Ako se okrenemo jedni drugima i počnemo gledati svojim očima i primjećivati, to je nova Labinska republika, to je nova revolucija

Okrugli stol na temu „umjetnost i tolerancija“, čini se da je bio ona točka na i, bez koje bi ostali u određenom smislu prikraćeni za širu i potpuniju sliku Festivala umjetnosti i tolerancije „LABINA“, koji se dogodio u jednom trenutku, sa tri dana (od 19. do 21. svibnja, o.g.) . Kao i sve ostalo u životu što se događa u  trenutku. Slika je to nas i svijeta u kojem živimo, ali je slika i prošlih svjetova koji su definirali prethodne trenutke baš takvima, da nam je dano na njima graditi temelje za buduće razumijevanje i toleranciju u umjetnosti i životu.

Trenutak nismo mogli birati, jer upravo je ovakav, a nije baš sjajan, kako je rekao Valter Flego, kao član EU parlamenta i pogledom iz briselske perspektive. No prije svega Flego je Istrijan, rođen u malom i slikovitom Štrpedu, za kojega će tek mnogi ovom prilikom prvi put čuti. Ali to ne mijenja stvarnost, kakva je pred nama, a „ne cvate cvijeće, ekonomski,  ni politički“, dao je na znanje, ujedno i podcrtao „ ali vjerujte da i Europa to razumije. Ne samo kroz fondove, komunikaciju i prozivanje. Već i kroz umjetnička događanja, koja će nam pomoći da se međusobno bolje upoznamo i povežemo, da bi razumjeli jedni druge. Kao i antagonizam, koji potpiruju „neozbiljni i zločesti“ dužnosnici, često samo zbog svojih političkih ambicija“.

I naravno da je uvijek važno sagledati širu sliku, a danas je to slika svijeta i prostora na kojem se izgrađuje jedan novi, i kvalitetom bolji svijet,  uz Festival kakav je „LABINA“, „najprije moramo shvatiti vrijednost sebe i onih drugih s kojima živimo na nekom, prostoru“, rekao je to Flego, u ulozi domaćina,  svih osmero panelista.

Ulogu moderatora okruglog stola gradonačelnik Labina, Valter Glavičić, dodijelio je poznatom režiseru, Rajku Grliću, koji se odmah ogradio, „ne znam kud će nas ovaj razgovor odvesti“, imajući u vidu sveukupno njih osmero panelista, od kojih svatko ima pogled na stvari kakvima ih vidi svojim očima, k tome je i dvorana Gradske galerije bila puna. I kad su u sat i toliko vremena, svi panelisti iznijeli, recimo sukus onoga što im se posložilo u glavi, Grlić je, riječ prepustio publici. Jednako tako, ne znajući u kom pravcu će razgovor skrenuti dalje.

No, prije nego se pozabavimo njihovim opažanjima i pitanjima, vratimo se na početak ( „okruglog stola“).

Nakon što je uvodno toplom dobrodošlicom pozdravio sve sudionike događaja, gradonačelnik,  Glavičić, te ih u najkraćim crtama predstavio,  Grlić je podsjetio „da se Istra smatra  najtolerantnijim dijelom  Hrvatske. U Istri smo, u Labinu kojeg su naselili ljudi zaista iz svih krajeva Jugoslavije i žive zajedno. Multinacionalan je kao i susjedna Raša.

Postoji  kontradikcija o tome da su Istrijani tolerantni, a zapravo su zatvoreni ljudi, do kojih  se teško prodire, jer uvijek su po malo na distanci.  Ne komuniciraju pretjerano s nekim koga ne znaju. O toj toleranciji postoji teza,  po kojoj je Ivan Jakovčić, kad je bio župan uvjerio Istrijane da su tolerantni, kao što ih je uvjerio da imaju najbolje vino, i najbolje (maslinovo) ulje. I oni su povjerovali.

A malo bliže istini je da su ovi krajevi bili uvijek prazni i da su par tisuća godina ovdje razni vladari i države gradovi, vladali, i da su panično naseljavali ovaj kraj, koji je uglavnom bio i prazan i gladan.

I kuge i kolere su ga sjekle, a strah svih vladara bio je, da se prazan prostor lako osvaja. Tako se ovdje u par tisuća godina namjerno dovodilo ljude sa svih strana koji su pokušavali i živjeti tu. I u teškim situacijama, morali su komunicirati s ljudima, i mislim da je tu izvor i porijeklo istarske tolerancije“, rekao je Grlić.

„Zadnja vladarica ovog kraja bila je Jugoslavija, i 50-ih i 60-ih godina pokušavala u ogromnim količinama naseliti istru. Nismo slučajno, svi mi u Istru došli tražiti svoj život, zbog te tolerancije, jer ju  je drugdje u Hrvatskoj vrlo teško naći“.

