Da i ja budem mali Vaso?

Vjerujem kako vam je svima poznato kako se kod nas prepisuju diplomski radovi i falsificiraju diplome. Svako malo se otkrije kako posebno u prosvjeti rade ljudi koji su svoje diplome kupili ili sami „nacrtali“. Svojedobno je jedan od tih koji su prepisivali svoj diplomski radi bio i Milijan Vaso Brkić. Pisalo se nešto da je to učinila i naša predsjednica, ali ja u to ne vjerujem, jer gdje bi ona takve stvari činila. Ona radije piše svoje vlastite radove pa makar se oni ticali Crvenkapice, trčanja po šumi, rose na kosi i crvenih obraza, iliti jogurta, kojeg nije, pa opet je bilo, i tko zna što sve ona zna napisati i stilski se izraziti. Zato nam valjda i je predsjednica države. Ovaj kratki uvod je zbog toga što sam i ja ovo niže što čitate prepisao, mada ne znam od koga. Nepoznat je autor, no negdje sam vidio i mislim  da je istinito i zanimljivo napisano, pa to želim podijeliti s vama. Čitajte i uživajte, u mom plagijatu.

Ima na Balkanu jedna zemlja koja graniči sama sa sobom.
Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada.
Gdje nezaposleni najviše rade, gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju.
Gdje vlakovi kasne po redu vožnje.
Gdje svi igraju nogomet, a pobjeđuju u vaterpolu, košarci, rukometu ili odbojci.
Svi žure na posao, a nitko ne stiže na vrijeme.
Gdje osmosatno radno vrijeme traje dvanaest sati.
Gdje je zdravstvo besplatno, a liječenje skupo.
Gdje su novinari slobodni da napišu što god im se naredi.
Gdje je svjetska kriza dobila državljanstvo.
Gdje su javne nabavke tajne, a državne tajne javne.
Gdje se ratovi nikad ne završavaju.
Gdje se povijest ponavlja svaki dan.
Gdje su najbogatiji oni koji nikad nisu radili.
Gdje je strana valuta uzeta za domaću.
Gdje ljudi slave slavu, a psuju Boga.
Gdje pametne zbog nerazumijevanja proglašavaju luđacima, a luđake sposobnima.
Gdje nepismeni pišu povijest.
Gdje su zakoni nezakoniti, a anarhija normalno stanje.
Gdje vlast prezire građane kao neželjene svjedoke.
Gdje se živi od budućnosti, jer na sadašnjost nemamo pravo.
Gdje se svatko svakome smješka, a nitko nikome ne želi dobro.
Gdje sudski postupci traju duže od života.
Gdje su samo poplave način navodnjavanja zemljišta.
Gdje prizivaju diktatora, a demokraciju smatraju porezom na budale.
Gdje smatraju da će zemlja duže napredovati ako što više nazaduje.

Pa ti preživi, ako si normalan. Sreća je za državu da je takvih sve manje. Normalni svakako nikom nisu potrebni. A i sam život je najveći paradoks; živiš samo da bi umro, reći će nam oni koji misle da je vrijeme beskonačno, a oni na vlasti.