Odgovornim vlasništvom može se riješiti većina problema s kojima se Udruga za zaštitu životinja Fenix susreće

U svoje slobodno vrijeme i bez obzira na vremenske uvjete, one skrbe o životinjama kako bi im pomogle u potrebi.

Kada bi postojalo odgovorno vlasništvo i kada se životinje ne bi gledale kao stvari, kada bi se zakoni poštivali i provodili, onda ne bi bilo potrebe da udruge i volonteri zbrinjavaju životinje, podsjećaju na zakonodavstvo i rješavaju probleme nastale zbog tuđe neodgovornosti (koju plaćaju svi članovi zajednice - otprilike kao da vaš susjed odbija platiti režije, pa mu ih cijela zajednica stalno plaća da ne bude u dugovima). O tome razgovaramo s volonterkama iz Udruge za zaštitu životinja Fenix, Tanjom Franković i Katarinom Žumbar. I veliko im hvala!

Koliko dugo djeluje Udruga za zaštitu životinja Fenix Labin?

Udruga za zaštitu životinja Fenix Labin je neprofitna i volonterska udruga koja na području Labinštine djeluje već gotovo 2 desetljeća - od 2005. godine! Udrugu čine tri aktivne volonterke (za svoj rad u udruzi ne primaju ni plaću ni naknadu) koje svakodnevno, u svoje slobodno vrijeme i bez obzira na vremenske uvjete skrbe o životinjama i izlaze na teren kako bi pokušale pomoći životinjama u potrebi. Udruga trenutno pod svojom skrbi ima 100- tinjak mačaka i 5 psa, a plaćanje svih veterinarskih troškova, troškova hrane itd., ovisi isključivo o donacijama.

Kako se vi nađete od pomoći napuštenim životinjama? Na koje sve načine?

Udruga, nažalost, ima ograničene smještajne kapacitete u koje može primiti životinje po dojavi, i vrlo često (pogotovo mace) smještamo preko svojih mogućnosti. Ukoliko, u trenutku pronalaska životinje nemamo slobodno mjesto, tada se hitno traži privremeni smještaj, kao mjesto gdje životinja može boraviti do udomljavanja, a veterinarske troškove i troškove hrane plaća udruga.

Po zaprimanju životinje, najprije ih vodimo kod veterinara, a zdravima tražimo adekvatan dom (uz prethodnu provjeru uvjeta i potpisivanje Ugovora o udomljavanju, uz obavezu kastracije životinje po spolnoj zrelosti).

Nisu sve životinje koje se susreću na ulici napuštene. Neke životinje (većinom psi) znaju pobjeći, a postoji i određeni broj recidivista, tj. pasa samošetača čiji vlasnici krše zakon, time što ih puštaju da bez nadzora lutaju po javnim površinama.

Zakon je jasan,  pas ne smije biti na javnoj površini bez nadzora vlasnika i bez uzice. U takvim slučajevima upućuje se nalaznike tih pasa da iste odvedu u najbližu veterinarsku ambulantu na očitanje čipa ili se poziva nadležni komunalni redar s čitačem mikročipa (koji udruga ne posjeduje). Po očitanju čipa, oni psi koji su mikročipirani se vraćaju vlasnicima, a oni psi kojima je vlasnik nepoznat (nemaju čip) po nalogu komunalnog redara smještaju se u registrirano sklonište s kojim općine imaju sklopljen ugovor (što se tiče Labinštine, to je Veterinarska bolnica Poreč).

Zahvaljujući objavama na FB stranici Udruge (UZZŽ), stotine životinja su brzo i uspješno ujedinjene sa svojim vlasnicima, a puno je životinja pronašlo i svoje “zauvijek domove” diljem Hrvatske i inozemstva!

Ako se radi o prijavama za zanemarivanje ili zlostavljanje životinja (koje najčešće pristižu ljeti, od strane turista koji budu zgroženi postupanjem određenih ljudi prema svojim životinjama), udruga pomaže s uputama kome se i gdje obratiti (i s kojom dokumentacijom), uz to i udruga piše prijave koje se prosljeđuju na nadležnog veterinarskog inspektora i komunalnog redara.

Ukoliko je takva životinja oduzeta ili kada se vlasnik odriče vlasništva, udruga pomaže u potrazi za novim domom. Nažalost, ljudi se jako rijetko odlučuju na pisanje prijava, većinom jer se ne žele zamjeriti susjedu, rodbini, prijateljima, a i mi sami smo svjedoci da se prijave jako slabo i sporo rješavaju.