A kako je druga riječ „okruglog stola“ umjetnost, Grlić je posebno naglasio, „ želim da razgovaramo na način, ne da je umjetnost (samo) književnost, nego da razgovaramo o umjetnosti kao  umijeću stvaranja nečeg novog. To novo može biti dobar stol, dobro ulje na stolu, može biti dobar razgovor za stolom, a može biti i ono što je na stolu. Umjetnost kao umijeće pravljenja novoga, a kad se pravi nešto novo, onda je tolerancija potrebna da u to novo i  s tim novim, nađe svoj suživot“, viđeno je očima, Rajka Grlića.

Nadasve i višestruko poznata, Vesna Pusić, jednostavno se predstavila, iz Sovinjaka, gdje u vlastitoj kući, nakon velikog grada,  živi svoju istarsku stranu života.

Toleranciju je objasnila slijedeći učenja filozofa Herberta Markuzea, i ujedno upozorila kako ne treba poistovjećivati, da je očekivanje od društva da tolerira različite vrste represija, s tolerancijom. Njegova je ideja do danas marginalizirana, na sreću.

Pod tolerancijom  podrazumijevamo prihvaćanje ljudi različitih kultura, vrijednosti i sustava, otpor šovinizmu, seksizmu, otpor različitim vrstama autoritarnih režima.

Demokracija, koja nema veze s metodom, nego samo tko je jači, ako dobiješ izbore, onda  možeš raditi što hoćeš, u otporu prema toj logici počeli smo koristiti  termin tolerancije. Kao nešto što se suprotstavlja toj vrsti terora, nad onim što nam se čini očitim i logičnim.  Ili što mi iz nekog razloga nismo dovoljno dobri, štogod smo, Hrvati. Žene, bilo što. Drugim riječima, netko drugi, će nam odrediti što znači biti dovoljno dobar.

Tolerancija raspada, je počela simbolizirati otpor politici identiteta, inzistiranju na nekom  partikularnom identitetu, jer ujedno zauzima manje prostora. I tu je najsubverzivnija kultura odnosno umjetnost, jer ona to ne može tolerirati.

Kad vidite, pročitate, ili slušate neko umjetničko djelo, neku kreaciju, vi ne možete znati, od kuda dolazi. Ne možete pogoditi često ni iz kog vremena dolazi. A kamo li iz kojeg identitetskog kantuna dolazi. 

I zbog toga je tolerancija ostala neka vrsta štita u borbi protiv cjepkanja koje politika čini.  Ipak treba držati na umu,  Markuzeovski moment, drugim riječima da u  ime tolerancije, može netko tražiti od nekog, da trpi i da ga dominira na bilo koji način.

Jedno je kultura i tolerancija,  a  drugo je  kultura tolerancije, jedna vrsta političke kulture. I treće, je opasnost koja se tu skriva, a katkad i na taj način prezentira, kao vrsta zahtjeva za političku toleranciju, a to je kulturni relativizam, (navela je primjer specifično rumunjske demokracije, za predsjednika, Nikolaja Čaušeskog) .

U ključnim godinama, formiranja današnje države, predvođeni Ivanom Jakovčićem i timom ljudi u  Istri,  znali smo izabrati ovaj drugi put, i dobro smo izabrali“, rekao je Flego.  I ovo danas, odličan je trenutak za progovoriti o vrijednostima umjetnosti  i tolerancije i ne zaustaviti se samo na tome, jer ima različitih ljudskih aktivnosti koje doprinose tom cilju.

Vi znate koliko volim sport,  i moram reći, jako sam žalostan jer u Wimbledonu ne smiju nastupiti ruski ni bjeloruski sportaši, a isto je u umjetnosti i nekim drugim segmentima. Dakle nisu oni krivi što igraju tenis. Već su zaslužni, kao i onaj čovjek koji radi scenarij, slika slike ili stvara glazbu, svi su zaslužni za uzvišeni cilj njihova stvaralačkog postignuća.  A mi koji smo na nekoj poziciji (političkoj), trebamo to promovirati, živjeti i raditi sve, da publika a to su naši građani, uspije prihvatiti i obogatiti sebe za daljnji život, na ovom prostoru.

Uvijek živimo u nekim povijesnim okolnostima,  sigurno su i ove okolnosti sada jako važne, a doista jesu, okolnosti i neponovljiva vremena. I baš zato trebamo razmišljati, progovoriti, razgovarati i djelovati.

Upravo ta otvorenost i ravnopravnost važne su kao i činjenica da nas tolerancija vodi progresivnim društvima, da bi izbjegli ono siromaštvo, koje smo ovdje godinama živjeli. I da ne bi ponavljali greške nekih krajeva i ljudi iz prošlosti, koji su se na različite načine zatvarali u vremenima loše ekonomske situacije. I koji su se izrodili u politički ekstremizam, nažalost i u mnoge ratne sukobe. Kad se ekonomsko prelije u političko, a politika ne reagira ni adekvatno niti na vrijeme, rekao je Flego.

 „Film je medij koji na razumljiv način povezuje kulture i razne nacije. I kao što  je rekao Flego, moment je jako dobar za razgovor o temi, a držim da je jako dobro i mjesto, pa bi volio da kroz mjesto pričamo o tome“, najavio je svoj nastup, filmski režiser i profesor na Akademiji, Szabolcs Tolnai.

