Tko je `ubio` 8.mart?

Noćas sam se naprasno probudio u mrklom mraku. Prvo što mi je palo na pamet 'Jbt. vratio sam se u Jugu'. Neka hladnoća me probila. Znoj hladan kao zime moga djetinjstva. A tada me obuzeo osjećaj topline i prisjećanja na 8. mart iz vremena "hladnoće". Za nas je taj dan bio "Majčin dan".

Danima bi se spremali u školi za predstavu. Učili pjesmice posvećene majkama. Pjevali bi im i recitirali. U očima naših majki vidjeli bi pokoju suzu radosnicu.

Neki partijski kadar zahtijevao bi da omjer pjesmica i pjesama bude primjeren i da se na taj dan pokoji puta spomene i drug Tito. Pametni učitelji bi to zakamuflirali s nekom pjesmicom koju je Joža recitirao svojoj majci. Oni manje pametni bi nabubali neki govor o nemjerljivoj ulozi Tita u našem odrastanju. Ma bilo je tu svega, ali ono što je ostalo upamćeno bio je "Majčin dan".

Da sada ne objašnjavam zašto je baš 8. ožujka Dan žena (znati to je stvar opće kulture). Majčin dan je za nas bio dan kada smo na jedan poseban način iskazivali našu ljubav našim majkama. Bio je to dan bez fige u džepu. Bila su to vremena kada se znalo tko je majka, tko je žena, a tko djevojka i baba.

Danas su neka nova vremena. Majčin dan je smješten u neki novi datum kojega nitko ne pamti. Danas se za majke ne priređuju predstave. Danas se majkama ne recitira niti pjeva. Više nema niti novih dječjih pjesmica o majkama. Danas se slavi 8. mart Dan žena. Dan je to kada će neki luzeri iskoristiti da za osam kuna, koliko košta cvijet, zacmaču neku žensku.

Iz svega gore navedenog vidljivo je da sam sve više nostalgičan na neka vremena iz moga "hladnog djetinjstva".

Ja danas ne slavim 8. mart. Ne kupujem cvijeće i ne hodam po gradu da bih zacmakao neku žensku.

Ja ću danas nazvati moju majku. Znam da mi neće odgovoriti odmah. Možda i nikako. Ipak su njoj 88. Ali jedno znam. Ona će znati da ja mislim na nju i da ju volim. Ona će znati da je danas (kao i mnogih dana) suza u mome oku.

Gadi mi se taj cinizam oko 8. marta.

Danas će šefovi i šefići (na račun firme) kupiti bukete cvijeća i podijeliti ih svojim uposlenicama kao "znak pažnje". Istim tim uposlenicama koje su maltretirali sve ostale dane u godini, iako te uposlenice nikada nisu ostvarili svoja prava ravnopravnosti.

Muževi će svojim ženama kupiti cvijeće baš danas kao znak ljubavi, pažnje i ravnopravnosti u obitelji, iako ta žena još puderom skriva "šljivu" ispod oko.

Neki dripac će maznuti babi 50 kuna iz novčanika i nakon kapučina kupiti cvijet i donijeti ga kući mami i babi, jer tako je vidio da rade i drugi.

Dan žena, 8 mart, Majčin dan, kako god ga nazvali, treba da bude svaki dan. Onaj mali znak pažnje najmanje je što možemo dati našim damama svakoga dana. Samo jedan pogled, jedan osmjeh, jedan zagrljaj. Sve to traje tako kratko, a znači tako mnogo.

Franjo Sabo - Sabotaža