Kako reagirate u prvom trenutku? Što je najvažnije učiniti?

Po zaprimljenoj dojavi o napuštenoj životinji prvo što je potrebno utvrditi u razgovoru s osobom koja dojavljuje je, saznati o kojoj se životinji radi?

Zatim, gdje se točno nalazi (mjesto, općina). U kakvom je stanju i kako se ponaša (npr. zavezana negdje, djeluje uplašeno, izgleda ozlijeđeno, bježi...).

I fotografija životinje (radi lakše identifikacije)  I na kraju, što više informacija o životinji ako je moguće i spol, dob (mlada životinja, stara), pasmina, boja, ogrlica i drugi uočljivi znakovi koji mogu pomoći u daljnjoj identifikaciji.

Najvažniji korak koji određuje i daljnja postupanja (osim kada je životinji hitno potrebna veterinarska skrb) je utvrđivanje prisustva mikročipa kod pasa, tj. utvrđivanje vlasnika. Ako životinja ima vlasnika tada se isti kontaktira i preuzima troškove i dužnost pružanja veterinarske skrbi za svoju životinju, te pokrivanje eventualnih dodatnih troškova koji su nastali kao posljedica kretanja životinje po javnim površinama bez nadzora (npr. udarac automobila , jer vlasnik životinje je dužan vlasniku automobila podmiriti svu štetu).

U slučaju da životinja nije mikročipirana (što je zakonska obaveza za sve pse starije od 3 mjeseca) i vlasnik je nepoznat, sukladno Zakonu o zaštiti životinja, trošak zbrinjavanja i liječenja pokriva jedinica lokalne samouprave (tj. općina na čijem se prostoru životinja nalazi).

Ovim putem želimo napomenuti da troškove za zbrinjavanje i liječenje napuštenih životinja (koje su posljedica neodgovornih vlasnika) snosimo svi mi koji činimo lokalnu zajednicu i plaćamo redovna davanja. Jer novac za zbrinjavanje dolazi iz lokalnog proračuna.

Po dojavi, volonterke izlaze na teren kako bi životinju sklonile s ceste i hladnoće, te dovode u veterinarsku ambulantu kako bi joj bila pružena osnovna ili hitna veterinarska skrb (ovisno o stanju u kojem se nalazi). To je zapravo posao koji bi, po Zakonu o zaštiti životinja, trebali odrađivati komunalni redari koji su za isti i nadležni i plaćeni

Kojim životinjama najčešće treba pomoć? Koju ste vrstu pomoći u mogućnosti pružiti?  

Ljudi najčešće šalju dojave o psima, a zapravo najveću pomoć trebaju mačke koje često stradavaju od automobila ili pate zbog teških posljedica mačjih zaraznih bolesti. Već se duži niz godina borimo i s velikim brojem napuštenih mačića zbog niskog postotka sterilizacije mačaka i mačora na području Labinštine, kao i notorno niskog postotka udomljavanja, posebno životinja starijih od 4 mjeseca.

Udruga nema svoj službeni prostor, tako da životinjama pomažemo ovisno o našim smještajnim, financijskim i ljudskim kapacitetima. Po dojavi, volonterke izlaze na teren kako bi životinju sklonile s ceste i hladnoće, te dovode u veterinarsku ambulantu kako bi joj bila pružena osnovna ili hitna veterinarska skrb (ovisno o stanju u kojem se nalazi).

To je zapravo posao koji bi, po Zakonu o zaštiti životinja, trebali odrađivati komunalni redari koji su za isti i nadležni i plaćeni. No u Hrvatskoj većinom taj dio posla odrađuju volonteri u udrugama, pogotovo jer dojave dolaze i van radnog vremena komunalnih redara, za vikende i blagdane. Udruga uvijek putem svoje facebook stranice objavljuje nove životinje kojima se traži dom, a volonterke ih, u većini slučajeva, o vlastitom trošku i voze do udomitelja.

Troškove za zbrinjavanje i liječenje napuštenih životinja (koje su posljedica neodgovornih vlasnika) snosimo svi mi koji činimo lokalnu zajednicu i plaćamo redovna davanja. Jer novac za zbrinjavanje dolazi iz lokalnog proračuna.

Kako dolazi do toga da su neke životinje napuštene? Kada je taj problem izraženiji, odnosno u koje doba godine?

Do napuštanja životinja dolazi samo i isključivo zbog neodgovornosti vlasnika koji životinje tretiraju kao stvari i potrošnu robu. I zbog pasivnosti lokalnih samouprava u provođenju zakona i strožih mjera kontrole, kojima bi se značajno smanjio broj napuštenih životinja, a time i iznimno veliki troškovi, koje lokalna zajednica (svi mi!) plaća kao danak tuđoj neodgovornosti.