„Došao sam u Buje prije nekoliko godina, dio godine živim tu, i tako sam počeo istraživati prosto me zanimalo, i kako se družimo sa Sonjom Damjanović, nisam znao da je povezana sa ovim prostorima, i nekako nepovezano sam došao do Labina i njegove povijesti, i jako se zainteresirao i počeo time baviti. Kultura, povijest, Mate Balota, Giuzeppine Martinuzzi, Labinska republika 1. antifašistički ustanak, život rudara. 

Povezao sam se sa geologom Andreom Matoševićem iz Pule, spisateljicom Tanjom Gromača,  pisala je o ovoj regiji, i baš nekako sam u temi i mislim da je ovo savršeno mjesto“, kaže Tolnai i nastavlja.

„Kad sam prvi put došao u Labin i poslije otišao u Rašu, to je fizički djelovalo na mene, ta praznina, ljudi su bukvalno tumarali kao sjenke na suncu, na tom Trgu i prosto sam pokušao sagledati što mi to govori.

Shvatio sam da je ta ideologija, znači neki vrhunac i da je raznih ideologija proživljeno koje su uzrokovale ogromnu količinu i patnje, počevši od fašizma i tog Musolinijevog grada, preko svih, sad neću ulaziti do koje mjere i što je sve tu bilo, ali mislim da je sada nastala jedna praznina. I da cijeli svijet očekuje nešto, kao novu ideologiju.

Mislim da je ovo mjesto savršeno gdje možemo objaviti smrt ideologijama, i okrenuti se jedan drugome, a to je suština umjetnosti, naročito dramske. 

Okrenuti se jedan ka drugom, okrenuti se konkretnom mjestu, čovjeku pored sebe, životinjama, okrenuti se biljkama, prostoru samom.

Stvarno ima takvih prostora, kutaka, a svaki od njih je cijeli svemir. Prosto kad mu priđeš, i kad zaista posvetiš pažnju,  znači suštinski je posvetiti pažnju onom drugom, to je ono čemu nas umjetnost uči. I to je nešto, što može biti motor, odnosno snaga tolerancije.

Ispričat ću vam jednu priču, od prije nekoliko dana, moj najbolji prijatelj, vrsni filmski režiser, jedan od zadnjih nadrealista u regiji, mi je pričao kako su počeli snimati jedan film. On sa jednim ortakom zajedno rade filmove, dosta su to otkvačeni filmovi, nadrealni. Oni su prosto osjetili da bi voljeli da uvedu biljke u svoje filmove, kao glumce. I kaže, otišli su do jedne prijateljice za koju su znali da se bavi biljkama i izabrali su jednu biljku koja im se svidjela. Odnijeli je kući i počeli sa snimanjem. Inače oni snimaju super osmicom,  na starinski način, i počeli su snimati biljku, ona nešto igra, ima tu i glumaca i odjednom kažu, poslije dva tjedna biljka je procvjetala. I sad oni su nazvali tu djevojku od koje su ju posudili, „biljka je procvjetala!“ .„To je nevjerojatno kod mene je već godinama, nikad ni jedan cvijet nije dala, ja nisam ni znala da ona može procvjetati“. I to hoću reći,  okrenuti se drugom, to je ta snaga i okrenuti se konkretnim ljudima.

Ova regija i  turizam koji tu postoji, a bio sam malo i u Rapcu, i gledao kako funkcionira, taj konzumeristički turizam. Isto zatvara ljude i stavlja ih u neku vrstu usamljenosti.  Suština je samo za sebe i samo konzumirati što više, što bolje, ta gastronomija to znači. Ako ona nije povezana sa sadržajem, sa umjetnošću i tu je odgovornost umjetnika,  a isto tako i ljudi na vlasti da prepoznaju umjetnike kako bi oni nekako te programe, koji su turistički, oblikovali.  

Treba ih ponuditi ljudima u suradnji s umjetnicima, da bi osmišljavali zajedničke programe, a postoji način kako se rade stvari gdje zaista umjetnost može postati ta snaga. Mislim da umjetnici treba da se pitaju i da se uvuku i konačno da umjetnost ne bude nešto odvojeno.

Ima zaista stvari gdje umjetnost može postati ta snaga. Umjetnike treba pitati i uključiti  i konačno da umjetnost ne bude nešto što je odvojeno od društva,  ili što nije za ostali svijet, već (pogrešno) samo za one koji odlaze u kazalište. Nego je to za svakoga, to je za turistu, za ljude koji ovdje žive, važna je i nosi neki život u sebi i  mogućnost.

Ako se okrenemo jedni drugima i počnemo gledati svojim očima i primjećivati, to je nova Labinska republika, to je nova revolucija“, rekao je Tolnai.  (K.Š.P.)24.05.2022./08:49:11

(Ovo je samo prvi dio zbivanja s okruglog stola, održanog u sklopu Festivala umjetnosti i tolerancije, slijedi i nastavak)