Baba Mara voli da se kara

Današnji roditelji, pa i ja, imali smo nekako drugačiju metodu odgoja djece. Danas su neka druga vremena, a stručnjaci kažu da s djecom treba puno razgovarati, na drugi način usmjeravati njihovu hiperaktivnost.

U mom djetinjstvu hiperaktivno dijete zvalo se 'zločesto dijete' i nema te batine koja ne može obuzdati tu 'hiperaktivnost'.

Bila su to neka druga vremena. Vremena 'drvene pedagogije' u kojoj je moja mama bila svjetski prvak. Njene (gestapovske) metode podrazumijevale su, prvo batine, pa poslije opet batine, pa unakrsna ispitivanja, pa ponovo batine, a onda drugi dan nastavak batina.

Često su batine  bile opravdane. Bio sam nestašan i spreman da pravim nepodopštine, ali bilo je i dana kada zapravo nisam niti znao zašto sam dobio batine. Obično bi to bilo kada bi me neka baba prijavila mami da sam prošao pored nje a da je nisam pozdravio. 
Halloooo. Uz sve moje probleme koji su me tada mučili još i da pazim na neku babu da je ne primijetim i pozdravim.

Pošto je kod moje mame vrijedilo samo jedno geslo „ u svemu najbolji“ i lijepo ponašanje na ulici se podrazumijevalo, a isprika kako tu istu babu nisam niti vidio taj dan, nije bila prihvaćena.

Gestapovski razgovor i drvena pedagogija išla bi u ovom smjeru:

Šamar (s lijeva i s desna)
- Zašto nisi pozdravio baku Maru? (Šamar)
- Pa nisam ni vidio baku Maru danas. (Šamar)
- Lažeš! (Šamar)
- Ne lažem. (Šamar)
- Priznaj ,neću te više tući. (Šamar)
- Nemam što priznati, nisam je danas vidio. (Šamar)
- Priznaj pa da završimo s tim. (Šamar)
- Kažem ti da je nisam ni vidio. (Šamar)
- Dok god ne priznaš ja ću te tuči. (Šamar)
- Ok. Dobro. Žao mi je kasno sam je vidio. (Šamar)
- Znači ipak je nisi pozdravio. (Serija šamara)
- Pa rekla si ako priznam da me više nećeš tući pa sam zato priznao. (Šamar)
- Znači sada me i lažeš? (dva, tri šamara)
- Sada češ otići kod bake Mare i ispričati joj se. (dva, tri putna šamara)

Kada sam došao do bake Mare i ispričao joj se, ona me samo pogledala. „Joj pa to nisi bio ti. Bože moj, vidiš kako je to kada baba ostari. Ne brini. Reći ću ti ja materi da to nisi bio ti. Ti si uvijek fin i uvijek me lijepo pozdraviš. Nije te valjda ona luda istukla“?

Ne nije, ali ja ću sada tebe prebiti. Rekao sam joj to u sebi, podvio rep i otišao (rumena) obraza kući.

To je samo jedna od mnogobrojnih storija „drvene pedagogije“ moje mame koju su, prije mene, osjetili i sestra i brat.
Imala je tu ona i glumačkih sklonosti kao što je umiranje ako ne priznam, padanje u nesvijest i svašta nešto.

Ja kao najmlađi uvijek sam bio najslabija karika u lancu. S jedne strane mama “umire“ (ako ne priznam), a s druge brat pokazuje rukom (prelazeći prstom preko vrata) što će mi se dogoditi ako priznam.

Ipak njene glumačke sposobnosti nisu me mogle slomiti niti pod prijetnjom "smrti". Ma volio sam ja moju mamu i sve bih dao da ne umre, ali te fore su joj već bile pomalo provaljene nakon desetog  „umiranja“. Možda da je probala da me „kupi“ s malo kobasice, šunke, pokojim finim kolačem, kremšnitama ili šnenoklama. Garant bi imala više uspjeha. Ovako. Ostao sam nesalomljiv.

Babi Mari nikada nisam oprostio ove batine pa sam napisao i jednu pjesmu o njoj naslova: BABA MARA VOLI DA SE KARA

(Trebam li opisivati zbivanja nakon što sam bio provaljen, a pjesma je dospjela u javnost)?

Franjo Sabo - Sabotaža

Ulomak iz moje knjige (u nastajanju) SVI MOJI RATOVI