Mislim da se svi možemo složiti da bismo radije da se provode kontrole i da se smanji broj napuštenih životinja (a time i potreba za velikim izdvajanjima iz proračuna), te da se taj novac usmjeri u djecu i mlade ili lokalno zdravstvo. Međutim, dok svi zajedno šutimo i pravimo se da ne vidimo da naš susjed krši zakon, i dalje ćemo sve veće i veće iznose plaćati za zbrinjavanje životinja (koje nisu krive za nemar), a problem će i dalje biti sve veći i veći!

Ljeti pristiže veći broj dojava, zbog turista u čijim državama nije normalno da se pas drži na metar lanca, da psi žive u malim i prljavim boksevima, da imaju prazne zdjelice. Da su kolonije ničijih mačaka na ulicama, da stalno pristižu novi mačići i da mačkama nitko ne pruža veterinarsku skrb. Zahvaljujući njihovoj humanosti, neke životinje budu spašene iz doista katastrofalnih uvjeta!

Vlasnici krše zakon ako puštaju da njihovi ljubimci  bez nadzora lutaju po javnim površinama

Što vaše iskustvo govori, kakav je odnos vlasnika prema njihovim četveronožnim ljubimcima? Gdje i zbog čega dolazi do pucanja tog `ljubavnog` odnosa?

Imamo tri vrste vlasnika, prvo, One savjesne koji životinju ne biraju po izgledu, već uzimaju pasminu ili tip pasmine koji odgovara njihovom stilu života. Svjesni su da je životinja obaveza za narednih 15-20 godina. Da razvodi, rođenja djece i preseljenja ne utječu na njihove ljubimce. Da su životinje osjećajna i društvena bića, kojima je potrebno posvetiti vrijeme, kroz šetnju i njegu. Da hrana košta. Da redovita veterinarska skrb košta. Da sa životinjom (psima) treba raditi.

To su vlasnici koji svoje zakonske obaveze odrađuju u roku (npr. cijepljenje i mikročipiranje pasa), primarno jer vole svoju životinju i žele najbolje za nju. I ovdje nema razlike između kućnog ljubimca ili radne životinje. Pas ne mora biti na kauču da bude voljen, ali mora redovito dobivati hranu, vodu, skrb i aktivnost koja je sukladna pasmini i dobi (redovite šetnje, treninzi, igranje...).

Druga skupina su vlasnici koji psa nabavljaju jer je “lijep i bijel i čupav”. Ili ga nabavljaju jer “dijete želi”. Pa se onda, unatoč želji, često iznenade da štenad cvili i laje usred noći, da se često popiške u kući. Da maca hoće ogrepsti ako se osjeća ugroženom. Da će slatko malo štene izrasti u grdosiju koja će iz dosade pojesti nogu od stola ili koja će, zbog nedostatka rada i socijalizacije, postati opasna za ljude i životinje.

Ili dolazi dijete, razvode se, sele se pa je prvo što naprave, riješe se ljubimca. Ovo su neki od primjera isprika koje dobivamo od te druge skupine vlasnika - nisu uložili dovoljno vremena (prije nabave) kako bi vidjeli da li mogu drugom živom biću pružiti njegu, ali većinom ga se nemaju problema brzo riješiti kada više ne odgovara njihovom životnom stilu. Ono što zaboravljaju je da životinje pate i da je često vrlo teško pronaći nove domove, posebno za odrasle ili starije životinje, velike pse i životinje s problemima u ponašanju.

I treća skupina su ljudi koji se prema svojim životinjama odnose kao prema stvarima koje imaju rok uporabe, takve životinje žive doista mizerno. Vrlo često su po 20 i više sati (a neki i 24 h) na lancu ili u malom boksu. Jedu što jedu, s njima se nitko ne bavi. Najčešće je njihovo prebivalište kontaminiramo njihovim izmetom koji nitko ne čisti. Neki nemaju čak ni osnovni zaklon. Vrlo vjerojatno da ne primaju ni osnovnu godišnju veterinarsku skrb. Ako se radi o kujama koje se oštene, štence i kuju se često odbaci.

Nažalost, kroz naše iskustvo spašavao se veliki broj takvih jadnih i zapuštenih pasa, bolesnih skupina mačaka i mačića, a brzim intervencijama po dojavi se spasio i život nekima koje je vlasnik odlučio riješiti po starinski: metak u čelo! Nadamo se da ste dio prve skupine koji odgovorno pristupaju vlasništvu. Jer nigdje ne postoji obaveza da morate imati psa ili mačku.

