamo stvorila. Od onda nije ništa isto i nikad neće biti. Fali dio nas. Fali njegov smijeh, humor, veselje, dobrota, volja da pomogne znanima i neznanima. Fali puno toga. Fali dio tijela. Koliko je Pavlić bio veliki čovjek, vidjelo se kad smo ga ispraćali na njegov posljednji počinak. Na tisuće ljudi iz čitave Hrvatske. Načelnik i ljudi Barbanštine, nisu htjeli u tim danima slaviti Martinje, pa su tu veliku feštu odgodili. Morao sam napisati ove riječi, morao sam ih posvetiti zemaljskom anđelu. Tužan sam i žalostan, ali ne smijem to Mom Pavliću pokazati. On to ne bi htio. Ne bi želio, jer on je oko sebe okupljao samo radosne ljude. Oni koji to nisu bili, postajali bi u njegovom društvu. Robi moj, Pavlić moj, Grga moj, prokleto mi fališ. Kad ovo budeš čitao znaj da je to istina. Da svakodnevno pomislim na tebe, čekam da se vratiš. Fališ mi za popizdit. I nije mi lijepo bez tebe. Uživaj na onom svijetu, misli i ti na nas. Znam da ćemo se opet sresti. Pozdravljam te, ali ne samo ja, nego i svi Hondaši Hrvatske. Svi dobri ljudi i oni manje dobri koji su to postali kad su upoznali tebe. Zbogom prijatelju moj, volim te!