Kako ćaći reč da sam postao 'tetka'

Slušam danas u čekaonici kod doktora dvije babe kako razgovaraju o nekom političaru. Kaže jedna: -'To ti još nije bilo na dnevniku, to sam jutros pročitala na internetu'.
Nastavak njihove rasprave o dotičnom političaru baš i nisam pratio s obzirom na to da ja pojma nemam tko je taj lik, ali me zaintrigiralo saznanje da je babac jutros surfao internetom.
Pred očima mi se stvorila slika bapca kako sjedi u kućnoj haljini. Srče prvu jutarnju kavu izbačene noge ispod kućne haljine dok djedu cure sline gledajući joj u noge u kojima je godinama uživao.
Sva sreća otvor na kućnoj haljini nije prevelik tako da je i njegova želja da je zašlata nekako manja, ali ipak u njemu budi one stare lijepe uspomene kada je babu proganjao po kući, a ona se "nevino" izmicala govoreći mu da je stari napaljeni luđak i bježala po kući od njega ali ne prebrzo. Bježala je da stari ne pomisli da je postala "laka roba", ali i dovoljno sporo da ju napokon i stigne.

-"Sljedeći kod doktorice molim".

Riječi medicinske sestre prekinuše me u razmišljanju. Bio je to znak da sam ja na redu.

Izašao sam iz ordinacije sa šakom novih tableta i pozdravom "vidimo se uskoro" (možda).

Otišao sam popiti na miru bez stresa kavicu ali u glavi mi je i dalje bila misao kako je taj vražji internet promijenio svijet iz korijena. Nemoš' više ništa sakriti. Sve se vidi, sve se zna.
Kamere na svakom ćošku.
Evo neki dan sam "pratio" ovu moju kako ide u grad. Kamera ispred kuće ju je ispratila, a u centru grada dočekala, a ja sve gledam na laptopu.
Bilo je napeto, ko u nekom trileru. Sve čekam da joj napravi "ulet" neki čičica, a ja sve to odmah da snimim. A onda bih je dočekao s "corpus delikt". Garant bi mi sljedećih mjesec dana kuhala prema mojim željama. Dokaz je dokaz, snimak je snimak.
Na kraju ništa. Mom razočaranju nije bilo kraja.
Koja su to došla vremena. Ipak je ova moja još dobro držeća gospođa starijih srednjih godina sa zagarantiranom penzijom svakoga mjeseca. Dobro kuha. Dobra je domaćica. Ništa mi više nije jasno. Koji sada kriteriji vladaju? Baš sam bio razočaran.

Vračajući se kući stao sam ispred "dječjeg vrtića" i gledao dječicu kako se igraju i veselo smiju. Bilo je uživanje gledati ih. Mladost je mladost, a ja sam im nekako "krao" tu njihovu nepresušnu energiju. Baš je njih briga za babu koju surfa internetom i djeda koji slini na babine noge. Briga njih i za šaku tableta koje gutam svakoga dana i za kamere postavljene po gradu. Briga njih za sve. Naprosto oni su mladi i u tome uživaju.
Kada bi znali što ih u odrastanju čeka. Nikada ne bi odrasli. Zauvijek bi "zacementirali" ovo vrijeme.

-"Oprostite, trebate nešto? Vidim da već duže gledate ovu dječicu".

Iz tog razmišljanja me prenuo glas jedne od odgojiteljica. Samo sam nešto promrmljao i žurno sam otišao. Jebote, još će me proglasiti pedofilom.

A možda sam trebao mladoj odgojiteljici objasniti da samo igrom slučaja nas dvoje nismo kolege.

Bile su to kasne sedamdesete. Nalazio sam se u jednom društvu u kojem je jedan tip, kojeg osobno nisam poznavao, nudio diplome na prodaju. Bile su to diplome obrtničkih zanimanja. Stolar, bravar, zidar itd.
Pošto ja o tim poslovima nemam pojma nisam puno pažnje obraćao na njihove pregovore. Nekako mi je zanimljivija bila konobarica izraženog dekoltea sve dok lik nije rekao: - "A imam i jednu ekskluzivu. Diplomu "odgojiteljice u vrtiću".
Pošto smo za stolom bili svi muški malo mi je bilo čudno da nudi diplomu za odgojiteljicu pa sam ga upitao: -"a može li odgojitelj"?
Glupog li pitanja. Pa frajer prodaje diplome. Briga njega odnosi li se to na muško ili žensko.

Malo me je to zaintrigiralo ali kada sam čuo cijenu moja izražena nesolventnost nije mi davala minimum šansi da ju kupim, a kako bih na kraju to objasnio mojoj familiji, majci. Na kraju KAKO ĆAĆI REČ DA SAM POSTAO "TETKA"?

Franjo Sabo - Sabotaža