Kako mislite da bi društvena zajednica mogla više pomoći u skrbi za životinjski svijet? Tako što će biti prva skupina vlasnika! Što će realno procijeniti svoje mogućnosti (vremenske, financijske, ali i znanje) i što neće zbog pomodarstva nabavljati životinje iz štanceraja (pod time mislimo na pse okoćene u neregistriranim uzgajivačnicama). Što će brinuti o tome da njihove životinje ne budu dio ciklusa kojim nove životinje stalno i bespotrebno dolaze na svijet - svi azili su prepuni!

Kastracijom vlasničkih životinja, automatski se smanjuje broj napuštenih životinja. Što će o svojoj životinji skrbiti i brinuti tako što će ju mikročipirati, što će ju redovito čistiti od parazita, cijepiti protiv bjesnoće i zaraznih bolesti. Što će uložiti u kvalitetniju hranu. Pružiti njegu i skrb koju zaslužuje. Što će dojaviti informacije o napuštanju i zanemarivanju životinja i biti spremni pomoći da se takve situacije riješe. Što će udomiti životinju - posebno odrasle ili starije životinje koje nemaju gotovo nikakve upite, jer kod nas ne postoji kultura udomljavanja i takve životinje većinom svoje živote provedu po skloništima. Tko želi pomoći uvijek će pronaći volju i način! Odgovornim vlasništvom može se riješiti većina problema s kojima se susrećemo.

Grad Labin je, napravio veliki iskorak u odnosu prema napuštenim životinjama i moramo ih pohvaliti za to

Što procjenjujete da je po tom pitanju u Labinu dobro riješeno, a što bi se još moglo poboljšati?

Grad Labin je, u odnosu na ostale općine Labinštine, napravio veliki iskorak u odnosu prema napuštenim životinjama i moramo ih pohvaliti za to. Mjesta za poboljšanje još ima, primarno iz razloga jer se ne rješava uzrok napuštanja životinja, nego posljedica.

Nadamo se da će kroz skorije vrijeme uvesti strogu kontrolu mikročipiranja što će smanjiti izdvajanja iz lokalnog proračuna za zbrinjavanje napuštenih pasa, te uvesti dodatne mjere za kontrolu (posebno mačjih) populacija. Ili kroz uvođenje obavezne kastracije za sve vlasničke životinje ili kroz programe sufinanciranja kastracija za vlasničke životinje. Jedino takvim mjerama se može utjecati na smanjivanje broja napuštenih štenaca i mačića.

Što biste poručili građanima koji pronađu napuštenu životinju?

Zovite nadležnog komunalnog redara, jer je po Zakonu o zaštiti životinja njihova dužnost izaći na teren i zbrinuti životinju, u bilo koje doba dana ili noći. Komunalni redari su za to plaćeni i imaju zakonske ovlasti putem kojih mogu dalje postupati. Za razliku od volontera koji pomažu u svoje slobodno vrijeme, nemaju smještajne kapacitete za sve napuštene životinje i nemaju zakonske ovlasti za daljnja postupanja. Nadalje, ako naiđu na slučaj zlostavljanih životinja, onda bi sve trebali dobro dokumentirati (slike, video), napisati prijavu, te ju poslati na mail veterinarskoj inspekciji i komunalnom redaru.  (K.Š.P.)27.01.2022./07:16:54

Po Zakonu o zaštiti životinja dužnost je komunalnog redara izaći na teren i zbrinuti životinju, u bilo koje doba dana ili noći.

Kontakti komunalnih redara po općinama nalaze se u nastavku: Grad Labin: Rade Kosanović 0993810575 rade.kosanovic@labin.hr  Moamel Mešanović 0993810576 moamel.mesanovic@labin.hr

Općina Raša: Siniša Kevrić 0914874629 procelnik@rasa.hr

Općina Sveta Nedelja: Sandi Miletić 0916062735 sandi.miletic@sv-nedelja.hr

Općina Kršan: Bernard Belušić 0913863180 bernard.belusic@krsan.hr

Općina Pićan: Igor Lukež 0994972516 igor.lukez@pican.hr

Veterinarska inspekcija: Uprava za veterinarstvo i sigurnost hrane Služba veterinarske inspekcije Veterinarski ured Rijeka Ispostava Labin Rudarska 1, 52220 Labin Zoja Verbanac Faraguna zoja.verbanacfaraguna@dirh.hr